Vrijeme je da se razminiranje makne s tržišta Profitno orijentirano razminiranje ne može očistiti zemlju od mina

Povodom nedavnog potpisivanja kolektivnog ugovora za pirotehničare tvrtke Mungos razminiranje, donosimo opširan kronološki pregled problema razminiranja u Hrvatskoj od ratnih 1990-ih do danas. U razgovoru s radnicima i sindikalistima, vidjet ćemo kako se kapitalistička tržišna logika u ovoj djelatnosti pokazuje izrazito pogubnom.

Pobjeda pirotehničara državne tvrtke Mungos razminiranje d.o.o. u srijedu, 20. srpnja, dobila je i službeni pečat, nakon što je u Okučanima potpisan kolektivni ugovor između predstavnika Novog sindikata Marija Ivekovića i predstavnika Hrvatskog sindikata humanitarnog razminiranja (HSHR) Dalibora Stanara te predstavnika tvrtke, direktora Damira Magdića. Velikom uspjehu radnika Mungosa prethodila je borba duga više od godinu dana u kojoj su nailazili na prepreke ponajviše radi različitih privatnih interesa, no pobjeda je izvojevana, a slijedi borba za granski kolektivni ugovor, odnosno za jednake početne pozicije i jednaka prava svih radnika u sektoru humanitarnog razminiranja. U tekstu problematiziramo razminiranje od samih početaka do danas. Razgovarali smo s radnicima i sindikalistima iz ove grane.

Foto: RP | Potpisivanje kolektivnog ugovora u Okučanima

Problem zagađenosti Hrvatske minskoeksplozivnim i neeksplodiranim ubojitim sredstvima (MES, NUS) prati ovu zemlju od početka ratnih operacija na njezinu području. Zbog izravne minske opasnosti ili sumnje u opasnost ograničeno je korištenje resursa koje ima Hrvatska – pati razvoj gospodarstva, jer veliki dio poljoprivrednih površina, šumskih kompleksa i dijelova uz rijeke nije moguće koristiti, jednako tako trpi turizam, jer je dio zaštićenih područja također pod minama, ugrožena je sigurnost građana koji žive u blizini onečišćenih područja, a radi “trke za kvadratima” najveća opasnost prijeti samim pirotehničarima koji svakodnevno gaze po minskim poljima.

U razdoblju za vrijeme rata protuminsko djelovanje svodilo se na osiguranje osnovnih sigurnosnih uvjeta za stanovništvo na pogođenim područjima te na razminiranje područja potrebnih za izvođenje borbenih operacija, a nositelji su bile jedinice unutar Hrvatske vojske i policije te Civilne zaštite MUP-a. Početci humanitarnog razminiranja sežu do razdoblja neposredno nakon rata, u 1. lipanj 1996. godine kad je na inicijativu MUP-a osnovano trgovačko društvo u državnom vlasništvu AKD Mungos d.o.o., a dvije godine kasnije Uredbom Vlade RH od 19. veljače 1998. godine osnovan je Hrvatski centar za mine (današnji Hrvatski centar za razminiranje, HCR). U lipnju iste godine mijenja se i dopunjuje Zakon o razminiranju te se u sustav razminiranja uvodi tržišni model po direktivi Svjetske banke koja je dobivanje zajmova uvjetovala izlaskom na tržište, a naša joj se Vlada, bez previše opiranja, pokorila, i time odigrala i pokazala svoju kompradorsku ulogu. Otvaranjem razminiranja tržištu, otvoren je put onima koji su imali mogućnosti da se okušaju u sferi biznisa. Tako su vlasnici prvih privatnih firmi generali ili časnici Hrvatske vojske (npr. TNT 35 Josipa Tkaleca, Ru-Ru d.o.o. Rudija Stipčića), a kao pirotehničari zaposlili su se većinom hrvatski branitelji koji su svoje znanje stekli u vatrogasnoj školi koja je tada jedina radila izobrazbu za pirotehničare, dok jedan manji dio dolazi iz redova civilne zaštite, a neki su se u razminiranju našli jer nisu imali posla u svojoj struci. Broj pravnih osoba ovlaštenih za razminiranje trenutno uključuje Mungos kao jedinu državnu tvrtku i 45 privatnih tvrtki. Vlasnička i upravljačka struktura većine ovih firmi u kojoj se miješaju politika i biznis i dalje je veoma izražena, no neke privatne firme osnivali su i pirotehničari, uglavnom zato što su bili nezadovoljni odnosom poslodavca prema njima ili zato što ih nitko nije želio zaposliti budući da su bili aktivni u borbi za svoja prava (npr. neki ljudi su otvorili tvrtke nakon štrajka 2013.).

Iako se čini da je položaj radnika u državnom poduzeću nešto povoljniji nego položaj radnika u privatnom sektoru, na primjeru Mungosa vidljivo je da je jedini sukob koji postoji sukob rada i kapitala, a podjela na “radnike” u privatnom i “neradnike” u državnom sektoru samo je jedan od načina da se radnike zavadi i oslabi njihovu moć.

Nužna promjena upravljačke politike

U svojim početcima AKD Mungos bio je velika tvrtka koja je zapošljavala oko 200 pirotehničara te je uz uspone i padove poslovao u tom obliku sve do travnja 2005. kad odlazi u stečaj. O razlozima stečaja rekao nam je sindikalni povjerenik Novog sindikata za Mungos Davor Iveković te objasnio na koji način firma u sustavu razminiranja kakav je trenutno jedino može poslovati: “Firma je otišla u stečaj jer su davani loši projekti na kojima su propale i privatne tvrtke. Radi se o vojnim skladištima, jedno od tih projekata bila je i Volinja, kod Hrvatske Kostajnice. Tamo su bila zatrpavana neeksplodirana ubojita sredstva i streljivo koje se onda moralo otkopavati iz zemlje, tako da su učinci bili maksimalno negdje od 7 do 10 kvadrata. Firma je krenula u loše poslovanje s lošim projektima i oni su se dugo radili. U razminiranju firma može dobro poslovati ako dobiva projekte bez mina, ako dobije projekt gdje ima jako velika količina mina, onda ta cijena kvadrata ne može nadoknaditi cijenu razminiranja. Kad se radi čisto minsko polje učinci su 50 kvadrata, maksimalno 75. Sad ovisi o projektu, ali radimo preko 350 m2.” Ulogu u odlasku AKD Mungos u stečaj odigrala je i politika, koja je, kako je rekao pirotehničar Mungosa Zdravko Balon, “u Mungosu uvijek igrala veliku ulogu, pa su naše opravdane sumnje u financiranje raznih političkih opcija došle na vidjelo početkom stečaja”. Objasnio je kako je uprava agitirala za razne političke opcije, koje su već kome odgovarale i stimulacije upotrebljavala ciljano prema određenom krugu zaposlenika. Razne financijske malverzacije oduvijek su bile prisutne, recimo, strojevi su se unajmljivali od privatnih tvrtki po dvostruko većim cijenama, a uzalud potrošen državni novac potom se dijelio po stranačkim blagajnama i privatnim džepovima. Poduzetnicima je smetao Mungos, a iz istih su krugova stizala objašnjenja da do pada cijene razminiranja dolazi radi Mungosa jer kao državno poduzeće dobiva poslove neposrednom pogodbom, što ne stoji zato što je cijena po kojoj Mungos dobiva projekte prosječna, osim toga, privatne tvrtke su odbijale poslove koji su potom davani Mungosu, jer su tereni teži i nepristupačniji, odnosno manje profitabilni. Zato ne bi bilo čudno da je interesna klika državno poduzeće svjesno gurala u gubitak i radila na njegovoj privatizaciji kako bi se našlo više prostora za manevar, još kad se uzme u obzir da je Mungos u trenutku stečaja bio u dugu 58 milijuna kuna. Stoga je potrebno obrnuti polove – umjesto potencijalne privatizacije Mungosa koja bi pogodovala manjini i koja neminovno vodi do smanjenja radničkih prava logičnije je, ako gledamo iz pozicije radnika, ići prema postupnom prebacivanju radnika iz privatnih firmi u Mungos gdje će svi imati jednake početne pozicije. “Sljedeći, ‘novi’ Mungos, osnovan 2009.”, nastavlja Balon, “nije zaživio puno bolje i sa svakim novim direktorom stanje je za radnike postajalo sve lošije, sve su manje bile plaće i prava. Naravno, uvijek postoje iznimke, pa moramo spomenuti direktora Božu Udovičića koji je pokazao da želi bolji status za pirotehničare i ostale zaposlenike tako što je pirotehničarima povećao plaću, a smanjio voditeljima, ali je spriječen od strane ljudi koji su u tom postupku vidjeli prijetnju očuvanju svojih radnih mjesta, u najmanju ruku neopravdanih (projektanti, razni voditelji radilišta i voditelji regija, od kojih je jedan bio u nadzornom odboru firme).” Iako se čini da je položaj radnika u državnom poduzeću nešto povoljniji nego položaj radnika u privatnom sektoru, na primjeru Mungosa vidljivo je da je jedini sukob koji postoji sukob rada i kapitala, a podjela na “radnike” u privatnom i “neradnike” u državnom sektoru samo je jedan od načina da se radnike zavadi i oslabi njihovu moć. Ako među radnicima vlada nesloga, lakše će teći reprodukcija sistema i jednostavnije će država poslovati s elitom. Nepotizma i korupcije uvijek je bilo i uvijek će biti, budući da oni nisu devijacije, već sastavni dio sistema, sve dok radnici ne preuzmu upravljačku politiku u svoje ruke.

S povećanom konkurencijom između ‘poslodavaca’ dolazi do naglog pada cijene kvadrata, pa iz unosnog posla za poslodavce dolazi do borbe za opstojnost čime gube radnici kojima gazde smanjuju ili im uopće ne isplaćuju plaće. Dolazi do ‘trke za kvadratima’ koju potiču sami poslodavci

Veliko “ne” liberalizaciji

Porast do velikog broja privatnih tvrtki na stranicama HCR-a nazivaju “razvijanjem kapaciteta razminiranja”, a kao benefit od vremena kada je HCR preuzeo poslove upravljanja i koordiniranja procesa razminiranja navode “znatno veće površine koje se svake godine razminiravaju”. Sa stanovišta profita ove tvrdnje stoje – smanjena je cijena razminiranja, rad ubrzan, a učinci veći. No, iskustva s terena kažu drugačije – naši sugovornici rekli su čvrsto “ne” liberalizaciji tržišta. “Paralelno s uvođenjem liberalizacije pirotehničarima se skida beneficija s 24 mjeseca za godinu na 18 mjeseci. S liberalizacijom u posao ulazi sve više firmi u borbi za kvadrate koji donose novac, ali i za što veće učinke, što povlači sve manju sigurnost za same pirotehničare. S povećanom konkurencijom između ‘poslodavaca’ dolazi do naglog pada cijene kvadrata, pa iz unosnog posla za poslodavce dolazi do borbe za opstojnost čime gube radnici kojima gazde smanjuju ili im uopće ne isplaćuju plaće. Dolazi do ‘trke za kvadratima’ koju potiču sami poslodavci”, kaže Balon te nastavlja s problematiziranjem nastanka HCR-a: “Stavljanjem na tržište u razminiranju dolazi do velikih problema oko financiranja samog sustava, nastaje HCR koji uzima dio proračuna za vlastito funkcioniranje, ujedno izrađuje dokumentaciju i raspisuje javne natječaje te ih dodjeljuje najjeftinijem ponuđaču, kontrolira kvalitetu i na kraju isplaćuje novce nakon odrađenog posla. Idealno mjesto za korupciju. Često su u Mungosu direktor i voditelji radilišta odlazili na razne domjenke s ekipom iz HCR-a koja je preuzimala radilišta, dakle, trošili su novac poreznih obveznika na jelo i piće, a nerijetko i na malo skuplje darove u zamjenu za progledavanje kroz prste”. Sindikalni povjerenik Novog sindikata za privatne tvrtke Zdenko Tomić rekao je kako “liberalizacija možda jest donijela nešto pozivno za državu, zato što se radi po puno manjim cijenama od realnih, ali za pirotehničare nije donijela ništa dobro – smanjena je sigurnost, manje su plaće, uvjeti rada su gori.” Budući da ne postoji granski kolektivni ugovor i nema dokumenta koji bi definirao njihova prava, ne postoji niti donja granica koju se u snižavanju ne smije prijeći. Prava radnika privatnih firmi osciliraju od jedne do druge, a neki od problema su nepostojanje fiksne plaće (plaća se računa prema broju dana provedenih u trasi, kao što će se računati i Mungosu do trenutka kad počinje vrijediti KU), pirotehničar privatne tvrtke odradi veću količinu posla u manjem broju dana i za malu plaću, koja često i kasni, nema dodataka na plaću, mirovine su manje jer su manje i uplate u mirovinsko osiguranje, osim toga, događa se da nemaju posla, što je apsurdno budući da i novca i terena za razminiranje ima. Tako su tek nedavno počeli raditi, a zadnja dva i pol mjeseca nisu imali posla – jednostavno HCR nije raspisao natječaj, a zašto, nije izvjesno, no može se naslutiti da nastoji pogodovati pojedinim privatnim firmama. Tomić kaže da su “jaki igrači pokupili milijune kvadrata po niskim cijenama da bi uklonili konkurenciju. Cilj je da ostane par jakih pojedinaca i da oni završe razminiranje. A tu opet jedino pirotehničari stradavaju.” Trenutno stanje s 45 privatnih firmi nije dobro niti za manje tvrtke budući da se suočavaju s nelojalnom konkurencijom i na taj način su također prisiljene forsirati kvadrate da bi opstale. Čitav sustav razminiranja je narušen, a najviše standard pirotehničara. Micanje s tržišta ne bi zahtjevalo previše truda i svakako bi bilo jeftinije za državu, jer, rekao je Tomić, “ovako su puno veći troškovi, svaka tvrtka ima svog direktora, tajnicu, kancelariju, a u HCR-u i svaka tajnica ima svoju.”

Istraživanja oko razminiranja na svjetskom nivou također pokazuju da su kvaliteta i sigurnost razminiranja pali u trenutku kad je atribut “komercijalno” zamijenio “humanitarno”. U BiH su čak neke kompanije plaćale pirotehničarima po očišćenom kvadratnom metru, što je još bezobzirnije od uvjetovanja plaće odrađenim kvadratima. Osim toga, kao i kod nas, i ondje je formirana čvrsta mreža između političkih aktera i biznismena, no korupcija i nepotizam nisu problemi koji se javljaju samo ondje ili samo u Hrvatskoj i ne treba se tu tražiti uzrok problema. Problem nije u naravi jedne ili nekolicine osoba sklonih kompromiserstvu, već u kapitalističkoj klasi kojoj je jedini interes profit. Po primjerima u svijetu vidimo da je on svuda isti, a stvaranje klijentelističkih i koruptivnih mreža samo je način očuvanja bogatstva u rukama kapitalističke klase. Kapitalistička država svakim svojim potezom samo potvrđuje svoju poziciju, što se jako dobro vidi na primjeru razminiranja, budući da je upravo država bila ta koja je na poticaj institucija međunarodnog kapitala razminiranje izbacila na tržište. Također, sustavno se radi na smanjenju radničkih prava i u dvadesetogodišnjem razdoblju razminiranja niti jedna vlada nije iskazala nikakav interes u otkrivanju korijena problema. Povećanja prava uvijek su minimalna i uvijek im prethodi teška borba, a služe ili kao paravan za skupljanje političkih bodova ili kao element nužan za održanje sustava – mada se neprestano udara po radniku, da bi se održao, kapitalistički sistem ipak mora osigurati kakvu-takvu egzistenciju radničkoj klasi, jer će se u trenutku kad bijeda bude veća i kad radnička klasa kaže “dosta!” neminovno srušiti.

Represivni zakoni

Sustav razminiranja uređen je Zakonom o protuminskom djelovanju koji je na snazi od 21. listopada 2015., a djelatnost razminiranja dodatno je definirana Pravilnikom o načinu obavljanja poslova razminiranja. Iako su kvaliteta i sigurnost opali već uvođenjem tržišta, ovaj Zakon, kao i pravilnik koji ga prati, doista su još više naštetili radnicima. Kod onog dijela odredbi zakona koje su dobro definirane problem je što se ne primjenjuju. Recimo, navodi Davor Iveković: “Strojari uopće ne bi smjeli ulaziti u minsko polje, morali bi upravljati strojem na daljinsko upravljanje sa sigurnosne udaljenosti, a ako ulaze u minsko polje, morali bi biti u oklopljenom vozilu, potpuno osigurani. Međutim, ako im netko da beneficirani radni staž pretpostavlja se da se od njih traži da se izlažu i da rade protivno zakonu.” I u Mungosu su se kršila prava određena Zakonom o radu i Zakonom o razminiranju – pomoćne djelatnike se koristilo za povlačenje traka za obilježavanje terena prije pregleda i tjeralo ih se da kose i pile gustiš prije pirotehničara. Pirotehničari su upozoravali nadležne (točnije: direktora), no ništa se nije poduzelo. S druge strane, novim zakonom uvedene su mjere koje dodatno udaraju pirotehničare. Maksimalno dozvoljen dnevni učinak u pravilniku od svibnja 2016. postavljen je na 400 m2 za ručnu detekciju mina i 600 m2 za ručnu detekciju nakon obrade strojem, a te mjere, iako ograničavajuće, i dalje su prilično visoke, a najčešće se pretvaraju u nekakvu normu koju bi trebalo postići. Do donošenja zakona o Protuminskom djelovanju učinci u Hrvatskoj iznosili su i do 1000 m2 po pirotehničaru u jednom danu, a vani su u idealnim uvjetima u pustinji bez raslinja iznosili maksimalno 104 m2. “Kod nas prosjek u Mungosu to premašuje četiri puta, a znamo da kod nas ne postoje mjesta koja su na goleti i na kojima nema vegetacije”, rekao je Balon.

Sigurnost i kvaliteta odrađenog posla trebali bi biti na prvom mjestu

Zakonom je također propisana i tzv. metal free metoda po kojoj je potrebno ukloniti sve metal detekcije iz površina koje se pregledavaju. “Metal free metoda je dobra jer usporava rad i jer se vidi je li površina odrađena kvalitetno”, rekli su nam radnici, “eventualni nedostatak je nepotrebno gubljenje vremena na provjeru nekih sitnih metal detekcija, ali bez obzira na to, sigurnost i kvaliteta odrađenog posla trebali bi biti na prvom mjestu.” No, usporeni rad ne odgovara privatnim firmama budući da se time smanjuju učinci te je Pravilnikom uvedena “plava traka” kojom je ovu metodu moguće zaobići. Naime, kako su nam objasnili sugovornici, plavom trakom obilježavaju se dijelovi radilišta izrazito zagađeni metalom (okućnice, skladišta, smetlišta) i tako obilježene dijelove nije potrebno pregledati metal free metodom već su dozvoljene druge metode (pipalica, iskopavanje, prekopavanje – dakle, sve i ništa). Na takvoj površini ne smiju se naći MES i NUS dok može ostati cijeli oluk, kotač bicikla itd. Ako se nešto i nađe, ponavlja se samo 50 kvadrata, tj. oko pronađenog sredstva, a ne cijelo radilište, te se jedino pirotehničare u ovakvom sustavu kažnjava i tvrtka može raditi stalan pritisak na njih. Metodu je lako zloupotrijebiti tako da se od pirotehničara traži da se kompletno radilište obilježi plavom trakom kako ne bi bilo potrebno raditi metal free metodom, već brže i nesigurnije, a to navodno velike tvrtke već i rade. Time je novi zakon donio masovna prekršajna kažnjavanja radnika iz čega se vidi da se prema radniku ide represivno.

Iz redova poslodavaca proizašla je još jedna metoda, doduše ukinuta uvođenjem Zakona o protuminskom djelovanju, ali koja će ostaviti trajne posljedice na sigurnost građana. Naime, do izmjene zakona radilo se prema tzv. mrežnom sustavu gdje bi se na svakih 15 m pregledao jedan metar širine, a prije pregledavanja bilo je potrebno površinu prekopati strojem. Ti projekti su površinski pregledani i ne može se jamčiti da na nepregledanim površinama nije ostalo opasnijih sredstava, a metoda je zapravo služila pranju novaca. “Poražavajuća je činjenica da se u Hrvatskoj toleriralo pretraživanje na kome su ostale površine koje nisu pregledane ili su, nazovimo ih tako, polupregledane. Sve uz blagoslov zakonodavca”, kaže Balon te nam pripovijeda kako je zakon oštetio njega: “2010. smo u Nemetinu radili projekt pretraživanja, tj. razvlačenja traka, kako smo to zvali. Nakon godinu dana traktorist je tanjurao i primijetio da vuče neko sredstvo, stao i pozvao policiju. Sasvim normalno i opravdano. Uviđajem je ustanovljeno da se radi o motoru Maljutke (vođene protuoklopne rakete). Osuđen sam bez obzira što nije nađeno u mojoj stazi koju sam pregledao niti u stazama pirotehničara koji su bili u skupini koju sam vodio, već u kvadratu koji nije bio pregledan i u koji je sredstvo dovučeno tanjuračom. Tako da se na pretraženim površinama koje su pretražene na način razvlačenja traka 15×15 još skriva puno toga što je stvarno opasno i što čeka da netko nađe neko opasnije sredstvo od motora od duraluminija.”

Poražavajuća je činjenica da se u Hrvatskoj toleriralo pretraživanje na kome su ostale površine koje nisu pregledane ili su, nazovimo ih tako, polupregledane. Sve uz blagoslov zakonodavca

Jedan od odgovora na pitanje zašto u ovako definiranim zakonima najviše stradava radnik može se naći ako pogledamo tko radi zakone i pravilnike. Nacrt Zakona izradila je ista radna skupina kao i pravilnik, a činili su je predstavnici Ureda za razminiranje Vlade RH, predstavnici MUP-a, MORH-a, HCR-a, HUP-a – Udruge poslodavaca u humanitarnom razminiranju, Hrvatskog sindikata humanitarnog razminiranja i Novog sindikata. Potrebno je samo osvrnuti se na omjer predstavnika poslodavaca i njihovih kolaboracionista naspram broja stvarnih predstavnika radnika i bit će jasno u kojem smjeru se zakoni i pravilnici sastavljaju, a tako nije samo u razminiranju, već na svim razinama društva – svuda zakone i pravilnike najčešće pišu ljudi koji nemaju veze sa strukom. Zainteresirani obično imaju mogućnost sudjelovanja tek putem slanja primjedbi, no ne i utjecanja na odlučivanje o uvažavanju istih niti u donošenju konačnih stavaka propisa. Iz tog razloga u ovako postavljenom sustavu u zakon nikad neće biti upisana odredba koja bi, na primjer, definirala donju granicu cijene kvadrata.

Zbog eksperimenata s terenima poput gore spomenutih mreža zaostale mine su moguće, a velik broj poslova morao se ponoviti. Prema posljednjem dostupnom Izvješću o provedbi plana humanitarnog razminiranja tijekom 2014. godine u 14 slučajeva su utvrđene nepravilnosti i nekvalitetan rad, a moralo se ponoviti poslova obavljenih koncem 2013. na površini veličine 40.042 m2, a na poslove dovršene krajem 2013. stručni nadzor je proveden na 1,40 posto ukupno pretražene površine te je bilo potrebno ponoviti 375.856 m2, s tim da ostaje pitanje koliko je MES i NUS-a ostalo izvan tih 1 posto određenih zakonom. Bitno je naglasiti da ni u kojem slučaju nije kriv pirotehničar – svi oni znaju svoj posao i trude se odraditi ga što kvalitetnije, a za sve nepravilnosti kriv je trenutni sustav. “Ovako postavljeno razminiranje nema veze sa zdravim razumom. Bilo bi normalno da se za razminiranje iz proračuna izdvoji određena svota novca, da se vrši stroga kontrola novčanog tijeka, da se ne smije trošiti više od predviđenog, da se točno vidi za što su namjenski novci predviđeni. Potrebno je vršiti kontrolu kvalitete i obavljati isto ovo, poslove razminiranja, tako da ostaju čiste, ali sigurne čiste površine. To bi bilo najbolje za državu i najjeftinije, jer najskuplji su projekti koji se dva-tri puta rade. Ovo trenutno izgleda kao da su vatrogasci privatizirani i da gašenje požara dobije recimo najjeftinija vatrogasna postrojba. Općenito, mislim da poslovi koji se tiču nacionalne sigurnosti i sigurnosti građana po Ustavu RH ne bi smjeli biti na tržištu niti bi ih smjele privatne tvrtke raditi, jer se radi i o brizantnim eksplozivima i eksplozivnim napravama, a tu bi trebala biti stvarno stroga kontrola države”, zaključio je Davor Iveković.

Kako bi spriječio odaziv na štrajk, tadašnji direktor Davor Družijanić donosi novi pravilnik u kome diže plaće u nebo kako bi udobrovoljio što više radnika te ih uvjerava da se ovaj štrajk ne tiče njihovih prava. Nakon potpisivanja granskog kolektivnog koji je bio ispod razine pravilnika o plaćama Mungosa, spomenuti direktor ukida novodoneseni pravilnik te izjednačava plaće s granskim ugovorom, a za umanjivanje krivi sudionike štrajka

Radnička borba

Mnogo su puta pirotehničari tokom godina izlazili na ulice i zahtijevali prava koja su im s godinama bila smanjivana, a da bi ih zadobili natrag bilo je potrebno oduprijeti se mnogim pokušajima osujećivanja. Iz radničke borbe svakako treba izdvojiti dvotjedni štrajk 2013. organiziran od strane Novog Sindikata. Nakon propalih predgovora radnici i sindikati odabrali su štrajk kao efikasno sredstvo pritiska. U štrajk su bili uključeni pirotehničari iz 27 tvrtki, a među njima i 12 pirotehničara Mungosa, a s kakvim preprekama su se susretali u Mungosu prisjeća se Balon: “Kako bi spriječio odaziv na štrajk, tadašnji direktor Davor Družijanić donosi novi pravilnik u kome diže plaće u nebo kako bi udobrovoljio što više radnika te ih uvjerava da se ovaj štrajk ne tiče njihovih prava. Nakon potpisivanja granskog kolektivnog koji je bio ispod razine pravilnika o plaćama Mungosa, spomenuti direktor ukida novodoneseni pravilnik te izjednačava plaće s granskim ugovorom, a za umanjivanje krivi sudionike štrajka koji nailaze na bijes kolega, šikaniranje i mobing od strane uprave. Desetoricu nas direktor nakon štrajka stavlja na čekanje, a kao razlog se navodi umanjeni učinak. Petoricu vraća na posao, a petoricu ostavlja na čekanju i na osnovici plaće mjesec i pol dana. Bez ikakve odluke uprave, uskraćeno im je pravo na rad, dok su njihovi kolege uredno radili.” Prijetnje su se javljale neprestano, bilo je mnogo ljudi koji su pokušavali skršiti otpor tristotinjak pirotehničara, pojedini članovi sindikata rušili su moral govoreći da štrajk neće biti uspješan, međutim, rezultati su postignuti unatoč svemu. Ono veoma bitno što bi svakako trebalo istaknuti jest da su među pirotehničarima uključenim u štrajk bili i radnici kojima su firme redovno isplaćivale plaće, ali su prepoznali važnost solidarnosti te podržali kolege. U borbi za kolektivni ugovor štrajkaši Mungosa nailazili su na iste probleme – tokom 18 mjeseci pregovora susretali su se s otezanjima, odgađanjima, ignoriranjima, proizvoljnim tumačenjima pravilnika, savezima između Uprave i korumpiranog sindikata koji nije niti tražio povećanje radničkih prava te različitim pokušajima opstrukcije neposredno prije štrajka, a sve uz podršku HCR-a. Tako je, na primjer, sada bivša direktorica Amira Šafranić, protumačila da može cikluse od deset radnih i četiri slobodna dana izmijeniti na dvanaest radnih, a dva slobodna dana, i to u dogovoru sa sindikalnim povjerenicima. Također je putem izmjena Pravilnika o radu podigla plaće nakon neuspjelog mirenja u lipnju kao očiti pokušaj slabljenja organiziranja štrajka. O tim izmjenama Novi sindikat nije bio obaviješten, a Uprava ih je ostvarila u dogovoru sa Hrvatskim sindikatom humanitarnog razminiranja. Osim toga, postojao je i dogovor da HSHR neće ići u štrajk, a da će Mungosove članove Novog sindikata slomiti tako što su raspisali natječaj za primanje u HCR (radi se o poslovima kontrole i nadzora i “privilegiranoj” plaći) te radnicima prijetili da neće moći u HCR ako budu štrajkali. Osim dogovora i usmenih prijetnji, ponovno su vršeni pritisci tako što je tehnički direktor Mato Lukić u siječnju 2016. radnike stavio na čekanje, a to im nije plaćeno kao redovan rad, kako bi trebalo po zakonu, već je oduzeto od godišnjeg odmora. I sada ima posljedica te su štrajkaši prošlog tjedna morali točiti gorivo vlastitim novcem, jer je INA blokirala kartice. Mungosi su iz ove bitke izašli kao pobjednici, ali borba će završiti tek kad svim pirotehničarima budu osigurana jednaka prava, stoga je nužno pružiti podršku kolegama iz privatnih firmi, a to zna i Balon: “Spremni smo podržati kolege u njihovim nastojanjima da se izbore za Kolektivni ugovor. Mungosov ugovor nailazio je na veliki otpor od strane Jakopca i raznih drugih aktera koji očito imaju interes da se ovakav ugovor, s plaćom koja ni približno nije primjerena, ne potpiše. Kolege samo moraju biti uporni i ustrajni u tome da im KU Mungosa bude temelj. Imaju našu podršku, čak i pregovarače ako žele, ali moraju pokazati jedinstvo i moraju biti svjesni da poslodavci neće samo tako odustati od zacrtanih dobiti koje su već ukalkulirali”.

Humanitarno razminiranje po svojoj prirodi ne predstavlja tržišnu kategoriju već projekt od općeg društvenog značaja. Kao što smo vidjeli na primjeru, tvrtka je u razminiranju profitabilna jedino ako radi projekte bez mina ili se profit može ostvarivati raznim makinacijama koje se prelamaju preko leđa radnika. Također, kvadratni metar sam po sebi ne može biti mjera učinkovitosti budući da ovisi o određenim varijablama poput konfiguracije terena i stupnja zagađenosti minama. Svaki je zahtjev za većim brojem kvadrata izravan nasrtaj na egzistenciju radnika. Nakon što je krajem devedesetih država u svojstvu kompradora između domaće i strane buržoazije razminiranje izbacila na tržište, jasno je pokazala svoj kapitalistički karakter. Sve dosadašnje vlade radile su u interesu domaće kapitalističke klase i svjetskih institucija kapitala, a protiv interesa radništva. Zakoni i pravilnici također se rade u korist kapitala. Podređivanje razminiranja tržišnoj logici nosi teške posljedice po pirotehničare i utječe na sigurnost krajnjih korisnika razminiranih područja – radnici se neprestano susreću s pritiscima koji im dodatno otežavaju ionako težak posao i ugrožavaju život, a profitni imperativ koji ih tjera da “trče” po minskim poljima smanjuje kvalitetu njihova rada. Iz svega spomenutog jasno je da su u generalnoj borbi protiv interesa kapitala zahtjevi za većim pravima samo jedan korak te da u tom smislu borba Mungosa nije dovršena, već se mora nastaviti u obliku solidarnosti i podrške svojim kolegama zaposlenim u privatnim tvrtkama. Nužno je izaći iz okvira razmišljanja na partikularnoj osnovi i odbaciti sve nametnute podjele, bilo one koje kapitalistička klasa projicira putem mejnstrim medija kao svog medijskog aparata pa radnike u državnim firmama karakterizira kao parazite, bilo one koje poslodavci upotrebljavaju u slamanju otpora, radi kojih i jedan dio radnika Mungosa nije prisustvovao štrajku. Nekoliko borbenih radnika i sindikalista sami ne mogu puno napraviti, a par stotina ujedinjenih već mogu. Radnička je solidarnost preduvjet za potpisivanje dobrog granskog kolektivnog ugovora, a potom i za micanje razminiranja s tržišta.