Umjesto referenduma generalni štrajk Inicijativa "67 je previše" i pokretanje još jednog referenduma

Sindikalne centrale pokrenule su referendumsku inicijativu “67 je previše” kojom planiraju udariti na Plenkovićevu i Pavićevu reformu mirovinskog sustava te su ponudili svoje rješenje u vidu minimalnih izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju. Umjesto cementiranja postojećeg stanja i da postoji stvarni interes za klasu u čije ime nastupaju sindikalne centrale pripremale bi teren za generalni štrajk, a ne još jedan referendum osuđen na propast.

Matica hrvatskih sindikata (MHS), Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) s početkom su proljeća, uoči početka kampanje za evroparlamentane izbore, javnosti predstavile novu referendumsku inicijativu 67 je previše. Pokretanjem inicijative centrale su tako, s nešto zakašnjenja doduše, krenule ispuniti obećanje koje su dale u 10. mjesecu prošle godine kada su na prosvjedu protiv mirovinske reforme najavile da će, ako vlada Andreja Plenkovića ne odustane od provedbe nove mirovinske reforme, na reformu udariti referendumom.

Referendumsko pitanje koje su smišljali otprilike pet mjeseci napisano je u obliku zakonskog prijedloga i ako referendum prođe automatski će biti usvojeno kao novi zakon. Potpisi za raspisivanje referenduma prikupljat će se od 27. 4. do 11. 5., a potrebno je prikupiti 10 posto potpisa od ukupnog broja birača, oko 370.000 potpisa. Nakon provjere potpisa predsjednik Sabora ima mogućnost provjere ustavnosti referendumskog pitanja na Ustavnom sudu. Sudeći prema dosadašnjoj praksi, predsjednik Sabora Jandroković će tu mogućnost sigurno i iskoristiti, a na temelju ranijih ocjena ustavnosti referendumskih pitanja sindikalisti ne bi trebali očekivati pozitivan ishod.

Kada su u pitanju referendumi, posljednji sindikalni uspjeh bio je onaj inicijative Ne damo naše autoceste koja je uspjela oko sebe okupiti veliki broj sindikata, udruženja građana i aktivista. Milanovićeva Vlada je zbog pritiska i dovoljnog broja prikupljenih potpisa te 2015. godine odustala od planirane koncesije, a Ustavni je sud, koji ni u tom slučaju nije dozvolio raspisivanje referenduma, obvezao Vladu da se kod donošenja budućih odluka vezanih uz monetizaciju autocesta “uvaži činjenica da je riječ o odluci za koju birači smatraju da bi trebala biti donesena na referendumu”. Osim tog uspjeha naši sindikalisti s referendumima imaju uglavnom negativna iskustva. Referendum o “zabrani autsorsinga” iz 2014. također je onemogućio Ustavni sud, a u posljednjoj referendumskoj inicijativi koju su pokrenuli sindikalisti, Nećete bez naroda (tzv. referendum o referendumu), kojom se pokušalo smanjiti broj potpisa potreban za pokretanje referenduma, nije se uspjelo prikupiti čak ni dovoljan broj potpisa.

Za najvažniji referendum od ovdje spomenutih, onaj o izmjeni Zakona o radu iz 2010. za mandata Jadranke Kosor, kada su na udaru bili kolektivni ugovori, sindikalisti su uspjeli prikupiti preko 700.000 potpisa i na taj način prisiliti premijerku da povuče prijedlog izmjene zakona. I tada je Ustavni sud odbio raspisati referendum, a sindikalisti koji su mahali s prikupljenim potpisima nisu znali što bi s njima učinili. Samo nekoliko godina kasnije prošao je novi ZOR koji je omogućio famoznu “fleksibilizaciju”, čitaj prekarizaciju, drastično smanjio radnička prava, stvorio uvjete za masovnu pojavu agencijskog rada koji i danas ruši cijenu radne snage i onemogućuje sindikalno organiziranje, kao i predvidio sada aktualan rad do 67-e, penzionerski rad i dr. Povjerenje radnika i građana koje su sindikalne centrale imale pa prokockale 2010. godine danas mogu samo sanjati.

Ako bi vrijedilo podržati neki reformistički zahtjev onda bi to bilo ukidanje 2. stupa, povratak granice za umirovljenje na 60 za muškarce i 55 za žene, reviziju tzv. braniteljskih penzija, povećanje doprinosa za mirovinsko i veće oporezivanje kapitalista.

Imajući u vidu gore spomenuto, malo je reći da se naši najpoznatiji sindikalisti uoči pokretanja još jedne referendumske inicijative nalaze u nezavidnom položaju. Povjerenje radnika i građana na nikad je nižim razinama, a rejting u javnosti Severa, Ribića i kompanije može se mjeriti samo s onim najnepopularnijih političara. Vladajući, socijalni partneri iz HDZ-a poslovično ih ignoriraju, a pregovori između Vlade i sindikata kod pokretanja nove reforme izgledali su tako da su pred sindikaliste (kao i obično uostalom) dolazili s već gotovim zakonskim rješenjima. Danas ih, kada su nove izmjene seta zakona već stupile na snagu, u javnosti optužuju za politikantstvo i s pravom provociraju pitanjima tipa “gdje ste bili 2014.?” kada je Milanovićeva vlada preko tadašnjeg ministra rada Miranda Mrsića pokrenula reformu koju HDZ-ovci danas samo nastavljaju, ali u višoj brzini. Zato je posebno zanimljivo slušati argumente s kojima Davor Bernardić i ostali istaknuti SDP-ovci podržavaju najavljeni referendum, trudeći se ušićariti pokoji politički poen na terenu na kojem su odavno kompromitirani. Sindikalnim liderima dodatno situaciju otežava i to što je Vrhovni sud u manje od godinu dana zabranio dva štrajka (Croatia Airlines i SDF Žetelice), a potpuni izostanak njihove reakcije samo im je mogao smanjiti popularnosti među radništvom.

Kada je riječ o najavljenom referendumskom pitanju, odnosno njihovom prijedlogu izmjene Zakona o mirovinskom osiguranju (samo jednom od 6 zakona koji obuhvaća “cjelovita mirovinska reforma”) možemo ukratko reći da je ono – sramotno. Riječ je o sitnom prekrajanju, minimalnim korekcijama Plenkovićeve i Pavićeve “reforme”, koje ne ide za tim da se poboljša materijalni položaj radnika, sadašnjih i budućih penzionera već upravo suprotno – da se njihov status zacementira.

Sindikalisti, ostajući u okvirima pokrenute reforme, licitiraju tek s godinama, koeficijentima i brzinom prilagodbe na novu “reformu” pritom odrađujući najbolji mogući posao upravo za Vladu, kapitaliste i udruženja poslodavaca. Nema u referendumskom pitanju zahtjeva da se povećaju doprinosi za mirovinsko, da se kapitalisti jače oporezuju ili da se ukine 2. stup čije je stvaranje jedan od glavnih generatora “neodrživosti mirovinskog sustava”.

Pa bi tako građani na referendumu trebali odabrati između dva modela iste reforme: da li ste za to da radnice i radnici u starosnu penziju idu sa 67 (Plenkovićev model) ili 65 godina (model sindikalnih centrala)?; da li ste za to da se radnici za raniji odlazak u penziju kažnjavaju s koeficijentom 0,3% (Plenkovićev model) ili 0,2% (model centrala) za svaki mjesec ranijeg odlaska u penziju; da li ste za to da se žene s muškarcima brže (Plenkovićev model) ili sporije (model centrala) izjednačavaju u dobi za starosnu mirovinu? Ne uzimajući u obzir višestruku potlačenost žena u kapitalističkom sustavu sindikalne centrale pritom su, još jednom, pokazale da ne mare niti za problem neplaćenog ženskog rada.

Također, inicijatori referenduma ne vide problem u tome da penzioneri ruše cijenu radne snage, da djedovi i bake u Sparu rade poslove koje zbog niske plaće ne žele raditi njihovi unuci i unuke. Pavićeva reforma omogućila je da svi penzioneri (Mrsićeva reforma nije pokrila sve grupe) rade na pola radnog vremena, 4 sata dnevno, ne zato što im je stalo da osiromašeni penzioneri zarade dovoljno da bi se mogli prehraniti već zato što (mlada) radna snaga bježi iz Hrvatske u potrazi za poslovima koji su vani bolje plaćeni. U situaciji kada kapitalisti više ne mogu u većoj mjeri računati na (presušen) bazen radnika koji će raditi za minimalac i kad su prisiljeni povećavati plaće naši sindikalisti pozdravljaju Vladine mjere za “duljim ostankom u svijetu rada”. Do prvog mjeseca ove godine radilo je oko 5000 penzionera. Danas se ta brojka, u samo nekoliko mjeseci od početka reforme, gotovo udvostručila.

Da podsjetimo zagovornike ove tzv. mirovinske reforme – ono što je neodrživo nije hrvatski mirovinski sustav nego kapitalistički sistem u cjelini koji počiva na eksploataciji radnika i jedini način na koji se može na kraj izaći s problemima radnika i penzionera jest prevladavanje, odnosno ukidanje kapitalizma. S druge strane, s obzirom na trenutnu političku situaciju u zemlji, stupanj organiziranosti radnika i položaj u kojem se nalazi radnička klasa, ako bi vrijedilo podržati neki reformistički zahtjev onda bi to bilo ukidanje 2. mirovinskog stupa (i prebacivanje sredstava u prvi), povratak granice za umirovljenje ne na 65 nego na 60 za muškarce i 55 za žene, reviziju tzv. braniteljskih penzija (koje su u prosjeku duplo veće od onih radničkih), povećanje izdvajanja doprinosa za mirovinsko osiguranje i veće oporezivanje kapitalista. Ukidanjem drugog stupa i revizijom povlaštenih penzija, i bez uvođenja novih poreza, moglo bi se namaknuti više od 10 milijardi kuna.

Podsjetimo, stvaranje drugog mirovinskog stupa i nije bilo drugo nego pljačka javnog novca u korist banaka, a domaći kompradori koji su zakonski omogućili tu pljačku danas se kod tih istih banaka zadužuju po visokim kamatama da bi zakrpali rupu u proračunu koju su pljačkom sami stvorili.

Umjesto još jednog propalog referenduma, da postoji stvarni interes za poboljšanjem radničkog i penzionerskog statusa centrale bi bile opterećene i upregnute u pripremu generalnog štrajka.

Radnice i radnici, članovi sindikata, političkih stranaka i udruženja građana koji će podržati ovaj referendum, a pogotovo volonteri i volonterke koji se namjeravaju iscrpljivati po štandovima trebali bi razmisliti o razlozima njegova pokretanja kad ih centrale krenu vrbovati za prikupljanje potpisa. Referendumska inicijativa “67 je previše” bacanje je prašine u oči javnosti i radnika koji bi trebali povjerovati da je ovo licitiranje s godinama za odlazak u penziju u njihovom interesu, a ne u interesu čelnika centrala koji, ni uz svu zajapurenost u javnom nastupu, ne mogu sakriti činjenicu da su upravo oni partneri svih dosadašnjih vlada u srozavanju radničkog materijalnog položaja i standarda.

Umjesto još jednog propalog referenduma, da postoji stvarni interes za poboljšanjem radničkog i penzionerskog statusa, centrale bi bile opterećene i upregnute u pripremu generalnog štrajka. U situaciji kada se preko Uljanika pokušava likvidirati jedna od posljednjih preostalih industrija u Hrvatskoj, brodogradilišna industrija, kada se INA od “nacionalne strateške kompanije” pretvara u veliko skladište mađarskog MOL-a, kada Vrhovni sud zabranjuje dva štrajka u kojima su poštovane sve zakonske procedure i kada je iseljavanje radno sposobnog stanovništva poprimilo te razmjere da doslovno nestaju mali gradovi poput Županje, postoji više nego dovoljno razloga da sindikalne centrale, koje još uvijek okupljaju stotine tisuća članova iz različitih industrijskih grana, na Vladine antiradničke mjere krenu upravo generalnim štrajkom, a ne još jednim referendumom iz kojega će, kakav god ishod bio, radnici i penzioneri još jednom izaći kao gubitnici.

Pokretanjem nove referendumske inicijative, nezavisno od njenog ishoda, jedino rukovodstva sindikalnih centrala mogu izaći kao “pobjednici”. Ako referendum prođe – šepurit će se s još jednom navodno velikom sindikalnom pobjedom koja će im osigurati dodatni mandat da zadrže privilegije i dodatno poboljšaju svoj materijalni položaj, a ako ne prođe – odgovornost će prebaciti na radnike i nezainteresirane građane jer oni su, eto, s još jednim referendumom pokušali napraviti sve što se moglo.

U HRT-ovoj emisiji Otvoreno koja je tematizirala pokretanje referenduma ministar Pavić je rekao kako su se pokretanjem ove referendumske inicijative sindikalisti “obojali”, jer da ih nigdje nije bilo za vrijeme SDP-ove vlade koja je i izglasala rad do 67 godina. I tu se možemo složiti s Pavićevom ocjenom – samo boja na koju mislimo mi i ministar vjerojatno nije ista.

Radnicima i penzionerima preostaje da se angažiraju, sindikalno i politički organiziraju, jer niti jedna reforma koja bi poboljšala njihov materijalni položaj, a kamoli proizvela stvaran, radikalan zaokret, ne može biti iznesena i provedena od strane onih koji su odgovorni za tridesetogodišnje gaženje radničke klase. Osim kompromitiranih, žutih sindikalista koji izravno rade za kapitaliste, postoje i oni sindikalisti koji zbog rada u okoštalim sindikalnim strukturama nisu u stanju prepoznati situaciju na terenu, pa ako izravno i ne rade za klasu eksploatatora svojom pasivnošću i nesnalaženjem rade protiv radnika. Iz takvih struktura je do sada otpao, ili se mimo njih razvio, sada već značajan broj borbenih sindikata oko kojih se radnici mogu okupiti i izboriti za svoj interes.

Ako rukovodstva sindikalnih centrala misle da su jalovi referendumi jedino što se po pitanju mirovinske reforme trenutno može učiniti krajnje je vrijeme da ih članovi smjene i postave na čelo one ljude koji će biti u stanju nastupati u interesu vlastite klase.