Radničkim pismom javio nam se jedan bivši vozač Ubera kako bi na temelju vlastitog iskustva za volanom demaskirao čitavu famu i histeriju oko Ubera, odnosno pokazao kako je radni odnos za ovu virtualnu tvrtku čisto prekarno izrabljivanje, odnosno kako poslodavac lagodno parazitira na tuđem radu.
„Budi sam svoj gazda“, „Sam biraš radno vrijeme“ i slične krilatice koje UBER koristi kako bi privukao nove vozače na prvu odlično zvuče. Međutim, praksa je sasvim drugačija. Za početak, voziti „za“ UBER uopće ne znači biti njihov radnik (dakle, ništa ni od radničkih prava). Naime, UBER sa svojim tvrtkama-partnerima potpisuje ugovor o suradnji prema kojem oni pružaju „uslugu“ spajanja vozača i putnika, a spomenuti partneri zapošljavaju same vozače, koji onda ili koriste svoja vozila, ili im ih „omoguće“ firme za koje rade. Ukratko, odnos poslodavac-radnik u ovom slučaju izgleda, iz pogleda vozača, otprilike kao „fiktivni poslodavac-poslodavac-radnik“ što ne znači ništa drugo nego da vozači prema UBER-u imaju obaveze, ali UBER prema njima nema. Objasnit ću na vlastitom primjeru.
Prošle mi je godine ponuđen posao UBER vozača te sam, budući da na brdovitom Balkanu diplomu možeš koristiti kao lepezu kad je vruće, pristao i ljeto proveo za volanom u Zagrebu.
Krenimo prvo s financijske strane. Da bi na kraju mjeseca zaradio minimalnu plaću, bajnih 2600 kn, morao sam ukupno imati oko 11 000 kn prometa, od čega bi si UBER automatski, nakon svake pojedine vožnje, uzeo lihvarskih 25%, a ostatak bi odlazio na gorivo, trošak plaće, postotak poslodavcu te, u mom slučaju budući da nemam svoj auto, najam istog. Taj najam i trošak goriva su prvi razlozi zbog kojih sam u prvom paragrafu „omoguće“ stavio u navodnike. Osim navedenog, indirektno sam plaćao i popravke i to na slijedeći način. Naime, svaki sam dan, da bi opravdao troškove i na kraju dobio bajnih 2600 kn, morao „odvoziti“ oko 400 kn prometa. Međutim, dogodilo mi se nekoliko puta da bi mi crknuo auto u pola smjene, a kako je firma za koju sam radio bila mala, zamjenski auto ne bih dobio. Drugim riječima, ništa od 400 kn prometa i taj dan bi završio u minusu jer bi ostao dužan poslodavcu, što bih onda morao nadoknaditi na slobodan dan (drugim riječima, voziš i po tri tjedna bez slobodnog dana), a i nisam mogao reći „briga mene šta je tebi crko auto“ jer, budući da se radi o jako maloj firmi, ako nema 400 kn prometa, nema ni para za plaće.
Dalje, ljudi koje voziš. Iako ima stvarno dobrih ljudi s kojima bi sutra otišao na kavu, postoji i druga strana medalje pa ti u auto sjednu i raznorazni „intelektualci“ od kojih doživiš sve u rasponu od „ja sam najpametniji i sve znam“ do šmrkanja kokaina. Naravno da ih ne možeš sve potjerati van (iako sam i to radio) jer „400 kn prometa“. Događalo se i to da ti se na početku smjene u petak navečer ekipa izbljuje u autu. U tom slučaju otpada smjena u petak, jer ne možeš vozit takav auto, a otpada i subota jer treba to kemijski počistit. Da bude gore, ovdje nisi samo ti u banani, nego i kolega s kojim dijeliš auto, ni on ne može odradit svoje smjene.
A tko sve danas ima vozačku, to bolje da i ne spominjem, izgleda da je položit ispit jednako kao i dobit pokaz za tramvaj, platiš i evo ti. Srećom, nisam imao težih nesreća iako je par puta bilo „za dlaku“. Međutim, dogodilo mi se da stojim na parkingu i čekam putnika, a auto ispred mene u rikverc i tup! Naravno, gotova smjena i ništa od 400 kuna je trebalo ići u osiguranje.
Što se samog UBER-a tiče, jedina pozitivna stvar koju sam primjenio u odnosu prema vozačima je ta da ako ti putnik ne plati, samo im to javiš i oni nadoknade, a putniku naplate na sljedećoj vožnji. Ostalo izgleda otprilike ovako.
Navigacija je katastrofa i koristi Google karte. Iako one same funkcioniraju OK za povremene korisnike, ja za svojih 25% koje mi UBER uzme od svake vožnje želim kartu koja će me dovest u najveću zabit na milimetar, a ne usred polja sa iznajmljenim autom (jer neke ceste su ucrtane, a ne postoje) ili na poljski putić iza aerodroma sa strancima u autu koji misle da ćeš ih upravo ubit ili silovat. Naravno, niti procjena vremena koliko će ti put trajat ne funkcionira jer Google pretpostavlja da možeš, primjerice, u raskrižju iz skroz desne trake (jer voziš bezveze po gradu kad tražiš vožnje) u trenutku kada dobiješ vožnju preletit ostale aute i ubacit se u lijevu. Ako u tom trenutku ideš po jednog od gore spomenutih intelektualaca, očekujte te nešto poput „gdje ste vi, trebali ste tu bit prije minutu?“. U obrnutoj situaciji, kada dođeš na vrijeme i ti čekaš 10 minuta gospodu da se spuste do auta, nikome ništa, a vrijeme teče, treba zaradit 400 kn (u vrijeme kada sam ja vozio čekanje se nije naplaćivalo).
Nadalje, tvoj broj se prostituira svima. Ako putnik nešto zaboravi u autu, samo javi UBER-u i oni mu daju tvoj broj da ti se javi da mu vratiš to što je zaboravio što se, naravno, događa u tvoje slobodno vrijeme nakon smjene (ili odmah, što znači da se isključuješ iz mreže i voziš preko pola grada da mu to vratiš i pri tome plaćaš gorivo te moraš nadoknadit izgubljeno, jer treba zaradit 400, što je opet u tvoje slobodno vrijeme). I, ajde, OK ako netko zaboravi laptop i žuri na vlak, tada se isključiš i žuriš da mu ga vratiš, ali dogodilo mi se i to da je žena zaboravila slamnati šešir u vrijednosti 7 kn. Naravno da sam ga vratio nakon osmosatne smjene i 200km u autu taj dan u svoje slobodno vrijeme.
Obrnuta situacija, zadnja mi je vožnja bila taj dan, dakle 8 sati i cca. 200km, vani mrak, jedva čekaš da dođeš doma, a klinci koje sam vozio su mi platili s 200 falsificiranih kn. Nisam to odmah primjetio, nego tek idući dan, javio UBER-u što se dogodilo i tražio njihov broj, a kao odgovor dobio „nemamo običaj davati brojeve korisnika“. Dakle, džaba sam krečio taj dan, još i ostao dužan. Naravno da sam poslodavcu to nadoknadio sa svojim parama.
Ima toga tu još, od toga da ti taksisti spominju širu rodbinu, policije koja ti piše kazne zato jer se putnicima žuri, do inspekcije koja te ganja, ali ovo je ipak radničko pismo, a ne radnički roman. Da sumiram, ovo nije prekarijat, nego UBERprekarijat.
Radnička pisma
Radnički portal kreće s objavljivanjem radničkih pisama te ovim putem pozivamo sve radnice i radnike da nam se obrate s pričom s vlastitog radnog mjesta koju bismo onda objavili (moguće je i anonimno) na portalu. Cilj radničkih pisama jest u konkretnom raskrinkavanju pojedinačnih slučajeva eksploatacije i u podizanju svijesti o stanju radničke klase danas u kapitalizmu.
Radnička pisma možete slati u inbox FB stranice Radničkog portala ili na e-mail: urednistvo@radnicki.org
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.