Za koga bi vrli muževi održavali tribine? Odgovor na reakciju Karla Juraka

Odgovor Ane Vragolović na tekst Karla Juraka “Zašto na tribini o ljevici nema radnika i sindikalista?” objavljenog na Radničkom portalu 11. listopada.

U svom odgovoru na tekst Karla Juraka pod nazivom “Zašto na tribini o ljevici nema radnika i sindikalista?”, koji je objavljen kao reakcija na moj izvještaj s tribine “Ljevica – što da se radi?”, osvrnut ću se na njegove teze i pokazati da moja ključna konstatacija da je tribina zamišljena i provedena tako da su radnici na njoj u najboljem slučaju predmet analiza, ali nipošto subjekt lijevih politika, ispravna i da ona itekako govori o stanju ljevice u Hrvatskoj danas.

Navodeći da je “vrlo teško očekivati da bi netko od radnika i sindikalista bio izlagač na tribini kojoj je cilj prvo dati teorijsko-politički uvod u stanje na lijevoj sceni”, Jurak zapravo tvrdi da su radnici teorijski i politički potkapacitirani da bi uopće mogli biti pozvani kao izlagači – bit će da im najprije odabrana grupacija treba popločiti teorijski put. To bi dakle značilo da radnici sami ne mogu čak ni konceptualizirati svoje probleme niti razumjeti ono što se na tribini govori, jer se na njoj teoretizira i polemizira na njima nedostižno visokoj razini; valjda trebaju šutjeti dok intelektualna elita govori.

Jurakov stav o klasnoj svijesti također je problematičan i stoga što ne shvaća da je presudna upravo strukturna pozicija radničke klase, koja proizlazi iz njezinog mjesta u društvenom procesu proizvodnje, a ne iz proizvoljnih zaključaka učesnika debate o tome koliko bi klasne svijesti moglo ili trebalo biti.

Karlo Jurak nadalje docira da ljevica “uključuje i radikalno lijeve komunističke, socijalističke i anarhističke ideje, socijaldemokratsku politiku, zelenu politiku te socijal-liberalne opcije. Dakle, od zahtjeva za ukidanjem postojećih društvenih odnosa, preko socijalnih reformi unutar postojećeg sistema, do palijativnih identitetskih individualističkih politika s naglašenom socijalnom komponentom. Prema tome, klasno neodređene formulacije u tom su okviru sasvim uobičajene, a problematične postaju tek kada se dogovori platforma za jasno usmjerenom klasnom politikom radikalno lijevog predznaka”. Jasno je da su “klasno neodređene formulacije u tom okviru sasvim uobičajene”, ali Jurak se ne pita zašto su one uobičajene i ne znači li to da su namjerno takve, dakle neodređene, kako bi zamaglile jedini potencijalni subjekt promjene – radničku klasu. Osim toga, radnici ne moraju biti subjekt isključivo revolucionarnih ili radikalnih politika. Nije jasno zašto oni ne bi bili suoblikovatelji i socijaldemokratskih ili nekih drugih reformskih lijevih politika koje Jurak nabraja. Naime, lijeve politike, koje god bile u pitanju, razlikuju se od ostalih tipova politika upravo po tome što oni kojima se obraćaju nikako ne smiju ostati isključivo njezin objekt nego trebaju biti njezin akter. A da pojam “radničke klase” nije rezerviran samo za radikalne lijeve stranke najbolje govori trenutna situacija u SDP-u, gdje Karolina Leaković, jedna od kandidatkinja za predsjednicu stranke, opetovano kritizira udaljavanje socijaldemokracije, koja je posljednjih desetljeća konformistički adresirala isključivo srednju klasu, od pojmova radništva i radničke klase.

Jurakov stav o “klasno neodređenim formulacijama” koje su “u tom okviru sasvim uobičajene”, a koje on fatalistički opravdava kontekstom, nije ništa drugo doli “zdravorazumsko” prihvaćanje zamjene kategorije radničke klase kao nosioca društvene promjene uobičajenim “klasno neodređenim formulacijama”, poput 99 posto obespravljenih, građani, mnoštvo, oni koji rade, potlačeni itd. Nije posrijedi samo pokušaj građanske ljevice da na taj način dopre do što širih slojeva, već se tu radi o njezinoj temeljnoj programskoj liniji.

Nadalje, Jurakova procjena o izostanku “zavidnog razvoja klasne svijesti”, zbog čega je tribina po njemu imala upravo ovakve sudionike kakve je imala, pokazuje da on klasnu svijest i njezin razvoj shvaća skolastički, pa se pita ima li te klasne svijesti i koliko u hrvatskom radništvu ili nema. “Hoće li se jedno klasno polje pretvoriti u zajedničku svijest i ponašanje, hoće li se strukturalno određena klasa transformirati u povijesno-socijalnu klasu, jest sve samo ne sigurno: ona to može, ali ne mora” (Michael Heinrich). A to se može provjeriti samo na jedan način – borbom.

Jurakov stav o klasnoj svijesti također je problematičan i stoga što ne shvaća da je presudna upravo strukturna pozicija radničke klase, koja proizlazi iz njezinog mjesta u društvenom procesu proizvodnje, a ne iz proizvoljnih zaključaka učesnika debate o tome koliko bi klasne svijesti moglo ili trebalo biti. Isto tako, iscrpljivanje oko toga koga hoćemo a koga nećemo svrstati u radničku klasu je izlišno, jer ona svoju revolucionarnost ne gubi zbog činjenice što se javlja u različitim povijesnim oblicima (industrijski radnici, prekarni radnici itd), a to što se danas bjesomučno traži “pravi” subjekt promjene zapravo je izraz političke nemoći građanske ljevice.

Karlo Jurak uopće se ne pita zašto su sudionici skupa upravo ti koji jesu, a radnici i sindikalisti ne. A upravo je klasna pozicija ta koja nekome omogućuje ili onemogućuje dolazak u dvoranu za tribine u večernjim satima – on je ovisan o nečijim materijalnim mogućnostima i životnim uvjetima.

Prema Juraku, jedna od problematičnih teza iz mog teksta jest postavljanje antikapitalizma kao kriterija za određivanje tko ili što ljevica jest, a tko ili što to nije. Moja je intencija bila da upozorim na odsustvo nekih termina na tribini, kao što su radnička klasa i antikapitalistička ljevica, što govori o samonametnutim ograničenjima organizatora i sudionika tribine, koji se očigledno paze da ne spomenu “proskribirane” pojmove. O antikapitalističkoj ljevici danas govore čak i zeleni i occupy pokreti, ali to se na standardnoj tribini navodnog antikapitalističkog organizatora, eto, ne spominje.

Da se ne zavaravamo, tribina u Privredniku, uostalom kao i mnoge slične posljednjih mjeseci, organizirana je u trenutku kad lijevoj sceni gori pod petama, a da se pritom radnika i sindikalista nitko nije ni sjetio, niti ih se zove, jer urgencija je velika, uostalom kao i mnogo puta dosad. Iz toga se nazire i klasna pozicija organizatora, same Radničke fronte koja nije ni pomislila obavijestiti neki sindikat, a zato pretenciozno najavljuje čitav niz tribina o ljevici koje će se održavati među građanima, očito s naglaskom na akademski zbor. Konkretna je tribina samo proizvod političkih okolnosti unazad godinu dana, odnosno od Hasanbegovićeva desanta na kulturu. Usput, kako bi to izgledalo da se organizira tribina o studentima bez studenata?

Karlo Jurak dalje tvrdi kako “radnička klasa nije mehanički-prirodno postavljen subjekt revolucionarne društvene promjene”, a kako su “sindikati (u dosta slučajeva) konformistički orijentirane strukture koje imaju malo poveznica s lijevim politikama”. Osim što su ovdje de facto u istu poziciju stavljeni i žuti i progresivni sindikati, vidimo da se ni ne propituje kako je i zašto došlo do ovakve situacije. Spominje se entrizam, ali sačuvaj bože da bi on imao smisla u sindikatima kako bi se i na taj način jačao radnički i sindikalni pokret.

Nisu radnici ti koji su iznevjerili ljevicu pa da bi oni sada morali stjecati njezino povjerenje i dokazivati da su napokon postali “svjesni”, pa da ih se onda konačno, ali svakako kontrolirano, pripusti na tribinu, nego je ljevica ta, a naša s rečene tribine nije od toga izuzeta, koja je poodavno odustala od radnika.

Odbacivanje aktualnosti radničke klase kao subjekta društvene promjene, klasificiranje radničke klase kao primitivne, nedorasle polemičkoj tribini i odbacivanje suradnje sa sindikatima na temelju svjetonazora njihova rukovodstva neupitno služi opravdanju malograđanske politike, pridonosi očuvanju statusa quo i dovodi nas do zaključka da većina današnje ljevice, koja uglavnom proizlazi iz srednje klase, zapravo želi parazitirati na radničkoj klasi. Ona će iz radničke klase izvoditi teoriju, pisati radove i dobivati projektni novac, a neće se spustiti u bazu i pokušati se zajedno s njom organizirati.

U dijelu teksta koji naznačuje kao najvažniji, Karlo Jurak se pita “što bi značajno uopće donijela činjenica da je na tribini bilo radnika i/ili sindikalista? Bi li se stvar odjednom radikalizirala i revolucionirala?” i potom odgovara da “ne bi, jer navedeni nisu po sebi radikalni i revolucionarni”. Ako možda i nisu po sebi radikalni i revolucionarni, jednako tako nisu po sebi ni neradikalni ni nerevolucionarni. Sve je otvoreno i nema garancija. Proletarijat ne mora nužno postati revolucionarna klasa, u tom smislu ne postoji determinizam, ali problem je što Jurak, kao što smo već naznačili, uporno desubjektivira tu klasu i gleda je samo kao statični predmet analize, gotovo kao u laboratorijskim uvjetima. Jurak dalje kaže: “No, to i dalje ništa ne znači da se ne može govoriti o lijevoj pro-radničkoj politici, to nije rezervirano samo za striktne pripadnike te klase, naročito kada je tema teorijsko-polemičke naravi, a ova je svakako bila takva”. Ne, nego je valjda rezervirana za pripadnike srednje klase!

Prisustvo radnika i (borbenih) sindikalista na tribini samo po sebi ne bi sutra dovelo do revolucionarnih gibanja u Hrvatskoj, niti bi značilo da je revolucija odmah tu, iza ugla, ali bi značilo da je organizatoru barem za početak jasno da se radničkoj klasi ne može pristupati kao objektu i istovremeno sitnošićardžijski računati na njezin veliki simbolički naboj, ali bi rado da se izmaknu njezinoj stvarnoj revolucionarnosti.

Uostalom, tko se tu kome ima pravdati? Jer nisu radnici ti koji su iznevjerili ljevicu pa da bi oni sada morali stjecati njezino povjerenje i dokazivati da su napokon postali “svjesni”, pa da ih se onda konačno, ali svakako kontrolirano, pripusti na tribinu, nego je ljevica ta, a naša s rečene tribine nije od toga izuzeta, koja je poodavno odustala od radnika. Ne zato što je ljevica zaboravila radnike ili zato što je upitna revolucionarnost radništva, već zato što bi s radničkom revolucijom takva ljevica kao kolaborant kapitalističke klase ionako bila marginalizirana. I za koga bi onda naši vrli muževi održavali učene tribine i za koga bi procjenjivali s koliko klasne svijesti mogu na nju doći?