Zablude identitetskih politika Zagreb Pride kao zoran primjer nedostataka i kontradikcija identitetskih politika

Polazeći od liberalne identitetske politike, Zagreb Pride naglašava esencijalističko poimanje identiteta pri čemu upada u mnoge proturječnosti upravo radi nedostatka cjelovitog proučavanja društva. Klasnom analizom društva, koja objašnjava porijeklo i dinamike opresija, postaje jasno kako se oslobođenje LGBT osoba ne može dogoditi unutar kapitalističkog sistema.

U subotu 11. 6. održan je 15. Zagreb Pride. Kao i više manje svake godine, i ovogodišnji je svoj karakter prilagodio političkim zbivanjima koja su se odvijala protekle godine, s naglaskom na ona koja su se dogodila od zasjedanja nove vlade – smanjivanje dotacija neprofitnim medijima, napadi na slobodu govora pojedinaca, ugrožavanje prava na pobačaj, izbjeglička kriza i tako dalje. Naravno, neki su zahtjevi toliko ukorijenjeni da ih gotovo ne treba više ni spominjati – zahtjev da pretvaranjem novostečenog prava na registrirano partnerstvo u pravo na brak (prije 2014. godine, kad je registrirano partnerstvo zakonski priznato, artikulirano kao zahtjev za pravo na registrirano partnerstvo ili brak) i pravo na posvajanje djece težnje su koje Zagreb Pride nisu napustile od početka njegovog osnivanja.

Tamo negdje 2014. godine odbor Zagreb Pridea uveo je jednu inovaciju u svoj diskurs – radnici i radnice, koju je uključio i ove godine, proglasivši svoj zahtjev za tim da radnici/e dobiju više slobodnog vremena za aktivnosti koje žele raditi, i uokvirivši tu svoju želju rječju “sloboda”, koja bi trebala pripasti radnicima, a ne kapitalu.

Ako govorimo o komunizmu, slobodno vrijeme u njemu ne bi postojalo, jer ne bi postojao rad u u onom obliku u kojem postoji u kapitalizmu, pa se radnici, koji više to ne bi bili, ne bi imali od čega odmoriti, jer ne bi morali raditi da bi preživjeli, nego bi, da parazfraziram “Njemačku ideologiju”, “lovili ujutro, pecali popodne, hranili stoku navečer i pisali kritike poslije večere”. Ali očito je, i ne samo u ovom kontekstu, da se radi o dvjema koncepcijama slobode – jedna je liberalna, a druga je Marxova.

A liberalni pojam slobode, kao i ideologija koje je dio, sadrži u sebi mnoge proturječnosti, jer kod nje ne postoji metoda cjelovitog proučavanja društva. Takva je i identitetska politika, politika Zagreb Pridea, jer je proizašla iz liberalne ideologije. Identitetska politika je, kao i postmodernizam, nazvana “post – marksističkom”, iako bi bilo mnogo prikladnije da je usvojila naziv “anti- marksistička”.

S obzirom na nesposobnost ili nevoljkost da razumije činjenicu da ekonomija nije nekakav od društva amputiran dio, koji kao takav nema mogućnost da ikako oblikuje njegove sudionike, društvena analiza identitetske politike mora sadržavati proturječnosti, nedorečenosti i nejasna mjesta.

Kraj ideologija, Fukuyamin kraj povijesti, dekonstrukcija, povijest kao narativ i sve ostalo što čini postmodernizam predstavlja oštru kontradikciju marksističkom proučavanju povijesti. Postmodernizam ignorira, zato jer je buržoaska ideologija, inherentne proturječnosti kapitalizma, a u nekim slučajevima ignorira aspekt političke ekonomije uopće, kada govori o društvenim pojavama, problemima, opresijama i tako dalje. S obzirom na nesposobnost ili nevoljkost da razumije činjenicu da ekonomija nije nekakav od društva amputiran dio, koji kao takav nema mogućnost da ikako oblikuje njegove sudionike, društvena analiza identitetske politike mora sadržavati proturječnosti, nedorečenosti i nejasna mjesta.

Zagreb Pride ovo svakako odražava. U opisu svoje organizacije, on prepoznaje da homofobija, seksizam, transfobija i ostalo proizlaze iz patrijarhata (što je, bez šale, hvalevrijedno, ako usporedimo s nemogućnosti detektiranja ikakvog zajedničkog izvora opresija po identitetskoj osnovi, prisutnu, na primjer, kod nekih američkih organizacija koje usvajaju identitetsko političku platformu), zbog čega teži njegovom dokidanju, čime bi nestale sve nejednakosti. Ta bi strategija bila ispravna da u društvu postoji samo patrijarhat koji utječe sam na sebe, ali društvo ima mnoge svoje dijelove koji patrijarhat reproduciraju. Odakle patrijarhat dolazi? Što ga generira? Je li to neko apstraktno zlo, koje liberali navode kao razlog krvavih ruku Nacionalsocijalističke partije, ili se radi o nečem drugom? Prijelaz s matrijarhata na patrijarhat desio se s uvođenjem vlasništva, a s razvojem narednih klasnih društava je nastavio postojati, poprimajući, naravno, oblik adekvatan načinima proizvodnje, razini tehnološkog napretka i ideologijama vladajuće klase u određenom društvu, jednako kao što je nacističko “apstraktno zlo” proizašlo iz straha sitne buržoazije od komunističkog pokreta i bijesa zbog svog osiromašenja.

Proturječnosti, naravno, ima još. S jedne se strane zahtijeva “manje Kaptola, a više zakona”, a s druge se pozicionira protiv fašizma. Jačanje države i zakona je nešto što bi Mussolini potpisao, a što je svojevremeno i provodio. Zahtjev za pravo na brak je, kako je već rečeno, konstanta u ideološkom diskursu Zagreb Pridea, ali potreba za inkluzivnijom definicijom obitelji, artikuliranom u jeku referenduma kojeg je pokrenula udruga U ime obitelji, koja uključuje ne samo “imam dvije mame i dva tate” tip obitelji nego i ostale, stoji u kontradikciji s prihvaćanjem braka kao zajednice. U proglasu gotovo svakog Zagreb Pridea stoji nominalno protivljenje nacionalizmu, ali nazivanje povorke domoljubnim činom, označavanje registriranog partnerstva kao hrvatskog tisućljetnog sna i ovogodišnja krilatica “Prajd je za sve nas – dok nam živo srce bije” očito, prema autorima proglasa, s nacionalizmom nemaju nikakve veze.

Sve su ove kontradikcije logičan simptom fragmentatnog razumijevanja povijesti, proizašlog, kao je već rečeno, iz liberalne ideologije i njenih inačica. Prema ideologiji identitetske politike, jer je kapitalizam društvo koje nam je dato, koje je “prirodno”, identiteti koji iz njega proizlaze, identitet lezbijke, gay muškarca, biseksualne, interseksualne i transseksualne osobe, kao i heteroseksualnih osoba, također je nešto što je dato, što je “kao takvo”. “Ja sam to što jesam” i slično redovito se može čuti od LGBT osoba koje svoj identitet smatraju “prirodnim”.

Ovakvo esencijalističko poimanje identiteta, što je najvažniji dio ideologije identitetskih politika, predstavlja znak “Stop” u shvaćanju porijekla i dinamike opresija, i taj znak će postojati i dalje bez obzira na broj antikapitalističkih transparenata i zahtijevanja boljeg položaja radnika. Kad je Simone de Beauvoir napisala da se ženom ne rađa, nego postaje, ona je govorila upravo o društvenoj uvjetovanosti identiteta žene. Ako je patrijarhat nastao i razvijao se pojavom vlasništva te opstao u klasnim sistemima, a homofobija je, kako i Zagreb Pride također razumije, proizašla iz patrijarhata, kako onda možemo govoriti o identitetima kao esencijalističkima?

Treba naglasiti da se, kad se govori u kontekstu Zagreb Pridea, ovdje radi o ideologiji identitetskih politika u klasičnom smislu. Mnoge identitetsko – političke organizacije danas, pod utjecajem queer teorije i postmodernizma, zauzimaju poziciju konstrukcije i fluidnosti identiteta. Međutim, ideologija Zagreb Pridea queer teoriju slijedi samo nominalno, odnosno nabrajanjem više tipova identiteta. Njegova pozicija što se identiteta tiče sasvim je drugačija – življeno iskustvo, jer je mnogim pojedincima s istim identitetom ono zajedničko, esencijalizira se i nakalemljuje na političko. Razlika između postojanja homoseksualne želje i političkog identiteta gotovo da i ne postoji, a potonji se povijesno ne kontekstualizira tako da ga se poveže s klasnim elementom i razumije da kapitalističke proizvodne snage generiraju homofobiju.

Klasni je element odlučujući jer opresiju po identitetskoj liniji tupi ili zaoštrava s obzirom na klasnu poziciju.

To što one to rade ne znači, naravno, da određena kapitalistička društva, s obzirom na svoj nominalni naglasak na osobne slobode, neće napraviti ustupak LGBT organizacijama u smislu davanja određenih prava njenim članovima. Tome smo svjedoci već desetljećima. Kapitalu pogoduje i “čišćenje” institucija od raznih represija, kao i njihovo upogonjivanje, dokle god ne postoji opasnost od razvijanja klasne svijesti koja bi, u slučaju da rezultira organiziranjem i otporom, ugrozila njegovo širenje. A potonje je, što Zagreb Pride i slične organizacije, na žalost, ne vide, bilo jedini mogući instrument za postizanje pune slobode od opresija.

Ne radi se ovdje samo o institucijama. Homofobija, patrijarhat, nacionalizam i sve ono protiv čega se Zagreb Pride pozicionira nastavit će postojati dokle god živjeli u klasnom sistemu, bez obzira na to kako se trenutna parlamentarna vlada odnosi prema tim ideologijama i kakve institucionalne promjene donosi. Kapitalist koji je gay muškarac može osjetiti povezanost sa svojim gay radnikom u tom smislu – može ga zbog toga čak i više simpatizirati od ostalih radnika, ali ako taj radnik postane višak ili napravi nešto što gay kapitalist ocijeni kao prijetnju svom biznisu, solidarnost na osnovi seksualne orijentacije postaje sekundarna. Jednako se tako radnica ne može solidarizirati s predsjednicom – identitetska se ideološka oštrica tupi što se žena na klasnoj ljestvici penje više. Ovo je bilo točno i u nacističkoj Njemačkoj – dok je Ernst Röhm, za kojeg su svi tada, uključujući Hitlera, znali da je gay muškarac, bio šef SA-a, gay muškarci iz radničke klase nisu imali tako privilegiran položaj da im se tolerira njihova seksualna orijentacija. Bez obzira na to što šefice i političarke svakako imaju iskustvo rodne opresije od strane svojih kolega, ta opresija ne može biti ista kao opresija radnica. Klasni je element, drugim riječima, odlučujući element, koji opresiju po identitetskoj liniji tupi ili zaoštrava s obzirom na klasnu poziciju.

Treba ipak reći da nije svaki pokušaj reformiranja kapitalizma u kontekstu težnji identitetskih politika jalov. Pokušaj integriranja žena i LGBT osoba u privilegirane položaje kapitalističkog društva ipak je u svijesti ljudi ostavio, jer je postao dijelom politike vladajućih, nekakvu ideju o mogućnosti ravnopravnosti, koja dovodi u pitanje čvrste hijerarhijske odnose na relacijama žena – muškarac, gay osoba – heteroseksualna osoba, i tako dalje. Ali ostvarivanje društva u kojem će pojedinci doista biti slobodni neće se, zbog svega navedenog, dogoditi unutar kapitalističkog sistema. Za početak bi trebalo primijeniti metodu cjelovitijeg analiziranja društva. Bez toga ni svi antikapitalistički transparenti na ovom svijetu neće pomoći da shvatimo, barem načelno, kako doista ostvariti društvo slobodnih pojedinaca.