Zvečevo na koljenima Nedavni štrajk otkrio alarmantnu situaciju u nekoć slavnom poduzeću

U požeškoj tvornici Zvečevo početkom tjedna izbio je štrajk radnika radi neisplate plaća, a njegov uspješan završetak još jednom je pokazao efikasnost i važnost ovog oblika industrijske akcije. Međutim, stanje u poduzeću je alarmantno, pa je pitanje mogu li se preostala radna mjesta spasiti. U razgovoru sa sindikalistima i radnicima Zvečeva saznali smo u kakvoj se situaciji Zvečevo nalazi danas, a kronološkim prikazom nastojali smo otkriti uzroke posrnuća.

Početkom tjedna, u ponedjeljak 15. svibnja, radnici Zvečeva d.d. iz Požege stupili su u štrajk radi neisplate plaća za mjesec ožujak. Nakon njihove solidarne i složne industrijske akcije i mirne obustave proizvodnje, uprava poduzeća je ubrzano reagirala i isplatila im plaće čime je štrajk uspješno okončan već idući dan. Suradnja dva sindikata koja djeluju u Zvečevu (PPDIV i Nezavisni sindikat Zvečevo) u pripremi i organizaciji štrajka bila je na visokoj razini jer su zajednički nastupali pred upravom čime su pokazali svijest da jedino zajedničkim nastupom mogu ostvariti radničke zahtjeve. Međutim, golemi problemi Zvečeva i radnih mjesta time nisu riješeni jer se ova tvornica danas nalazi na koljenima radi lošeg upravljanja i višegodišnjeg upropaštavanja od strane kapitalističke uprave. Stoga ćemo u ovom tekstu nastojati izložiti kronološki prikaz uspona i pada Zvečeva, jednog od industrijskih simbola Požege u kojem preostalih 280 radnika živi neizvjesne i teške dane.

Restauracijom kapitalizma 1990-ih i Zvečevo se našlo na privatizacijskom bubnju, a prema izvještaju državne revizije iz 2002., postupak pretvorbe i privatizacije “nije obavljen u potpunosti u skladu sa zakonskim odredbama“ te su utvrđene brojne nepravilnosti.

Tvornica Zvečevo započela je s radom 1921. godine kao tvornica alkoholnih pića Stock cognac Medicinal, a tri godine kasnije sklapa ugovor o proizvodnji čokolada i bombona sa švicarskim Nestléom. Tvornica je 1946. nacionalizirana i proizvodnja se nastavlja pod novim imenom Zvečevo. Veliki preokret u poslovanju dešava se ranih 1960-ih kada je osmišljena prva čokolada s rižom u svijetu, popularni Mikado. Suradnja s Nestléom nastavljena je i u narednom periodu, a Zvečevo se 70-ih godina, osim na domaćem tržištu, širi i na inozemna tržišta. Tadašnje društveno poduzeće Zvečevo je početkom 1990-ih prije pretvorbe zapošljavalo 1.223 radnika, a svoju osnovnu djelatnost obavljalo je u tvornici konditorskih proizvoda, alkoholnih pića i mliječnih proizvoda. Godišnji kapacitet tvornice iznosio je 8.800 tona konditorskih proizvoda, 16 milijuna litara alkoholnih pića, a kapacitet prerade svježeg mlijeka iznosio je 24 milijuna litara godišnje.

Restauracijom kapitalizma 1990-ih i Zvečevo se našlo na privatizacijskom bubnju, a prema izvještaju državne revizije iz 2002., postupak pretvorbe i privatizacije “nije obavljen u potpunosti u skladu sa zakonskim odredbama” te su utvrđene brojne nepravilnosti prilikom utvrđivanja vrijednosti poduzeća, pretvaranja potraživanja poduzeća u dionice, zamjene dionica, kao i u ugovorima sklapanim s Hrvatskim fondom za privatizaciju. Za navedeni kriminal nitko nikada nije odgovarao.

Nakon što je 1990-ih pretvoreno u dioničko društvo, 2001. predsjednik uprave Zvečeva d.d. postaje Zdravko Alvir koji je na tom mjestu i danas, a u to vrijeme zaposleno je 584 radnika. S tom je godinom započelo i intenzivno otkupljivanje dionica od malih dioničara koji su ih zbog teške financijske situacije bili prisiljeni prodavati, što je bio čest slučaj u domaćim poduzećima (pr. Kamensko). Mali dioničari su 1997. posjedovali 45,2 posto dionica, dok je danas taj postotak pao na svega 19,5 posto. Za usporedbu, Alvir 2002. posjeduje 21,6 posto, a danas ima preko 60 posto vlasničkog udjela.

Zvečevo d.d. je danas matica koja u svome vlasništvu posjeduje tri društva: Zvečevo Commerce d.o.o. iz Sarajeva, Lasta d.d. iz Čapljine i Zvečevo d.o.o. iz Ljubljane. U kontekstu ovog članka, posebno je zanimljivo da je Lastu, tvornicu keksa i vafla, 2001. godine preuzelo Zvečevo s Alvirom na čelu pa se na tome valja malo zadržati.

Naime, radnici Laste također su bili u štrajku u lipnju prošle godine, i to radi neisplate plaće za treći, četvrti i peti mjesec 2016., a nije im uplaćivano ni mirovinsko osiguranje za 4 mjeseca u 2014., čitavu 2015. i 5 mjeseci u 2016. godini. Inače, prosječna radnička plaća u Lasti iznosila je oko 400 KM i manje, odnosno bijednih 1.500 kuna. Lasta je prije rata zapošljavala više od tisuću radnika da bi 23. 12. 2016. prestala s radom kada je obustavljena proizvodnja, a nešto kasnije na burzi je završilo i posljednjih dvadesetak radnika. Kao i u današnjem Zvečevu radi se o radnicima između 50 i 60 godina koji su svjesni činjenice da su im šanse za pronalazak novog zaposlenja i ostvarenja pune mirovine minimalne. Parazitsku upravu s Alvirom na čelu to dakako ne zanima.

Nažalost, priliku da se povežu, organiziraju i zajednički izbore za svoja prava radnici Zvečeva i Laste, kao i njihovi predstavnici u sindikatu, propustili su. U Zvečevu su čitali o štrajku u Lasti, ali nisu imali nikakve podatke dok se nije sve zahuktalo. Predsjednik Nezavisnog sindikata Zvečevo Josip Plaskur nazvao je svojeg kolegu u Čapljinu da mu izrazi podršku, međutim do ozbiljnijeg sindikalnog i radničkog povezivanja nije došlo.

Dodajmo da nakon preuzimanja Laste Zvečevo nije ispunilo skoro nijednu obavezu preuzetu iz ugovora o kupovini – nisu uložena nikakva sredstva niti su zaposleni novi radnici. Naknadno se u Lasti saznalo za kredite koje je Zvečevo dizalo u BiH bankama na teret Laste, dok su sredstva prebacivana u Zvečevo. Zvečevo je također Lasti prodavalo svoje stare mašine i pretvaralo ih u vlasničke udjele. Neovisni sindikat koji je djelovao u Lasti sada putem tužbi traži neisplaćene plaće i ostala potraživanja.

Nakon kraćeg prikaza devastiranja Laste, vratimo se na današnje Zvečevo.

Prema riječima Željka Pavičića, sindikalnog povjerenika PPDIV-a i predstavnika u radničkom vijeću Zvečeva, u požešku tvornicu se dosta uložilo, pogoni su modernizirani, uloženo je i u certifikate kvalitete kao što su Halal i Kosher HACPP jer se puno očekivalo od izvoza na EU tržište. Jedan takav posao od kojeg se puno očekivalo sklopio je bivši predsjednik uprave Marin Pucar koji je bio na čelu tvrtke u periodu 2013. – 2016. Pucar je sklopio ugovor s globalnim trgovačkim lancem Tescom, iako su britanski mediji već tada izvještavali o problemima u njihovom poslovanju. Slično kao i Agrokor, Tesco je u financijskim izvještajima lažno prikazivao svoje obaveze. Osim Tesca, puno se očekivalo i od suradnje s Agrokorom za koji je Zvečevo proizvodilo K-plus čokoladice, ali je ta suradnja prekinuta nakon što im je Agrokor prestao plaćati. Kao razloge lošeg poslovanja uprava je radnicima nudila standardne isprike poput skupih sirovina, jeftine konkurencije na domaćem tržištu iz uvoza, velika očekivanja od izvoza na EU tržište koja nisu realizirana i sl.

Od propisanog minimalca od 2.620,00 kn automatski se oduzima 300 kuna za topli obrok, bez obzira na to jedu li radnici ili ne.

Osim klasičnih “nepravilnosti” za vrijeme pretvorbe i privatizacije, sumnjivo je i navodno veliko ulaganje sitnog poduzetnika i HDZ-ovca Tonija Kozine iz Zadra (inače sina vlasnika upropaštene tvrtke Contus u kojoj je i sam radio). On 2014. u ime tvrtke Ultima ulaganja Zvečevu nudi dokapitalizaciju u iznosu od 40 milijuna kuna. Ultima ulaganja tada su nudila sedam puta veću cijenu za dionicu Zvečeva od cijene na burzi. Prema pisanju Jutarnjeg lista iz lipnja 2016. godine, kao vlasnik na udio Ultima ulaganja upisuje se Agrokor d.d. i time stječe nešto manje od 20 posto vlasničkog udjela u Zvečevu. Tim se povodom oglasila i uprava Agrokora i kazala: “Prijenos dionica na Agrokor izvršen je u svrhu osiguranja tražbine te će po namirenju iste dionice biti vraćene prijašnjem vlasniku”. Na pitanje tko od koga potražuje koliki iznos novca i za što nisu odgovorili. Iz Zvečeva nam je potvrđena informacija da je Agrokor i dalje upisan na tih 20 posto.

Generalna situacija u Zvečevu danas slična je onoj u Agrokoru. Pavičić nam tako kaže da je tvrtka preopterećena kreditima, uložene investicije nisu se ni približno vratile, a dobivanja novih kredita nisu izgledna. Država je obećavala kredit od HBOR-a, no u međuvremenu je ministrica Martina Dalić otklonila i tu mogućnost. Tvornici nedostaju i sirovine, a u takvim uvjetima je teško organizirati proizvodnju, zbog čega Pavičić smatra da je ovakvo poslovanje dugoročno neodrživo i da Zvečevo može izdržati još mjesec-dva.

Poveznica između navedenih slučajeva Zvečeva, Laste, Tesca i Agrokora jesu nezasitni apetiti, skupa tržišna kockanja, spekulacije i zaduživanja vlasnika i uprava tvrtki, te posljedično neizvjesna sudbina radnika, koji bi, kao i obično, mogli biti jedine žrtve čitave priče.

Radnica Zvečeva s kojom smo razgovarali u svojim je pedesetima, a nakon 30 godina rada u Zvečevu ona s minimalnim primanjima ne bi mogla samostalno živjeti; oslanja se na supruga i svoje obiteljsko gospodarstvo na kojem, unatoč lošem zdravlju, radi nakon posla. Kaže nam da od svoje minimalne plaće može platiti režije nakon čega joj više ništa ne ostane. Trebala je dobiti jubilarnu nagradu, ali i to joj je oduzeto. Stanje u Požegi je općenito loše, mladi iseljavaju, i njeni su otišli u Njemačku, pa će u slučaju da ostane bez posla i ona za njima, budući da su šanse da u Požegi ili okolici nađe posao gotovo nikakve, a ima još dvije i pol godine rada do mirovine.

U Zvečevu je trenutno zaposleno 280 radnika i većina ih radi na neodređeno za crkavicu. Lani ih je bilo ukupno 360, i to zajedno s radnicima zaposlenima na određeno kojima zbog smanjenog obima posla ugovori nakon isteka ove godine nisu bili produljeni. Stalno zaposleni radnici su uglavnom starije dobi, a mlađi radnici dolazili bi na određeno prema potrebama posla, i uvijek su se žalili na ugovore koji im onemogućavaju bilo kakvo dugoročnije planiranje. Sada se pokazuje da su ugrožena sva radna mjesta.

Ukupno dvije trećine radnika Zvečeva je sindikalno organizirana, uz podjednaki broj u PPDIV-u i Nezavisnom sindikatu Zvečevo. Iako su nakon ovotjednog štrajka plaće za ožujak isplaćene, radnici nemaju previše razloga za zadovoljstvo: osim što je upitna daljnja isplata plaća, ne poštuje se sustav prema kojem se klasificiraju radna mjesta i prema kojem se određuju bodovi za obračun plaća. Tako su prema Uredbi o visini minimalne plaće iz 2017. godine svi radnici završili na minimalcu. Plaće za sva radna mjesta praktički su izjednačene, pa su i čokolad-majstori i čistačice na minimalcu. Od propisanog minimalca od 2.620,00 kn automatski se oduzima 300 kuna za topli obrok (što je propisano Kolektivnim ugovorom), bez obzira na to jedu li radnici ili ne. Prema riječima povjerenika Pavičića: “strašno izgleda kad dobijete plaću od 2.300,00, to je poražavajuće”. Pavičić smatra da zbog nepoštivanja odredbe o bodovanju i klasifikaciji radnih mjesta i dalje ima razloga za štrajk. Osim toga, neizvjesna je isplata plaća za travanj.

Po Pavičićevim riječima, ovo je prvi štrajk otkada je Alvir došao 2001. godine. Dolazak novog vlasnika, popraćen otpuštanjem dijela radnika, kod preostalih je radnika uzrokovao strah za radna mjesta zbog čega do štrajka otada nije došlo, iako je za to bilo razloga, prvenstveno zbog niskih plaća.

Ujedinjena akcija sindikata i provedeni štrajk za svaku su pohvalu, ali pitanje je kako su se sindikati ponašali zadnjih 15 godina- zašto nisu stupali u čvršće obračune s upravom i vlasnikom, zašto nisu motivirali radnike za štrajkove i razbijali njihov strah, zašto nisu bili ujedinjeni i sl.

Kolektivni ugovor u Zvečevu na snazi je od 2004., ali se ne poštuje u dijelu klasifikacije radnih mjesta; ona se ne primjenjuje zato što za to navodno nema novaca. Članovi radničkog vijeća pokušavali su raditi pritisak na upravu i bivšeg predsjednika uprave Pucara, upozoravali su ih i prijetili im tužbama, ali bez uspjeha. Odgovor je uvijek bio isti: nema se novca i u to se ne može ići dok god firma negativno posluje. Kako je firma je sve više ulazila u dugove, radnici su na kraju bili sretni što uopće dobivaju plaće. Prema navodima radnika, čitava uprava je pod utjecajem vlasnika i svi samo provode njegovu volju, jedino je direktor proizvodnje na njihovoj strani. Radnici su u strahu jer svaki sastanak radničkog vijeća i štrajkaškog odbora završava monologom vlasnika, i nitko od radnika ne može postavljati pitanja jer se sastanak u tom trenu završava.

U doba kada je Zvečevo imalo više posla, radnici su radili i prekovremeno, što se prikazivalo kao stimulacija, ali se plaćalo. Noćna smjena plaćala se 35 posto više, a prekovremeni sat 50 posto više, kao što je regulirano kolektivnim ugovorom. Regres od 620 kn još uvijek nije isplaćen za 2016. Radnica s kojom smo imali prilike razgovarati također nam je potvrdila da se u vremenima kada je bilo posla radilo subotom i nedjeljom, prekovremeno 12 sati, kako god je trebalo, sve u nadi da će se situacija popraviti. Radnici su to prihvaćali da bi si malo povećali plaću, ali pod cijenu maksimalnog iscrpljivanja. Što se tiče uvjeta rada, standardi su prema riječima radnice visoki; imaju pravo na pauzu, higijenski uvjeti su na nivou, međutim takav visok standard nije uveden zbog radnika već to zahtjeva standard kvalitete HACCP-a koji je Zvečevo uvelo kako bi poslovalo s Tescom.

Suradnja PPDIV-a s Nezavisnim sindikatom Zvečevo je dobra, radnici u pogonu su dobro surađivali, kao i u štrajkaškom odboru. Zajednički su nastupali i nisu podlegli pritiscima Uprave da prekinu sa štrajkom jer je to “gubitak za Zvečevo i loša reklama”. To nam u razgovoru potvrđuje i radnica koja kaže da su se s PPDIV-om razjedinili zbog gluposti davnih dana, ali da je sada suradnja između povjerenika Pavičića i Plaskura bila odlična, kao i da su radnici oba sindikata svjesni da jedino zajedno mogu nešto postići.

Plaskur, koji je i voditelj skladišta sirovina u Zvečevu, najavljuje da će sindikati u slučaju daljnje neisplate plaća poduzeti sve zakonske korake, a ako se u zakonskom roku ne uspiju dogovoriti, oni će ponovno zajedno pokrenuti štrajk do ispunjenja zahtjeva. Radnicima je trenutno najvažnije da spase tvornicu. Kako kaže radnica, većina ih je u Zvečevu odrasla i s užitkom su dolazili na radno mjesto.

Otkada se vratio u Hrvatsku početkom 1990-ih, kapitalizam je zaslužan za pustošenja mnogih krajeva i masovna iseljavanja radne snage, a u procesu uništavanja domaće industrije i poljoprivrede možda je i najviše stradala upravo Slavonija. Mnogi slavonski gradovi i sela danas su poluprazna i besperspektivna mjesta, a iznimka nije ni Požega koja bi se eventualnim gašenjem Zvečeva lako mogla suočiti s novim iseljavanjima.

Privatizacijskom pljačkom društvenog vlasništva, nekoć slavno Zvečevo istrgnuto je iz kontrole radnika i predano u ruke poduzetnicima koji su poduzeće doveli gotovo do groba. Nakon što su godinama radnike izrabljivali za minimalnu plaću, bogatili se i parazitirali na njihovom radu, vlasnici su njihove živote na kraju i direktno ugrozili, dok će svoje zasigurno kvalitetno osigurati.

Ujedinjena akcija sindikata i provedeni štrajk za svaku su pohvalu, ali pitanje je kako su se sindikati ponašali zadnjih 15 godina – zašto nisu stupali u čvršće obračune s upravom i vlasnikom, zašto nisu motivirali radnike za štrajkove i razbijali njihov strah, zašto nisu bili ujedinjeni i sl. Odgovornost za današnje stanje je i na njima jer je svrha sindikalizma upravo zaštita radništva i stalna organizacijska spremnost na borbu za radničke interese, a ne održavanje mira i dijaloga s upravom koja istovremeno same radnike pojačano izrabljuje, a za njihove probleme ne želi realno ni čuti.

Kao i bezbroj drugih, i ovaj slučaj pokazuje kako interesi poduzetnika i radnika nipošto nisu isti već dijalmetralno suprotni, odnosno kako je privatno vlasništvo nad tvornicama dijametralno suprotno interesima jedne društvene zajednice.