Vozači se ne trebaju bojati tražiti svoja prava Sve više vozača odlazi raditi u zemlje europskog centra

Pozicija vozača kao mobilnih radnika specifična je, s obzirom na to da većinu vremena provode na cesti, a ne u matičnoj firmi. Vozačima tako izmiču određeni mehanizmi zaštite i borbe, poput djelovanja kroz Radnička vijeća, dok se istovremeno suočavaju s brojnim problemima. Kako bismo doznali koji su to glavni problemi koji muče vozače, razgovarali smo s Miljenkom Gočinom, predsjednikom Sindikata hrvatskog vozača i predsjednikom Koordinacije sindikata vozača južne i jugoistočne Europe, a koja trenutno okuplja sindikate iz Hrvatske, Bosne, Srbije i Slovenije.

Kao što je slučaj s velikom većinom radnika u mnogim sektorima, i vozači se danas suočavaju s mnogim problemima u svojem poslu. Tako im se plaće ne obračunavaju po broju radnih sati, kojih obično bude puno više od standardnih četrdeset sati tjedno, a često se događa da zbog posla i po nekoliko mjeseci izbivaju od kuće. Još jedan od gorućih problema koji zahvaća ovaj sektor jest i masovni odljev vozača, koji odlaze raditi u zemlje europskog centra, dok u Hrvatsku dolaze vozači iz zemalja poput Srbije i Bosne i Hercegovine, što je posljedica strukturnog položaja ovih prostora unutar europske ekonomije. U svrhu što boljeg sagledavanja glavnih problema s kojima se suočavaju vozači danas, razgovarali smo s Miljenkom Gočinom, predsjednikom Sindikata hrvatskog vozača koji trenutno broji oko četiri tisuće članova.

Foto: RP | Miljenko Gočin

Na pitanje koji su ključni problemi koji muče vozače danas i kakvi su im radni uvjeti i plaće, Miljenko Gočin naglašava kako ti problemi svoje korijene vuku unazad nekoliko desetljeća. Tako navodi kako su u vrijeme nastanka države nestala sva velika prijevoznička poduzeća koja su bila u društvenom vlasništvu te kako je nastao velik broj malih transportnih poduzeća u kojima se počela voditi sasvim drugačija politika koja je do danas oduzela maha: „Prije svega, to je značilo da se obračun plaće ne radi na osnovu radnih sati, nego na postotak od količine prevezene robe, postotak od prijeđenih kilometara i slično. Dugo godina se tu radilo na način da su vozači bili prijavljeni na minimalac, a ostatak im je bio isplaćivan u gotovini na ime dnevnica. Tako je i danas prijava vozača otprilike tri tisuće do četiri tisuće kuna, a ostatak dobivaju u gotovini. S tim da njihova primanja s gotovinom idu do petnaest tisuća kuna, dok je osnovna plaća oko četiri tisuće. A sad i sami znate kako je kad se treba boriti za ono što treba iščupati u gotovini.“

U vrijeme tih promjena tako nije bilo ni inspekcije cestovnog prometa, a ni policija po pitanju kontrole radnih vremena nije bila učinkovita, budući da nije bila upoznata sa zakonom o radnim vremenima i ostalim zakonima. Nerijetko se zbog svega toga događalo da bi jedan vozač radio za jednog i pol vozača: „Poslodavci su u toj situaciji bili presigurni jer su imali vozača na izbor. Tu nisu bili uspostavljeni partnerski odnosi, nego su se poslodavci prema vozačima odnosili „ako hoćeš dobro, ako nećeš, ima tko hoće.“ Vozači tu nisu imali nikakva prava niti su se za išta mogli izboriti. S obzirom na to da vozači predstavljaju mobilne radnike, koji većinu vremena provode na cesti, a ne nalaze se u prostorijama svoje firme, njima izmiču mogućnosti i mehanizmi standardne sindikalne borbe i zaštite: „Narav posla je takva da ti ljudi nikad nisu u firmi. Mimo njih su prošle sve mogućnosti nekakvog Radničkog vijeća i toga da su učlanjeni u sindikat i da imaju povjerenike. Ti ljudi su više na cesti i izvan firme, nego što su u svojoj firmi. To ih je isto zadesilo i tu je dosta toga propušteno.“

Iako su se u međuvremenu dogodili pomaci u vidu uspostave inspekcije cestovnog prometa i općenite veće upoznatosti sa zakonskim odredbama, pojavio se drugi problem: u Hrvatskoj je počelo nedostajati vozača zbog masovnog odljeva u zemlje europskog centra. Vozači iz Hrvatske tako odlaze u inozemstvo gdje zbog razlika u uvjetima obično nailaze na uređenije transportne kompanije. Gočin tako kaže: „Govorimo o zdravim firmama koje postoje već godinama i koje se zaista bave transportom. One imaju sasvim drugačiji pristup prema vozaču i one koriste uređaje koji su ugrađeni u vozila u njihovu svrhu. To su tahograf uređaji koji bilježe radna vremena mobilnih radnika, i iz te evidencije oni na kraju mjeseca izvade podatak koliko je čovjek imao radnih sati i prema tome mu plate. Tu nema nikakvih sumnji, prevara i laži, čovjek u svakom trenutku zna koliko je do tog vremena imao radnih sati i koliko je plaćen.“

Osim Sindikata hrvatskog vozača, značajan pomak u ojačavanju pregovaračke pozicije rada, ne samo u Hrvatskoj, već u cijeloj regiji, predstavlja i osnivanje Koordinacije sindikata vozača južne i jugoistočne Europe. Gočin navodi kako je to platforma koja okuplja nekoliko zemalja s ovih prostora, a trenutno se nalazi u pregovorima za ulazak još nekoliko sindikata

Unatoč naravi posla mobilnih radnika zbog kojeg im je otežana borba standardnim mehanizmima, oni su ipak sindikalno organizirani i imaju mogućnost sindikalnog organiziranja. Sindikat hrvatskog vozača osnovalo je 2008. godine deset entuzijasta, među njima i Miljenko Gočin. Ono što je zanimljivo jest da su članovi SHV i vlasnici Učilišta za cestovni promet u kojem obučavaju ljude, a i nastoje odgovoriti na probleme i izazove koji se pojavljuju pred vozačima: „Mi imamo volju i želju pomoći poslodavcu, ali poslodavac treba to shvatiti i prije svega treba nas uvažavati. Htjeli smo postići da ćemo sami educirati vozače, sami ih upoznavati sa zakonskim odredbama kojih se treba pridržavati, a od poslodavca je samo da mu da radno mjesto i da mu plati za to.“

Sindikat broji oko četiri tisuće članova diljem cijele Hrvatske, a često se pojavljuje problem straha kod radnika da njihov poslodavac ne dozna da su učlanjeni u sindikat: „Mi okupljamo oko četiri tisuće članova iz cijele Hrvatske, a za mnogo članova poslodavci ne znaju da su u sindikatu. Plaćanje članarina ide putem trajnog naloga, ne skida se od plaće, tu oni imaju zaštite i pogodnosti da se još uvijek mogu zaštititi, a da poslodavac za to ne zna.“ Sindikat tako danas ima uspostavljenu mrežu raznih kontakata i povjerenika po raznim firmama, čime mogu pomoći radnicima ako se njihova prava krše. Osim Sindikata hrvatskog vozača, značajan pomak u ojačavanju pregovaračke pozicije rada, ne samo u Hrvatskoj, već u cijeloj regiji, predstavlja i osnivanje Koordinacije sindikata vozača južne i jugoistočne Europe. Gočin navodi kako je to platforma koja okuplja nekoliko zemalja s ovih prostora, a trenutno se nalazi u pregovorima za ulazak još nekoliko sindikata: „Koordinacija ima članove trenutno iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Bosne, a u pregovorima smo oko ulaska Bugarske i Rumunjske, i očekujemo razgovor s jednim sindikatom iz Italije.“ Zadatak Koordinacije svakako će biti i rješavanje problema odljeva vozača s ovih prostora i masovnog deficita vozača koji prijeti zemljama europskog centra. Tako se predviđa kako će do 2020. godine u zemljama europskog centra doći do deficita od milijun vozača, s obzirom na to da stariji vozači odlaze u mirovinu, a mlađi ne pokazuju interes da se bave tim zanimanjem.

Gočin isto tako naglašava potrebu socijalnog dijaloga i uvažavanja radnika od strane poslodavaca te kao jedan od velikih problema navodi pitanje radnih vremena za čije bi se brojanje trebali početi koristiti tahograf uređaji, s obzirom na to da je brojanje radnih sati bez tahograf uređaja podložno raznim manipulacijama: „Sve isplatne liste se odnose na to da ako je fond mjesečnih sati 176, njima se prikazuje toliko radnih sati. Ali to je na bazi četrdesetosatnog radnog tjedna. Za mobilne radnike prosječno tjedno radno vrijeme je četrdeset i osam sati, već tu imamo trideset i nešto sati za koje su vozači zakinuti. A da ne pričamo kako se tjedno radno vrijeme vozača može produžiti i na šezdeset sati.“

Međutim, bez obzira na sve probleme u kojima se nalaze hrvatski vozači zbog strukturno lošijeg ekonomskog položaja ovih prostora, oni se ne trebaju bojati tražiti svoja prava, kako poručuje Miljenko Gočin: „Mislim da straha nema za zanimanje vozača, u svakom pogledu vozača će trebati. Kvalitetni vozač se ne bi trebao ni jednog trenutka bojati za svoje radno mjesto, samo se ne bi trebao bojati niti tražiti svoja prava, koja mu pripadaju. Tu još malo fali kod svijesti vozača, tražiti svoja prava i inzistirati na svojim pravima. Vozači se ne sakrivaju po nikakvim ćoškovima, niti spavaju na radnom mjestu. Vozač svoje mora odvesti. Ljudi se ne trebaju bojati tražiti svoja prava.“