Zašto na tribini o ljevici nema radnika i sindikalista? Odgovor na tekst "Tribina: ljevica - što da se radi?"

Polemički odgovor Karla Juraka na tekst “Tribina: Ljevica – što da se radi?” Ane Vragolović, koji je izašao na Radničkom portalu 8. listopada.

Ovaj tekst predstavlja odgovor na članak Ane Vragolović objavljen 8. listopada 2016. godine na Radničkom portalu, a koji se tiče tribine Ljevica – što da se radi? u organizaciji Radničke fronte održane 7. listopada 2016. godine. Jedan od temeljnih zaključaka tog izvještaja s tribine jest taj da lijeva scena ne namjerava zauzeti čvrstu antikapitalističku poziciju te da radnici nisu jasno adresirani kao subjekti društvenih promjena. Posebno se napominje kako je to vidljivo i u tome što radnika i sindikalista među govornicima na tribini nije ni bilo. U ovom tekstu pokušat ću dati odgovor na pitanje zašto nije bilo radnika i sindikalista među govornicima, ali na način da ukažem kako je to pitanje, tj. uopće konstatacija da nije bilo radnika i sindikalista, bespredmetno u ovom kontekstu. Također ću se osvrnuti na konstataciju o manjkavosti antikapitalističkih pozicija na tribini. Ujedno će to biti i moj osvrt na tribinu bez ikakvih pretenzija da ju obranim ili da smanjim nužnost kritika upućenih njoj. Naime, radi se o tome da nas generalni dojam s tribine ne nuka primarno na zaključke koje Vragolović nudi u svojem izvještaju.

Održana je tribina o ljevici, ne o radikalnoj ljevici, ne o socijalističkoj ili komunističkoj ljevici, pa bi stoga bilo i pogrešno uvoditi antikapitalizam kao kriterij. Ljevica nije nužno antikapitalistička, niti znači da netko nije ljevičar ako nije antikapitalistički orijentiran. Ljevica obuhvaća široki dijapazon političko-ideoloških opcija i pripadajućih teorijskih usmjerenja pa se ne može trivijalno podvesti pod antikapitalizam.

Prvo, sami govornici – Mate Kapović, Tomislav Medak, Dean Duda i Domagoj Mihaljević. U svom izvještaju Vragolović prvo ukratko ocrtava glavne teze izlagača. Kapović je tako primarno govorio o glavnim adresatima lijevih politika te o ideološkoj konstituciji tih adresata s obzirom na opće stanje u društveno-političkom polju; Medak je upozorio na heterogenost aktera lijevih politika i njihovu poziciju s obzirom na strukturna ograničenja kapitalizma; Duda je problem postavio na višu razinu – same odnose na ljevici koje karakteriziraju narcizmi malih razlika; Mihaljević je kao predmet svoje kritike adresirao SDP-ovu monopolizaciju lijevih politika te ulogu NGO scene u širem društveno-političkom okviru. Sadržajno se može reći da su bitne opće teme pokrivene – sadržaj lijevih politika, konstitucija političkog polja i ideoloških adresata lijevih politika, strukturni problemi za lijeve politike u suvremenom kapitalizmu, uloga NGO scene i sindikata, uloga tradicionalnih lijevih i pseudolijevih političkih stranaka, itd. Drugim riječima, za uvodna izlaganja, neovisno o tome slagali se s njima ili ne, više nije bilo ni potrebno – razrada problematike trebala se očekivati u raspravi sa zainteresiranom javnošću, dakle, u samoj praksi.

Na opisnoj razini Vragolović više-manje dobro vadi suštinu svakog izlaganja, no problem onda dolazi u interpretativnom zaključnom dijelu – onom dijelu koji bi trebao biti kritička refleksija navedenih izlaganja i uopće same rasprave. Tu se mogu uočiti neke manjkavosti. Prije svega, taj je dio vrlo štur i trivijaliziran, a u konačnici otkriva brojne probleme koje više govore o interpretatoru nego o samoj tribini, vjerojatno zato što tribina u svojoj cijelosti nije ni zahvaćena. Zamjerke tribini i izlagačima jesu sljedeće: govorilo se samo o deklarativnoj ljevici (a ona to nije ako nije antikapitalistička?), ne uvodi se antikapitalizam kao kriterij, barata se klasno neodređenim formulacijama (potlačeni, nezaposleni, siromašni…), ne adresira se radnička klasa kao subjekt, govorilo se samo o socijalno pravednijem društvu iz čega se zaključuje da je cilj ljevice puka borba za formalna prava unutar sistema. Drugim riječima, kritike upućene izlagačima i tribini općenito svode se na jednu: neodređenost formulacije ljevice vodila je k tome da se nije jasno artikulirala antikapitalistička politika u kojoj bi radnici bili glavni subjekti, a što se vidi i po tome da radnika (i sindikalista) nije ni bilo među govornicima. Ovdje možemo vidjeti neke manjkavosti. Stoga, idemo redom.

Održana je tribina o ljevici, ne o radikalnoj ljevici, ne o socijalističkoj ili komunističkoj ljevici, pa bi stoga bilo i pogrešno uvoditi antikapitalizam kao kriterij. Ljevica nije nužno antikapitalistička, niti znači da netko nije ljevičar ako nije antikapitalistički orijentiran. Ljevica obuhvaća široki dijapazon političko-ideoloških opcija i pripadajućih teorijskih usmjerenja pa se ne može trivijalno podvesti pod antikapitalizam. Ona uključuje i radikalno lijeve komunističke, socijalističke i anarhističke ideje, socijaldemokratsku politiku, zelenu politiku te socijal-liberalne opcije. Dakle, od zahtjeva za ukidanjem postojećih društvenih odnosa, preko socijalnih reformi unutar postojećeg sistema, do palijativnih identitetskih individualističkih politika s naglašenom socijalnom komponentom. Prema tome, klasno neodređene formulacije u tom su okviru sasvim uobičajene, a problematične postaju tek kada se dogovori platforma za jasno usmjerenom klasnom politikom radikalno lijevog predznaka. To ne znači da je nemoguća frontaška politika na klasnim osnovama, ali se isključuje njezina ekskluzivnost, i baš nas to vodi u srce strategija lijevih politika od kojih su se neke i na tribini spominjale. Primjerice, na bazi nekih zajedničkih ciljeva i interesa, radikalno lijeva radnička i socijalistička politika može i mora funkcionirati frakcijski unutar šire platforme/saveza/koalicije/fronte. Tu je i strategija entrizma, makar diskutabilna, no svakako jedna od onih koja pomaže radikaliziranju nekih umjereno lijevih inicijativa, pokreta, stranaka i sl.

Glavni dio zaključka vrti se oko konstatacije da radnika i sindikalista na tribini nije ni bilo, a to navodno proizlazi iz toga što uslijed odbacivanja „pravog subjekta“ nije bilo spomena o povezivanju s radnicima i borbenim sindikatima. Ova kritika načelno bi dostajala da se ne koristi toliko lakonski i samo u kontekstu osebujnog viđenja lijeve politike bez pokušaja kontekstualizacije ne samo tribine nego i same radničke klase te sindikata u odnosu spram lijevih politika. Već smo u gornjim pasusima objasnili da je problematike ljevice i pripadajućih politika šira od nužnog adresiranja radničke klase kao subjekta i anticipacije društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju kao jednog od temeljnih ciljeva transformacije društvenih odnosa. Osim toga, nije točno da nije bilo govora o sindikatima i radnicima – upravo naprotiv, Dean Duda je jasno naznačio sindikate kao aktere i postavio odnos prema njima kao jedan od izazova ispravne lijeve politike, a postavio je i samoupravljanje kao nešto na što bi lijeva politika trebala „utrošiti vrijeme“. Dakle, vrlo daleko od mutnog građanskog diskursa koji obiluje u smjernicama buduće Markovinine stranke koja se na tribini više puta spominjala. Nadalje, još je više u kasnijoj raspravi spominjan problem privatnog vlasništva i najamnog odnosa, i to uglavnom od SRP-ovaca.

Vrlo je teško očekivati da bi netko od radnika i sindikalista bio izlagač na tribini kojoj je cilj prvo dati teorijsko-politički uvod u stanje na lijevoj sceni. Da bi tome tako bilo, trebali bismo pretpostaviti već izvjestan zavidan razvoj klasne svijesti, ali u tim bi okolnostima i sama tribina bila drugačije koncipirana.

Ipak, obratimo pažnju na famozni izostanak radnika i sindikalista s tribine. Kao prvo i kao najosnovnije, vrlo je teško očekivati da bi netko od radnika i sindikalista bio izlagač na tribini kojoj je cilj prvo dati teorijsko-politički uvod u stanje na lijevoj sceni. Da bi tome tako bilo, trebali bismo pretpostaviti već izvjestan zavidan razvoj klasne svijesti, ali u tim bi okolnostima i sama tribina bila drugačije koncipirana. Drugo, lakonskom konstatacijom o izostanku radnika i sindikalista apstrahira se od konteksta u kojemu se danas u Hrvatskoj nalazi radnička klasa i sindikati – ta radnička klasa nadasve nije mehanički-prirodno postavljen subjekt revolucionarne društvene promjene, a sindikati nipošto nisu (u dosta slučajeva) progresivne i borbene radničke organizacije, već vrlo konformistički orijentirane strukture koje imaju vrlo mali ili nemaju nikakav link spram lijevih politika i ideja (štoviše, neke je više moguće zamisliti na pravaškim skupovima nego na ljevičarskim hepeninzima). Zašto se pak susrećemo s takvim problemima u vezi sindikata nije stvar njihove prirodno usađene ideologije, već uvjeta u kojima se razvijao sindikalizam u Hrvatskoj, što uključuje i značajnu potrebu da se više nacionalizira radništvo nego sektori privrede. Prosječni hrvatski sindikalist posjećivat će raznorazne tribine na koje bi bio pozvan – od krajnje lijevih do krajnje desnih, te pogotovo one nadasve „neutralne“ i „apolitične“, kako često oni sebi znaju tepati. Možda to može biti dio odgovora zašto nije vrijedno uopće ni spomena ni kritike činjenica da nije bilo radnika i/ili sindikalista na tribini o ljevici. Treće, i najvažnije, što bi značajno uopće donijela činjenica da je na tribini bilo radnika i/ili sindikalista? Bi li se stvar odjednom radikalizirala i revolucionirala? Ne bi, jer navedeni nisu po sebi radikalni i revolucionarni. No, to i dalje ništa ne znači da se ne može govoriti o lijevoj pro-radničkoj politici, to nije rezervirano samo za striktne pripadnike te klase, naročito kada je tema teorijsko-polemičke naravi, a ova je svakako bila takva.

Konačno, tribina svakako zaslužuje izvjesne kritike. Prije svega, nakon nje je napokon postalo zorno jasno da je lijeva scena u Hrvatskoj duboko tragikomična. Od organizatora, Radničke fronte, praktički nismo mogli čuti ništa što bi ikako doprinijelo odgovoru na pitanje „što da se radi?“, ne računajući ionako više deskriptivno izlaganje njihova prominentnog člana Mate Kapovića. U raspravi su stvar u svoje ruke preuzeli ni više ni manje nego – SRP-ovci, članovi partije koju je svojedobno osnovao Stipe Šuvar, a koja nije polučila znatnijeg uspjeha na političkoj sceni niti na terenu općenito. Čak štoviše, oni su uspjeli eksternalizirati neku svoju unutrašnju razmiricu koja se ubrzo svela na nepolitičke „argumente“ u smislu „gdje si bio kad…“. Rasprava je tu brzo zamrla, ali je dobro primjećeno u Vragolovićinu članku da su SRP-ovci predložili da se dogovori datum i mjesto kada bi se nastavila rasprava te kada bi se krenulo u konkretnu izgradnju potencijalne političke platforme. To je izignorirano, što sasvim dovoljno govori o generalnom stanju na ljevici. Nije baš da su se ti isti SRP-ovci unazad godinama baš nešto pretrgli da naprave pomak na lijevoj sceni, ali ovakva (ne)reakcija je izuzetno simptomatična. Vjerojatno je to do „narcizma malih razlika“, vlastitih egoa te suludog uvjerenja kod pojedinaca da su oni baš ti koji su ona „prava ljevica“. Dok je tako, ne moramo se ni zapitivati zašto nema radnika i sindikalista na tim tribinama, a još manje zašto oni zdesna dobivaju bitke.