Zajedničke autoceste Izvještaj s tribine Autoceste- povijest i perspektiva

Na jučerašnjoj tribini “Autoceste – povijest i perspektiva” gosti su se prisjetili nekadašnje gradnje autoceste kao zajedničkog dobra, borbe za obranu od monetizacije, te iznijeli svoje viđenje društvenog organizacijskog ustroja kojim bi se najkvalitetnije upravljalo ovim vitalnim dijelom suvremene prometne infrastrukture.

U Galeriji “Šira” u Zagrebu jučer je bila održana tribina “Autoceste – povijest i perspektiva”, kojoj je glavna tema bila pitanje budućnosti autocesta i njihovog razvoja. Gosti tribine bili su Ibrahim Muminović (sindikalac i učesnik radnih akcija sedamdesetih), Mihaela Grubišić Šeba (ekonomistica i nezavisna konzultantica) i Mijat Stanić (predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata ). Tribinu, s kojom je zatvorena njegova izložba fotografija “Autocesta”, moderirao je novinar i fotograf Davor Konjikušić.

Ibrahim Muminović govorio je o fenomenu nekadašnjih radnih akcija zahvaljujući kojima je izgrađena i autocesta A3 (nekada poznata kao autocesta bratstva-jedinstva), za čiju je izgradnju sedamdesetih bilo više zainteresiranih nego što je bilo mjesta u brigadama koje su učestvovale u radnim akcijama. Dodao je da su akcije bile obilježene zajedništvom i entuzijazmom, te da su bile ekonomski opravdane, a naveo je i činjenicu da su na njima učestvovale i međunarodne brigade, uključujući i one koje su bile sastavljene od djece iseljenika, što je u opreci sa danas rasprostranjenim narativom o pretežito negativnom odnosu iseljenika prema socijalističkoj Jugoslaviji. Razočaran je činjenicom da si je netko uzeo za pravo da proda sve što je sagrađeno radom brigadira, no to je spriječeno 2014. inicijativom “Ne damo naše autoceste”.

Od 2011. koalicijska vlast ciljano zapušta autoceste, zaustavlja se investiranje održavanja, što se najviše osjetilo na A3, pa je na nekim njenim dijelovima ograničenje brzine spušteno sa 130 na 120 ili čak 100 na sat. Svemu tome je cilj bio da se autoceste dovedu u neizdrživu situaciju da bi se lakše proveo željeni model monetizacije.

Kao jedan od uzroka iseljavanja mladih ističe prodaju i uništavanje zajedničkog dobra, protiv čega narod treba dići glas, inače će biti još gore. Krivim drži i sindikalne središnjice, koje su zatajile umjesto da povuku stvar, i među kojima vlada razjedinjenost. Kazao je kako je već devet uprava Hrvatskih autocesta smijenjeno, ali je pravosuđe zakazalo budući da je Vrhovni sud poništio sve presude, uključujući i one u kojima je došlo do priznanja i postizanja nagodbe. Spomenuo je i da je teško voditi borbu za očuvanje autocesta i javnih dobara bez pomoći sindikalnih središnjica.

Mihaela Grubišić Šeba navela je nekoliko razloga zašto je bila protiv monetizacije autocesta, koju je planirala antiradnička Vlada Zorana Milanovića: studija naručena od Vlade nije definirala rok na koji se autoceste daju u koncesiju; podjela u tri društva od kojih je jedno zaduženo za naplatu i održavanje, a druga dva za otplatu kredita, s tim da se prvo društvo očišćeno od dugova daje koncesionaru; koncesionar bi imao mogućnost dizanja cestarina; radnicima se davala garancija zadržavanja posla od samo 5 godina; refinanciranje kredita nije razmatrano; nikad nije čula da se autoceste daju u koncesiju da bi se platio javni dug. Istaknula je i problem da vlast ne smatra državnu imovinu vlasništvom građana, kao i spregu politike, novinara (posebno naglasivši problem cenzure), biznisa i znanosti, misleći pritom na ekonomiju, jer je nezadovoljna stanjem koje vlada u njenoj struci, zbog oportunističkog izbjegavanja da se kaže istina.

Nakon što je moderator istaknuo činjenicu da je Zakon o koncesijama prošao bez ikakvog protivljenja, Mijat Stanić podsjetio je na povijest pokušaja monetizacije autocesta. Prvi put je davanje autocesta u koncesiju najavio Ivo Sanader 2008. godine, nakon čega je najavljen prosvjed, koji je otkazan nakon pisane potvrde o odustajanju od koncesije. Nakon toga je isto najavio tadašnji ministar Radimir Čačić 2011., a Staniću je ponuđeno da uđe u savjet za monetizaciju. Cilj tog postupka bio je da ga se ubijedi u nužnost davanja autocesta u koncesiju, a u tom savjetu je od svih modela monetizacije jedino obrađen model koncesionarstva, te je ponavljana teza da je to jedina alternativa lošem upravljanju. No u suradnji sa drugim sindikatima i udrugama civilnog društva u inicijativi “Ne damo naše autoceste”, to je spriječeno.

Kao jedan od uzroka iseljavanja mladih Muminović ističe prodaju i uništavanje zajedničkog dobra, protiv čega narod treba dići glas, inače će biti još gore. Krivim drži i sindikalne središnjice, koje su zatajile umjesto da povuku stvar, i među kojima vlada razjedinjenost.

Stanić podsjeća da od 2011. koalicijska Milanovićeva Vlada ciljano zapušta autoceste- zaustavlja investiranje održavanja (uključujući i oduzimanje HAC-u 40 lipa iz cijene litre goriva), što se najviše osjetilo na A3 (ostale su novijeg datuma), pa je na nekim njenim dijelovima ograničenje brzine spušteno sa 130 na 120 ili čak 100 na sat. Cilj navedene sabotaže bio je da se autoceste dovedu u neizdrživu situaciju da bi se lakše proveo željeni model monetizacije. Ciklus obnove autocesta do danas nije pokrenut. Inače, modus operandi kakav je opisao Stanić se često vodio (i još se vodi) u mnogim poduzećima koja se namjeravaju privatizirati- pokvarena parazitska uprava (postavljena dakako od kapitalističke države) namjerno uništava poduzeće lošim poslovanjem; nižu se afere izvlačenja novca; bijes javnosti raste; dolazi do privatizacije. Uništavači ne samo da ne odgovaraju zatvorom, već se dalje zapošljavaju na visoka mjesta u javnom ili privatnom sektoru.

Stanić je za kraj naveo podatak da je ove godine naplaćeno 8 milijardi kuna iz raznih cestarina i predlaže centralizaciju sa stručnim upravama, što bi dovelo do uštede jer bi imali jednu umjesto 25 uprava, kao i spajanje sadašnja tri društva u jedno. Uz sve to bi se uveo i nadzor građana.

Tribina je završila pitanjem gdje je krenulo krivo, jer smo u razdoblju socijalizma imali uspješne velike firme. Nakon toga je krenula zanimljiva rasprava u kojoj se uz pokoji promašaj (npr. prečesto spominjanje “balkanskog faktora” od strane Grubišić Šeba, kao nečega povezanog s korupcijom i lošim vođenjem firmi, iako se tu ne radi o “balkanskom” već o kompradorsko-perifernom faktoru namjernog uništavanja javnih poduzeća i proizvodnje radi interesa domaćeg ili stranog kapitala) našlo dosta eksplicitnih izjava koje uglavnom dobro pogađaju suštinu problema. Muminović je rekao da je sve krenulo nagore od privatizacije početkom 1990-ih, te da bi trebalo uvesti tijelo za ispitivanje porijekla imovine. Grubišić Šeba je istaknula da zakonska odredba o nezastarijevanju zločina privatizacije nije nikad primijenjena. Stanić je na kraju rekao da je kapitalizam društvo koje se ne može popraviti, što se rijetko ili nikako ne može čuti od strane naših sindikalnih čelnika, a trebalo bi češće isticati i pojašnjavati radništvu. Muminović je ponovio kako su sindikalne središnjice dosada bile najuspješnije u razjedinjavanju radništva, što je pogodovalo jedino kapitalu i njihovim dosadašnjim vladama. Smatra kako su ozbiljnu borbu za radnička prava vodili tek pojedini sindikati, daleko od središnjica.