Važnost sindikalne edukacije Važna načela i iskustva radničkih borbi Novog sindikata

U Zagrebu je prošlog tjedna održana sindikalna edukacija na kojoj je vodstvo Novog sindikata radnicima i povjerenicima održalo niz važnih predavanja o načelima demokratskog sindikalizma, ulozi i procjeni stvarne kvalitete sindikata, metodama industrijskih akcija i drugim temama. Temeljene na višegodišnjim iskustvima sindikalne borbe u raznim granama industrije, pouke Novog sindikata prijeko su potrebne svim sadašnjim i nadolazećim generacijama radnika.

U zagrebačkom hotelu Laguna prošloga je tjedna održana sindikalna edukacija koju borbeni Novi sindikat provodi pod nazivom “EU oblici, okviri i procesi za socijalni dijalog”. Edukacija se održala od četvrtka 21. veljače do subote 23. veljače, u sklopu projekta Socijalni dijalog i suvremeni industrijski odnosi – jučer, danas, sutra – mogućnosti i perspektive – MIP 2030.

Na edukaciji je održano osam predavanja koje su imali prilike slušati povjerenici Novog sindikata iz raznih industrijskih grana, a ovdje prenosimo neka koja smatramo iznimno važnima za sve radnike u Hrvatskoj, ali i šire.

Načela demokratskog sindikalizma

U petak ujutro glavni tajnik Novog sindikata Tomislav Kiš održao je predavanje o načelima demokratskog sindikalizma koja su nužna kako bi sindikat bio jak, složan i efikasan. Kiš je na početku definirao sindikat kao interesnu organizaciju grupe radnika koja se bori za povećanje svojih prava, što znači da sindikalna pozicija uvijek ide za više. Kao prvo načelo naveo je solidarnost. Sindikat je organizacija koja ne poznaje rasu, naciju, vjeru, dob, spol, stupanj obrazovanja itd. Također, važna je solidarnost koja mora postojati među samim radnicima. Primjerice, radnik s manjom plaćom davat će manji iznos za članarinu nego onaj s većom, ali će imati ista prava. Drugo načelo jest dobrovoljnost udruživanja, a treće nezavisnost. Potonje se odnosi na razne oblike nezavisnosti, ali ponajprije na ekonomsku; budući da se sindikat financira iz članarina, s tim novcem može raditi ono što se radnici i vodstvo sami dogovore – drugim riječima, ne ovise o nikome. Osim toga, tu je i politička, moralna i organizacijska nezavisnost. Kao četvrto načelo Kiš je naveo dvosmjernu demokratičnost koja podrazumijeva biranje predstavnika na svim razinama. Demokratičnost je dvosmjerna; odozdo znači da svaki član bira i može biti biran, dok odozgo znači dogovor i zajedničko odlučivanje. Kiš je naglasio da u ključnim momentima odlučuje čitavo članstvo.

Budući da je gotovo nemoguće da u štrajku sudjeluju baš svi radnici, važno je pokušati zaustaviti jedan vitalni dio proizvodnje, čime staje proizvodnja lančanom reakcijom.

Nadalje, itekako važno načelo je i borbenost. Kao što je rečeno u uvodu, sindikat uvijek mora htjeti nešto više. U tom pogledu postoji tzv. sveto sindikalno trojstvo kako ga naziva Kiš: broj članova (osigurava reprezentativnost i dotiče se percepcije sindikata), ekonomska snaga (novac za funkcioniranje) i spremnost na akciju (borba za promjenu zakona, za kolektivni ugovor i sl.). Šesto načelo je sindikalni pluralizam – u svakom sindikatu postoje različiti interesi (pr. stariji i mlađi radnici ne gledaju isto na budućnost), ali se može naći zajednički nazivnik. Kiš je rekao da u Hrvatskoj postoji previše sindikata, a to se ogleda i u središnjicama; dok u Austriji postoji samo jedna, u Njemačkoj tri, u Hrvatskoj ih ima čak pet. Kao zadnja dva načela navedeni su participacija u odlučivanju, te sposobnost za socijalni dijalog i tripartizam.

U nastavku su pobrojane i glavne karakteristike uloge sindikata: promicanje interesa i zaštita prava radnika, informiranje radnika (putem skupova radnika, glasila, konferencija za medije, sastanaka po radnim jedinicama, sastanaka jedan na jedan), sudjelovanje u odlučivanju i nadzor, razvoj sindikalnog pokreta i solidarna pomoć (materijalna pomoć, moralna podrška radniku).

Kao kriterije za ocjenjivanje sindikata i procjenu pravog sindikata Kiš je naveo:
1. Dobrovoljnost učlanjivanja
2. Demokratsku orijentaciju – što znači prije svega nediskriminaciju i slušanje glasa članstva
3. Demokratsku strukturu – što uključuje kandidiranje i izbor u tijela, zastupljenost manjinskih grupa, javnost rada, timski rad i demokratsko donošenje odluka. Jedno je ako je netko dugo predsjednik sindikata jer dobro radi i ima povjerenje članstva, a drugo je ako mulja i privatizira rukovodeću poziciju radi vlastitih interesa. Kao što znamo, u Hrvatskoj je ovaj drugi slučaj čest u mnogim sindikatima.
4. Nezavisnost od vlada, poslodavaca, stranaka itd.

Za kraj, navedene su i neke šire odlike sindikalizma na kojima počiva i Novi sindikat. Prva je multikategorijalnost što znači da sindikat djeluje u svim industrijskim sektorima i granama. Druga je transteritorijalnost što znači djelovanje na području čitave države, zatim tarifna sposobnost (za potpisivanje općih i granskih kolektivnih ugovora) te reprezentativnost. Konačno, važna je i međunarodna afilijacija, jer, kao što je naglasio Kiš, ako kapital ne poznaje granice, zašto bi ih poznavao sindikalizam? Iako je jasno da je kapital u Europskoj uniji granice sebi zakonski maksimalno proširio, a radničkoj borbi suzio.

Osnovni oblici sindikalnog organiziranja

U poslijepodnevnom dijelu programa govorilo se o osnovnim oblicima sindikalnog organiziranja te su istaknute neke negativne strane organiziranja u pojedine tipove sindikata. Glavna je podjela na strukovni sindikat, granski sindikat, gransku sindikalnu federaciju, sindikat poduzeća, teritorijalni i opći sindikat. Nedostaci su istaknuti, na primjer, za sindikat tvrtke, jer je takav sindikalizam slab, ograničen na samo jednu tvrtku i po strani od sindikalnog pokreta. Nedostatak teritorijalnog sindikata također je ograničenost, jer se odnosi, recimo, na samo jednu regiju. To je problem jer je jedna od osnovnih zadaća sindikata povezivanje članstva – članstvo se ne smije razbijati, bitno je da se radništvo povezuje.

Nakon prezentacije sudionici su podijeljeni u četiri grupe čiji je zadatak bio raspraviti o tome što im je potrebno od Novog sindikata. Među najvažnijim istaknuta je pravna pomoć, a potom i širenje sindikata koje treba doći od samih članova, a koje se veže uz financiranje, jer bez rasta članstva i bez financija nije moguće ostvariti veći opseg rada sindikata. Sudionici iz manjih, na neki način izoliranih mjesta kao najvažnije su istaknuli povezivanje i udruživanje takvih manjih grupa članova sindikata s većim grupama u okolici i šire. Članovima je bitna i informiranost koja se može ostvarivati preko sindikalnih povjerenika, a jedna od grupa istaknula je i da im je potreban profesionalni sindikalac kojega će oni kontrolirati, jer predsjedništvo sindikata ne stigne efikasno reagirati na sve, ponajprije zbog udaljenosti. Istaknuto je i da je u nekim situacijama potrebna podrška udruga, kao i medijska pomoć. Članovima su također bitne sindikalne edukacije, zbog učenja novih stvari i razmjene iskustava.

Metode sindikalne borbe/industrijske akcije

U subotu ujutro Tomislav Kiš održao je predavanje o metodama sindikalne borbe, temeljeno na višegodišnjem iskustvu. Radi se o metodama koje nisu miroljubive, a dvije su ključne. Prva metoda je prosvjed koji može ukazati na problem, ali ga ne može riješiti. Druga metoda je štrajk – sindikalna borbena akcija kojom se uskratom rada poslodavcu čini ekonomska šteta kako bi ga se privoljelo na određeni oblik ponašanja. To ponašanje najčešće znači ili da prihvati početak kolektivnih pregovora ili da prihvati određeni dio sindikalnih zahtjeva u okviru kolektivnog pregovaranja.

Štrajk ima više vrsta:
1. Štrajk upozorenja – radi se o štrajkovima ograničenog dometa, koji imaju određen početak i kraj (petominutni, jednosatni, jednodnevni).
2. Štrajk do ispunjenja zahtjeva – štrajk koji nema određen vremenski okvir, već traje dok poslodavac ne popusti ili sindikat ne odustane ako nema dovoljno snage.

Kako bi ovakav štrajk bio pouzdan, mora biti efikasan i legalan. Ovo drugo postaje sve teže jer Vrhovni sud zadnjih mjeseci zakonski poništava štrajkove, budući da se u odlukama uzimaju oni momenti koji nisu propisani zakonom. Naime, sve se češće sudi po pitanju jesu li štrajkaški zahtjevi opravdani ili ne, a u Zakonu o radu nema liste opravdanih i neopravdanih zahtjeva, već samo procedura koja se mora poštivati – da štrajk bude najavljen i da je prije kretanja u štrajk održano mirenje. Kao primjere sudske prakse Kiš je naveo Croatia Airlines, Leistritz i SDF Žetelice. Poučen primjerom potonjeg, Novi sindikat razmišlja da tamo gdje treba ići u aneksiranje kolektivnih ugovora krene u otkazivanje istoga, a možda uskoro slijedi i prvi primjer. Kiš je kazao kako Vrhovni sud u zadnje vrijeme pokazuje da je naklonjen kapitalu jer zakon tumači mehanički na jedan nakaradan, nelogičan i neprevodiv način.

Kiš je kazao kako Vrhovni sud u zadnje vrijeme pokazuje da je naklonjen kapitalu jer zakon tumači mehanički na jedan nakaradan, nelogičan i neprevodiv način.

Štrajk vodi štrajkaški odbor koji u tom trenutku preuzima ovlasti poslodavca nad štrajkašima. Je li neki štrajk efikasan ili nije vidi se po količini ekonomske štete koju je napravio. Budući da je gotovo nemoguće da u štrajku sudjeluju baš svi radnici, važno je pokušati zaustaviti jedan vitalni dio proizvodnje, primjerice jedan pogon bez kojeg ne mogu ostali, čime staje proizvodnja lančanom reakcijom. S obzirom na to da za vrijeme štrajka radnici ne dobivaju plaću, štrajk nije samo industrijska akcija, već i socijalni napor. Kiš navodi da je važno da svaki štrajkaš ima potporu kod obitelji jer je čitav proces dosta težak. Ako ta podrška izostane, habitus radnika u štrajku je poljuljan i nagrizen, te je skloniji odustajanju, dok obrnuto može dati svakome dodatnu čvrstinu, čime i štrajk može trajati duže.

3. Štrajk solidarnosti – za ovaj oblik štrajka ne treba se izvršiti mirenje, a radi se u dogovoru s poslodavcem kod kojeg se provodi. Njegova temeljna funkcija je iskazivanje solidarnosti.
4. Bijeli štrajk – ovo je štrajk koji se radi po pravilu službe, ali nešto usporenijim tempom rada.

Zaključak: prema borbenom sindikalizmu

Zaključno, protekla sindikalna edukacija Novog sindikata bila je kvalitativno iznimno vrijedna za sve radnike koji su joj prisustvovali, a njezin (doduše suženi) pregled može pomoći svim radnicima i putem ovog teksta.

Prvo, valja naglasiti da se čitav sadržaj edukacije temelji na golemom iskustvu vodstva Novog sindikata koje se od osnivanja 2002. našlo u nizu raznih borbi u različitim granama industrije, a znamo da su Mario Iveković i Tomislav Kiš sindikalno aktivni bili i prije osnivanja Novog sindikata. Da navedemo samo primjere zadnjih godina, Novi sindikat vodio je štrajkove pirotehničara tvrtke Mungos, radnika Studentskog centra (uz još četiri sindikata SC-a), radnika pilane Lipovljani Lignum, Ferijalnog saveza, Leistritza, a učlanjen je i u međunarodnu sindikalno-aktivističku mrežu Clean Clothes Campaign unutar koje je radio niz akcija, te na terenu pomagao sindikatima i radnicima u susjedstvu (pr. Geox u Srbiji). Dakle, bez tog golemog terenskog iskustva čitava načela i predavanja ostali bi prazni jer nisu prošli verifikaciju u praksi.

Drugo, rad i načela koja je naveo Tomislav Kiš iznimno su važna jer radnicima ukazuju da je sindikat nužna i neophodna organizacija radnika na samom radnom mjestu, budući da su bez njega nezaštićeni, a nemaju ni mogućnost izboriti se za povećanje svojih prava. Kao iznimno važno unutarnje načelo, koje se u mnogim žutim sindikatima ne poštuje, jest upravo demokratičnost koja omogućava transparentnost i stvarnu moć sudjelovanja i izbora svakog člana. Upravo je demokratičnost ključan preduvjet kako bi sindikat postao ono što i treba biti – radničko borbeno oruđe.

U vremenima kada se kapitalistička država obračunava sa štrajkom, kada se mnogi prekarni radnici boje učlaniti u sindikat, kada sindikalna birokracija i karijeristi radnicima ogađuju sindikalizam, ovakva edukacija putem višegodišnjeg iskustva borbe nužna je kako bi se to iskustvo prenosilo na druge i koristilo u praksi.