Željeznicom upravlja grupa diletanata Razgovor s Daliborom Petrovićem, zamjenikom predsjednika Sindikata strojovođa Hrvatske

Razgovarali smo s Daliborom Petrovićem, strojovođom i zamjenikom predsjednika Sindikata strojovođa Hrvatske (SSH). Petrović je kao predstavnik radnika u Nadzornom odboru HŽ Putničkog prijevoza (HŽPP) neprestano upozoravao na brojne probleme i nelogičnosti u poslovanju ovog važnog državnog poduzeća, a kao nagrada za 23 godine rada u sustavu HŽ-a, 12. svibnja uručen mu je nezakonit otkaz potpisan od strane predsjednika Uprave, Dražena Ratkovića.

Foto: RP | Dalibor Petrović

Koliko dugo radite u HŽ-u i kakvo je stanje na Željeznicama danas?

U sustavu HŽ-a radim od 1993. godine, 1995. u Rijeci sam izabran za sindikalnog povjerenika SSH, a od 2006. sam zamjenik predsjednika sindikata. Situacija na željeznici ima krivulju eksponencijalnog pada, a kada je HŽ Putnički prijevoz u pitanju doslovno je riječ o jednom spiralnom padu. Uništena je mogućnost i sposobnost pružanja usluge i ostvarivanja prihoda koji jamče unapređenje poslovanja. Ono što je najgore jest da su kompletno urušeni sustavi upravljanja i sigurnosti. Sve se zataškava, gura se pod tepih. Poznata je situacija iz Rudina gdje je prije nekoliko godina izletio vlak zbog nepoštivanja sigurnosnih standarda, a mi se sad opet u HŽPP-u doslovno igramo s ljudskim životima zanemarujući sigurnosne procedure. U ovom trenutku željeznicom, a u HŽ Putničkom prijevozu pogotovo, upravlja jedna grupa diletanata koja najveću i jedinu brigu vodi o svojim osobnim interesima. Direktor Prodaje putničkog prijevoza je agronom, što on može znati o vlakovima i sigurnosti? Većinom se sklapaju poslovi od kojih netko ima osobni interes. Nije važno koliko su neki poslovi bitni za firmu – uvijek se smisli obrazloženje, bitno je da što više koštaju kako bi bilo što više novaca za eventualnu raspodjelu. Jedan takav svjež primjer je i kupovina tableta za strojovođe u vrijednosti od dva milijuna kuna koji neće moći biti umreženi bar još dvije godine, a u većini vlakova nemate niti jednu jedinu utičnicu preko koje biste te iste tablete mogli napuniti. Uz 30 posto veće državno sufinanciranje (2015. je iznosilo pola milijarde kuna, a 2011. godine 360 milijuna) mi danas imamo prepolovljen broj putnika u odnosu na 2011. Ne možemo niti očekivati bolje rezultate kada nam prošle godine u samo dva ljetna mjeseca nije vozilo tri tisuće vlakova.

Bez suglasnosti sindikata 12. svibnja dobili ste nezakoniti otkaz potpisan od strane predsjednika Uprave HŽ Putničkog prijevoza Dražena Ratkovića. Što je bio službeni razlog otkazu i jeste li u međuvremenu vraćeni na svoje radno mjesto i u nadzorni odbor čiji ste bili član kao predstavnik radnika?

Osobno, vjerujem da je sve napravljeno u režiji predsjednika Uprave Dražena Ratkovića. Službeni razlog otkazu bio je navodni gubitak povjerenja u mene kao radnika. Naravno, to je smiješno, riječ je u pukoj fabrikaciji. Stvar je u tome da sam smetao Upravi jer sam kao član nadzornog odbora počeo “kopati” po papirima i ukazivati na probleme u poslovanju. Je li vama logično da država daje pola milijarde kuna HŽ-u, a da nitko ne zagrmi na činjenicu da tri tisuće vlakova nije vozilo u samo 60 dana, već su umjesto njih vozili autobusi koji se unajmljuju od privatnika? Radi se naprosto o prelijevanju javnog novca u ruke privatnika. Ja niti jedan prekršaj nisam napravio kao strojovođa. Mene se ne tereti da sam se ogriješio o nešto kao radnik. Drugo bi bilo naravno da sam izvrnuo vlak, kao strojovođa – u tom slučaju nema zaštite ni ako ste sindikalac.

U ovom trenutku željeznicom, a u HŽ Putničkom prijevozu pogotovo, upravlja jedna grupa diletanata koja najveću i jedinu brigu vodi o svojim osobnim interesima. Nije važno koliko su neki poslovi bitni za firmu – uvijek se smisli obrazloženje.

S obzirom da sindikat nije dao suglasnost za moj otkaz pravna služba HŽPP-a je podnijela tužbu na Općinskom sudu u Zagrebu za nadomještaj suglasnosti. Sud je vrlo razumno ocijenio da ja nisam napravio nikakvu grešku kao radnik već da sam nastupao kao sindikalac, a po zakonu kao sindikalac ne mogu dobiti otkaz. Nakon toga slučaj je završio na Županijskom sudu u Splitu. Spis je zaprimljen 29. ožujka, a već je 7. travnja donesena presuda. U roku od sedam radnih dana formirano je vijeće od tri suca, potpuno je preinačena presuda spisa koji ima preko 200 i nešto stranica i u rekordnom roku je donesena nova presuda. Ne želim ništa insinuirati, ali u najmanju ruku bi se moglo reći da su suci ili zaista slabo pročitali taj spis ili ga uopće nisu pročitali s obzirom na obrazloženje. U obrazloženju presude napisane su takve gluposti poput toga da se sindikat žalio što ja nisam dobio otkaz. Uložena je revizija i slučaj je sada na Vrhovnom sudu. Po sili zakona trebao sam do 10. lipnja biti vraćen na radno mjesto strojovođe, no to se nije dogodilo jer bih tada mogao sudjelovati u radu Nadzornog odbora, što je noćna mora Dražena Ratkovića, pa je njegovom željom prekršena jasna odredba zakona. Nije to njemu prvi put – čovjek očito misli da mu sud ništa ne može.

Zbog nezakonitog otkaza organizirali ste i prosvjed 1. lipnja na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Zašto je izostala šira društvena podrška?

Nezgoda je bila u tome što je u istom danu bio organiziran i prosvjed podrške Kurikularnoj reformi, a mi smo, s obzirom da su dolazili kolege iz Evrope, zakazali termin dosta ranije, prije nego što smo znali da će biti organiziran ovaj za društvo vrlo značajan prosvjed. Svejedno, mislim da je prosvjed medijski bio vrlo dobro popraćen. Jest doduše izostao dolazak središnjica, no to i nije čudno s obzirom da nismo član niti jedne i da im ne plaćamo članarinu. Ali zato su došli piloti (Hrvatski sindikat prometnih pilota), stjuardese (SKOZ), aviomehaničari, Sindikat pomoraca i kolege iz Belgije, Austrije, Velike Britanije, Slovenije, Norveške, Finske…

Koliko je strojovođa danas zaposleno u HŽ-u i koliko ih je u Cargu i HŽPP-u dobilo otkaz u protekle dvije-tri godine? Jesu li ti radnici našli novi posao i da li je strojovođama nakon otkaza moguće naći posao u Hrvatskoj?

Trenutno je u HŽ Putničkom prijevozu zaposleno 580 strojovođa. U zadnjih par godina je s otpremninama otišlo oko 150 strojovođa. Minimalno je 25 milijuna kuna potrošeno na otpremnine za koje su se dizali krediti da bi ovih dana zaposlili 15 novih strojovođa. Samo je na otpremninama ova uprava napravila štetu veću od 15 milijuna kuna. Oko 20 strojovođa koji su otišli danas voze kod tri-četiri privatna operatera. Zapravno, nisu svi privatni jer je tvrtka poput RCC-a u vlasništvu Republike Austrije. Otpušteni su radno sposobni ljudi koji sada voze za Cargovu konkurenciju, za druge operatere. HŽPP je tim ljudima dao da odu, čak štoviše – stimuliralo ih se s 200.000 kn po osobi, a sada taj isti HŽPP kojeg vodi ista uprava zapošljava druge na njihova radna mjesta i financira osposobljavanje novih. Broj kilometara koji naši putnički vlakovi voze danas manji je za 20 posto u odnosu na 2011. godinu, toliko je manje i strojovođa, a troškovi su nam u dlaku ostali isti. Što se Carga tiče, imali smo 2.700 radnika, a od toga samo 500 strojovođa. Bilo gdje, u bilo kojoj drugoj cargo kompaniji udio strojovođa u ukupnom broju radnika je između 40 do 60 posto. Nas se napada da niti jedan strojovođa u Cargu nije otpušten, ali po toj logici trebalo je otpustiti i više od 800 drugih radnika koliko je otpušteno iz Carga, a čemu smo se protivili. Treba naprosto vidjeti kako je u drugim poduzećima koji se bave istom djelatnošću. 150 ljudi koji su dobili otkaz u Cargu bili su iz direkcije, iz administracije. To je prvi put u povijesti željeznice da je netko otpušten iz administracije. Naravno da je bilo grešaka kod otpuštanja i da je bilo ljudi koji nisu trebali biti otpušteni, ali oni su većinom i vraćeni u sustav. Mi naprosto ne možemo drugačije opstati na ovakvom, liberaliziranom tržištu. Ukratko, kada su u pitanju strojovođe niti jedan strojovođa danas nije na burzi, a liberalizacija u ni jednoj evropskoj zemlji nije ostavila strojovođe bez posla. Druge jest, ali strojovođe ne!

Kompletno su urušeni sustavi upravljanja i sigurnosti. Sve se zataškava, gura se pod tepih. Poznata je situacija iz Rudina gdje je prije nekoliko godina izletio vlak zbog nepoštivanja sigurnosnih standarda, a mi se sad opet u HŽPP doslovno igramo s ljudskim životima.

Nedavno ste pristali na to da se novim dodatkom na kolektivni ugovor u HŽPP-u prethodni minimum za otpremninu kod poslovno uvjetovanog otkaza s nekadašnjih 120.000 kn smanji na 60.000. Što stoji iza takve odluke?

Nitko od nas ne želi ljude pogledat u oči i reći im istinu. Gledajte, netko ima 55, 60 godina, ima uvjete za kakvu-takvu mirovinu i onda bi mi njemu trebali dati otpremninu od 200.000 kuna. Otpremnine se isplaćuju od kredita koji je podigla firma, uz državno jamstvo – pa tko će to na kraju otplaćivati? Govorio sam vam već ranije kako se rasipalo i dijelilo šakom i kapom. Sutra će radnicima smanjiti plaću da bi se te kredite moglo isfinancirati. Ne možemo mi sebi danas uzimati takve otpremnine da bi naše kolege koji danas imaju 25 godina sutra radili za kikiriki jer moraju vratiti kredit za našu otpremninu. Gdje je tu logika? Mnogi, nažalost, nisu svjesni da su prošla ta vremena kada smo mogli razmišljati – netko će to vratiti. Ja bih volio da su ta vremena, ali naprosto nije tako.

Nije tajna da odnosi među nekim sindikatima u HŽ-u nisu, da to blago kažemo, na najvišoj mogućoj razini. Mislite li da ovakvi međusobni sindikalni sukobi slabe radničku poziciju unutar poduzeća?

Jasno da je slabe, no što da napravite kada dođete na pregovore, a drugi sindikat djeluje koordinirano s Upravom i već je dogovorio i usuglasio svoje stajalište s predsjednikom Uprave. Dakle, vidim samo dvije varijante da se takve stvari ubuduće izbjegnu. Jedna je da radnici na željeznici kažu dosta, da im prekipi, a druga je varijanta koja će uslijediti ako ne bude prve – privatizacija. Nažalost, stvari su otišle u tako nakaradnom smjeru, da pilu treba okrenuti naopako.

Postoje prigovori da su strukovno organizirani sindikati, poput Sindikata strojovođa, mnogo bliži nekom obliku cehovskog udruženja. Mislite li da tako organiziran sindikat u nekim situacijama, zastupajući isključivo interes jedne struke, može ići na štetu ostalih radnika u poduzeću?

Nama se neprestano imputira da se mi borimo samo za prava strojovođa. To nije istina, kao što nije istina da smo mi samo strukovno organizirani sindikat. Recimo, u HŽ Putničkom prijevozu imamo 750 članova od kojih je 580 strojovođa. Mi se zovemo Sindikat strojovođa Hrvatske zato što smo tako počeli i najveći dio ljudi koji organiziramo jesu strojovođe, no kod nas je već sada i oko 60 konduktera koji su došli tražiti sindikalnu zaštitu i postali članovi našeg sindikata. Od 2012. godine kada smo kao sindikat došli u HŽPP niti jedno od prava strojovođa nije povećano, čak su neka i smanjena, a potpisali smo tri aneksa do sada u kojima smo prava konduktera i ostalih radnika povećali. Općenito, smatram da učlanjenje u sindikat mora biti dobrovoljno i svatko će se učlaniti tamo gdje vidi svoj interes. Osobno ne bih imao ništa protiv da svi mi u HŽ-u djelujemo kroz jedan sindikat, kao što je to recimo slučaj kod kolega u Austriji, niti mislim da strojovođe nužno i svugdje moraju imati svoj posebni sindikat, ali dok god kod nas moraliziraju i drže nam prodike sindikalisti u Lacoste majicama ili oni sindikalisti koji imaju bruto plaću od poslodavca u iznosu preko 20.000 kuna ne vidim mogućnost našeg zajedničkog djelovanja.

Foto: SSH | Prosvjed strojovođa 1. 6. na Glavnom kolodvoru u Zagrebu

U slučaju da dođe do dužeg i ozbiljnijeg štrajka, možete li računati na međunarodnu financijsku pomoć, npr. od Evropske federacije transportnih radnika (ETF) u trenutku kada i na evropskoj razini slabi moć sindikata?

Financijsku podršku ne očekujemo niti mislimo da je ona potrebna. Stvar je u tome da gotovo sve što znamo o restrukturiranju željezničkog sektora znamo zahvaljujući Međunarodnoj federaciji transportnih radnika (ITF) i prvenstveno ETF-u. ETF je jedna ogromna banka podataka za sindikaliste koji ne žele izmišljati toplu vodu i ona vam može dati i daje jako veliku stručnu pomoć i vrijedne savjete za one koji žele slušati. Kada vam govore o privatizaciji, ne morate razbijati glavu što znači privatizacija, dovoljno je da nazovete u ETF i sve možete saznati. Mi smo još 2005. godine obišli cijelu Hrvatsku, kolega Nenad Mrgan i ja, i u svih 20 podružnica održali prezentaciju što će se dogoditi sa željezničkim sektorom u kontekstu pristupnih pregovora za EU. Nismo se mi rodili pametni, ljudi iz ETF-a su nam dali korisne informacije. Na primjer, rekli su nam da liberalizacija u teretnom prometu sama po sebi, ako država dobro upravlja, nije loša za radnike; da, kada su radnici u pitanju, onim radnicima za kojima postoji potreba, konkretno strojovođama, uslijed liberalizacije plaća može samo rasti, ali i da će uslijed rascjepkavanja Željeznice sigurno doći do pada sigurnosnih standarda. Oni koji tek sad otkrivaju da su sigurnosni standardi pali, očito nisu dolazili na konferencije ETF-a ili nisu slušali što im se govorilo.

Gotovo svi željezničari ističu kako je prethodno restrukturiranje HŽ-a, a zapravo rasturanje na tri poduzeća (Cargo, Putnički prijevoz i Infrastruktura), glavni uzrok sadašnjih problema na željeznici. Mislite li da je moguće izvršiti pritisak na buduću Vladu i ministarstvo da se krene u smjeru novog restrukturiranja i stvaranja novog HŽ Holdinga, ali na drugim osnovama od onog ugašenog?

Nikada nismo zagovarali podjelu jedinstvenog HŽ-a, ali ne mislim da je podjela glavni problem. Dakle, holding da – on jeste dobra stvar, da nije tako ne bi ga imali Nijemci i Francuzi. Nitko ne misli da je holding loš, ali drugo je pitanje koliko jak holding. Bojim se da najgorljiviji zagovornici holdinga ne žele holding zbog jačanja Željeznice, nego zbog toga da bi s jednog mjesta mogli kočiti restrukturiranja u drugim društvima. Takav primjer imali ste s Vučom vlakova, jednim od nekadašnja četiri društva koje je pružalo usluge vuče za teretne i putničke vlakove i kojem je udio administracije u ukupnom broju radnika bio ispod 10 posto, a troškovi višestruko srezani. Vuča je imala najmanje režija, najmanji trošak. Oni koji su danas najgorljiviji pobornici holdinga do 2012. su zagovarali da Vuču treba podijeliti. Nama je, zapravo, bilo svejedno kako će se kompanija zvati i hoće li strojovođe biti u samo jednoj ili dvije, ali smo govorili da će ta podjela povećati troškove i da će ostaviti posljedice na sustav. Nije bilo niti jedne jedine analize, niti jednog ekonomskog razloga da se Vuča podijeli. Podjela Vuče bio je pokušaj da se uništiti Sindikat strojovođa i to su u ministarstvu vrlo dobro znali. Naravno da nisu u tome uspjeli, ali su trošak opet višestruko povećali! Dakle, smatram da organizacijski model uopće nije bitan u onoj mjeri kako se sada naglašava. Jedino rješenje je da se postave ljudi koji iza sebe imaju rezultate, a njih ima, i koji neće zbog nekakvih provizija od par posto i zbog vlastitog interesa uništavati poduzeće. Organizacijski model tu nije toliko važan.

Zakonodavac je izmislio institut radničkih vijeća zato da bi otupio oštricu sindikata, to je jasno kao dan. Nije to izmišljeno da bi se štitili radnici, nego da bi se štitili poslodavci.

Je li do zanemarivanja željezničke infrastrukture došlo, između ostalog, i zbog toga što su se radnici i sindikalisti većinom koncentrirali na povećanje materijalnih prava, npr. plaća, a da se nije u dovoljnoj mjeri skretala pozornost na nužnost modernizacije sustava?

Nije to baš tako. Mi smo u željeznicu u zadnjih deset godina uložili više para nego Belgijanci u petnaest. Željeznica sigurno nije podinvestirana zbog plaća, nego zbog lopovluka. Nije problem ako radniku za kojim imate potrebu dajete pristojnu plaću, ali ako kupujete strojovođi nove tablete, a on istovremeno ne vozi nego sjedi u pripremi, jer nema ispravnog vlaka nego umjesto vlaka vozi privatni autobus – zbog takvih stvari željeznice su podinvestirane. U skladištu u Kninu stoji preko milijardu kuna vrijedna oprema koja nikad nije ugrađena niti će ikad biti jer je danas potpuno neupotrebljiva. Generalno, bojim se da mi još uvijek nismo dodirnuli dno. Teretni promet će se sigurno oporaviti, tko god da ga vozi, bilo nacionalne kompanije ili netko drugi, ali putnički prijevoz mislim da će još padati dok ne dotakne samo dno. Jedino rješenje vidim u tome da se dovedu ljudi koji će potpisati da će svojom imovinom odgovarati za poslovne poteze.

Mislite li da je uloga sindikata oslabljena osnivanjem instituta radničkog vijeća? Općenito, kako vidite ulogu gospodarsko-socijalnog vijeća te koliki je stvarni utjecaj sindikata i radnika kod donošenja bitnih poslovnih odluka?

Zakonodavac je izmislio institut radničkih vijeća zato da bi otupio oštricu sindikata, to je jasno kao dan. Nije to izmišljeno da bi se štitili radnici, nego da bi se štitili poslodavci. Zamislite kako funkcionira radničko vijeće od pet članova koji su članovi dva ili tri različita sindikata od kojih svaki gura svoj interes. Gospodarsko-socijalno vijeće? Je li to ono gdje Sever i društvo idu piti kavu s ministrima i članovima HUP-a? Ma kakav GSV u državi u kojoj poslodavci misle da mogu raditi što god žele i nitko im ništa ne može zato što su si dobri sa sucima. Državi ovakav GSV odgovara jer razvodnjava priču. Jedini način na koji naša država shvaća restrukturiranje svojih poduzeća jest tako da ih privatizira jer, kažu oni, država je loš vlasnik, a upravo je ta ista država, ti isti političari koji to govore, ta koja godinama postavlja nesposobne uprave.

Jeste li vi u SSH spremni organizirati štrajkove solidarnosti? Konkretno, idući tjedan u utorak pirotehničari organiziraju štajk – jeste li spremni zaustaviti lokomotive kako bi skrenuli pozornost na njihove probleme?

Mi smo u tri godine već organizirali tri štrajka solidarnosti u kojima smo zaustavili kompletan željeznički promet na dva sata. Ako nam se kolege obrate, kao što su nam se obratile i kolege iz TIBO-a ili Croatia Airlinesa kada su bili u problemima, kada se vršio pritisak na pilote i stjuardese, kada su doslovno uništavali Sindikat kabinskog osoblja (SKOZ), ne vidim nikakvog razloga da ne bismo pomogli i pirotehničarima.