Važnost organiziranja u borbene sindikate Izvještaj s čakovečke tribine

U Čakovcu je u subotu organizirana tribina “Organiziranjem do boljih radnih uvjeta” na kojoj je bilo riječi o metodama borbe i mogućnostima organiziranja u tekstilnoj i kožarskoj industriji. Ove industrijske grane danas obilježava niska cijena rada, uz česta kršenja radničkih prava i zastrašivanja, a u bliskoj povijesti bilo je i pljački radničke klase od strane zemljišnih spekulanata.

U subotu 21. 9. u čakovečkoj dvorani Scheier održana je tribina o metodama borbe i mogućnostima organiziranja u tekstilnoj i kožarskoj industriji pod nazivom “Organiziranjem do boljih radnih uvjeta”. Tribinu su zajednički organizirali udruga Zora iz Čakovca i Hrvatski centar za radničku solidarnost (HCRS). Govornici na tribini bili su Ana Vragolović iz HCRS-a, zatim Kata Šečić, bivša radnica Domaće tvornice rublja (DTR), te Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata. Tribinu je moderirao Zlatan Topalović s Radničkog portala.

Ana Vragolović govorila je o uvjetima rada i akcijama u tekstilnoj industriji. U Hrvatskoj, u proizvodnji odjeće radi 11.000 radnika, u proizvodnji tekstila 3000, a u proizvodnji obuće 9000; od toga žene čine više od 80 posto radne snage. Prosječna neto plaća vrti se između 4200 i 4700 kuna, a radnička oko minimalca. Govorila je o brojnim kršenjima radničkih prava o kojima se pisalo na Radničkom portalu, posebno se osvrnuvši na Boxmark i Olimpias tekstil (koji proizvodi za Benetton). Citirala je izjave radnica koje su doživljavale šikaniranja, prijetnje i kršenja radnih prava u navedenim firmama.

U nastavku je govorila o štrajkovima u industriji. Jedan tip su “divlji” štrajkovi, poput slučaja kad su prošle godine u Boxmarku u Slavonskom Brodu radnici na par sati zaustavili strojeve, ili štrajka u INKOP-u 2016. koji je organiziran bez podrške sindikata, a kad se sindikat nakon par dana pojavio, savjetovao je radnicima da povuku poteze kojima će zapravo sebi štetiti. O štetnom radu tog sindikata najbolje svjedoči trenutna situacija u INKOP-u – firma je u stečaju, radi upola manje radnika nego što ih je bilo u srpnju 2016., a jedan dio pogona je zatvoren. Divlji štrajkovi su kratkotrajni i neuspješni jer nisu organizirani. Drugi tip su štrajkovi koji su se događali u tvornicama u kojima su već počele kasniti plaće, što je jasan znak da stanje u firmi nije dobro, a zbog toga što se u borbu krenulo kasno teško je nešto postići. Vragolović je kao zaključak rekla da neorganizirani štrajkovi ne uspijevaju, a poboljšanja se mogu postići ako se radnici organiziraju i pod vodstvom iskusnog borbenog sindikata.

Izlaganje je zaključila sa tri uspješna primjera radničkih borbi – slučaj tekstilne tvornice u Osijeku gdje je jedan odjel radnica zaprijetio da će dati otkaz ukoliko ne dobiju povišicu, te su ju naposljetku i izborile; slučaj požeške Orljave, gdje je Novi sindikat uspješno preko suda izborio isplatu neisplaćenih prekovremenih; i akciju u tvornici Naprijed u Zagrebu početkom dvijetisućitih, gdje je Novi sindikat, tada Sindikat Zagrepčanka, popravio štetu koju je napravio žuti sindikat, i zauzimanjem tvornice zajedno s radnicima izborio isplatu otpremnina za 10 godina staža. Na osnovu ova tri primjera istaknula je da “gdje ima volje za borbom mogući su pomaci”.

Kata Šečić u DTR-u je radila od svoje 18. godine, a ukupno je radila 39 godina. Ta tvornica danas je zatvorena. Govorila je o povijesti DTR-a, kao i o štrajku 2013. godine. Ukratko, DTR je osnovan 1914., 1954. je otvarao dućane po cijeloj Jugoslaviji, a 1978. tvornica je preseljena u zagrebačku Dubravu. Tada je u DTR-u radilo oko 1200 radnika i bili su jedna od najmodernijih tvornica u Jugoslaviji. Kao primjer dobrih radničkih uvjeta navela je da su imali kupaone, ambulante, zubare, ginekologe, restoran i kuhinju, kao i isplate viškova, regres, stimulacije. Sve to vrijeme, od početka rada tvornice, radnici su stalno bili sindikalno organizirani.

Onda dolazi 1992. i prvi krug privatizacije, kada su radnici bili većinski vlasnici. Drugi krug privatizacije dolazi 2002. kada stupaju novi vlasnici (Ceufin Brokers) i počinje pljačka (izvlačenje novca od strane direktora) i otpuštanje radnika. Do 2006. broj radnika se prepolovio (sa 1200 na manje od 600), a počele su i kasniti plaće. Iste godine u firmi počinje djelovati Novi sindikat, kada dolazi do uspješnog dvotjednog štrajka koji je završen isplatom neisplaćenih plaća. Na kraju je firma prodana Medikolu, a tvornica je 2011. preseljena u novosklepanu tvornicu u Brckovljanima, oko 20 km od Zagreba. Dosta su radili, ali više ne za svoje dućane, koji su bili prazni jer nisu stigli raditi za njih, već za druge naručitelje. Zbog loše poslovne politike rukovodećeg kadra rad tvornice postao je neisplativ. Nazvala je sve to “sistematskim uništavanjem DTR-a”. Počele su kasniti plaće, nisu se isplaćivala prava iz Kolektivnog ugovora, a na kraju je došlo i do i preskakanja isplate plaća. Organiziran je referendum na kojem se 98 posto radnika izjasnilo za štrajk.

Odlazak radnika u inozemstvo ima i efekt da je radnik postao deficitarna roba i da se na osnovu toga radnici mogu izboriti za bolje uvjete. Ali, sindikati to trebaju znati iskoristiti.

Štrajk je počeo u svibnju 2013. Radnice su svakodnevno dolazile na glavni trg u Zagrebu, kako bi bile viđene, jer su znale da neće ništa postići ako ostanu u Brckovljanima. Njih sedamdesetak je prosvjedovalo u centru Zagreba i ispred DTR-ovih dućana, a desetak ih je čuvalo pogon, kako im se ne bi dogodilo ono što se dogodilo radnicama Kamenskog – da bez njihova znanja odvezu strojeve iz pogona. Istaknula je i podršku studenata u Zagrebu. Pomoć su tražili i od Vlade, predsjednika Josipovića i gradonačelnika Bandića. U isto vrijeme su štrajkali piloti i stjuardese, kao i pirotehničari, te su se radnice DTR-a s njima sastajale na Markovom trgu, a posjetile su i radnike zagrebačkih tržnica koji su bili u nepovoljnoj situaciji zbog Zakona o fiskalizaciji. Kao zahvalu za podršku koju su dobili, radnici DTR-a darovali su krv u Petrovoj. Nakon dva mjeseca štrajka isplaćene su dvije zaostale plaće, a za isplate ostalih postignut je dogovor. Međutim, nakon povratka u pogon počinju stizati otkazi, i to u grupama po 19 radnika da bi se izbjegao program zbrinjavanja. Sve je završilo u veljači 2017. prestankom proizvodnje i odlaskom radnika na burzu, a otpremnine, iako mizerne (25.000 kn), još nisu isplaćene manjem broju radnica. Na kraju je rekla da je DTR, kao i dosta ostalih tekstilnih firmi, bio na fantastičnoj lokaciji, te da vlasnicima nije bilo stalo do proizvodnje već do nekretnina, kao i da je DTR sigurno mogao opstati jer je bilo potražnje za DTR-ovim košuljama. Da nije bilo štrajka, prosvjeda i radničke borbe, okončanje proizvodnje desilo bi se i prije.

Posljednji je govorio predsjednik Novog sindikata Mario Iveković, s akcentom kako se ovakve stvari mogu spriječiti. Na početku je rekao da su do 1990-ih tekstilne tvornice odlično poslovale, ali onda se dogodio dolazak pljačkaša – ne da bi proizvodili, već da bi se upisali u vlasništvo nekretnina. Danas tekstilna industrija ima drugačiji problem, a to je da brendovi diktiraju niske cijene rada, što je globalni problem. Naveo je Bugarsku kao zemlju s najvećom razlikom plaća u tekstilnoj industriji, gdje radnici primaju osam posto dostojanstvene plaće (npr. u Kini se kreće oko 40 posto, a u Indoneziji 54 posto dostojanstvene plaće). Do toga je došlo jer su brendovi po prvi puta primijenili model zatvaranja tvornica i zamijenili ga modelom šivanja po kućama, pri čemu se tim radnicima ne plaća ni zdravstveno osiguranje.

Kad je Hrvatska u pitanju, Iveković je za početak nadopunio Katu Šečić, kazavši da je štrajk 2006. završio i potpisivanjem Kolektivnog ugovora koji je sadržavao prava na sve bonuse. To je dovelo do toga da su radnici i 2013. izborili prava na sve plaće i sve bonuse. No 20 njih još nije naplatilo ono što im pripada. Što se tiče sindikalizma generalno, danas se okruženje bitno mijenja i uvjeti za rad sindikata sve su teži. Ipak, Novi sindikat je u prethodne tri godine organizirao nekoliko štrajkova koji su završili potpisivanjem Kolektivnih ugovora, osim toga, u nekim firmama kolektivne uspjevaju usuglasiti i bez štrajka. Prema tome, ipak ima prostora za djelovanje sindikata; istaknuo je primjere nedavnog uspješnog štrajka u Leistritzu, kao i primjer štrajka radnika Studentskog centra. Misli da ostali sindikati nažalost izbjegavaju štrajkove, dodavši da pritom posebno misli na firme od 100 do 200 radnika.

Iveković smatra da je zadnjih godina bitnu i veliku promjenu donio i odlazak mladih u inozemstvo – primjerice, vlasnici Leistritza pristali su na uvjete radnika jer su se bojali da će svi otići i da više neće imati tko raditi, tako da odlazak radnika u inozemstvo ima efekt da je radnik postao deficitarna roba i da se na osnovu toga radnici mogu izboriti za bolje uvjete. Ali, sindikati to trebaju znati iskoristiti, pogotovo oni sa brojnijim članstvom.

Na samom kraju tribine moderator je Ivekoviću postavio pitanje o budućnosti radničke borbe i sindikalnog organiziranja u tekstilnoj industriji u kojoj je opstao mali broj tvornica i koje imaju manji broj radnika, a Kati Šečić zašto je bitno biti sindikalno organiziran. Iveković je odgovorio da globalni brendovi diktiraju tržište tekstila i cijenu rada (cijena rada iznosi između 5 i 12 posto cijene proizvoda u dućanu), i da postoji ogroman prostor za povećanje cijene rada, ali treba vršiti pritisak na brendove, odnosno na vlasnike koji spadaju među najbogatije u svijetu. Treba raditi na organiziranju radnika kod nas, kao i na povezivanju sa radnicima iz država u kojima je sjedište brendova, te tražiti njihovu solidarnost. Ako se na povećanje cijene rada prisili desetak najvećih brendova koji diktiraju cijene, onda će ostali padati kao snoplje, smatra Iveković. Šečić je odgovorila da je i najlošiji Kolektivni ugovor bolji od pravilnika o radu, jer je KU ipak balans između radnika i poslodavca, a to se može ostvariti jedino preko sindikata.