U smjeru napada Radnički pokret mora naći put izlaska iz defanzive u kojoj se nalazi

Uslijed dezorijentiranosti i strateške pasivnosti najmasovnijih sindikata, radnički pokret u Hrvatskoj nalazi se na niskim organizacijsko-borbenim razinama. Umjesto odlučnog djelovanja u smjeru napada, sindikalna rukovodstva već godinama potenciraju krajnje obrambenu poziciju čime ne uspijevaju ojačati klasni položaj radništva koje se nalazi pod frontalnim udarima kapitala. Razjedinjeni i slabo povezani, radnici se teško mogu braniti. Ovih dana, studenti na Filozofskom fakultetu se bune i organiziraju na način na koji bi i radnici trebali na svojim radnim mjestima, a svojom podrškom prvomajskom prosvjedu oni pokazuju svijest o studentsko-radničkom savezništvu.

Posljednjih godina radnici su pod teškim napadom sa svih strana, a predvodnik je kapitalistička država. Ako se nešto iskristaliziralo nakon ovih nekoliko godina, ako je nešto postalo jasno onda je to da je radnički pokret u teškoj defanzivi, u stanju značajne dezorganizacije i nepovezanosti, stoga bez velike moći djelovanja. Radnički pokret takav kakav je danas, vrlo teško, gotovo nikako ne može okupiti oko sebe potlačene skupine u društvu. On u ovom trenutku teško da može biti njihov predvodnik.

Da bi to mogao biti on najprije mora jasno i snažno artikulirati svoje zahtjeve koji su neminovno i zahtjevi velike većine našeg društva.

Stanje teške dezorganizacije vidljivo je i iz činjenice da radnici u borbi za svoje interese vrlo teško surađuju jedni s drugima. Zapravo se ponašaju upravo onako kako to kapital želi. Dopuštaju da se na njih preslikava zakon konkurencije koji od kapitala traži da se okrupnjuje, da traga za savezima, da ulazi u razne sporazume s drugim kapitalima, a sve to u odnosu na radnike. Isti taj zakon od radništva traži da se razjedinjuje, da gasi svoje organizacije, da ne traži saveze i ne radi na jačanju unutarnjih veza. Drugim riječima, zakon konkurencije i kapitalizma od radnika traži da bude u što većoj mjeri atomizirani pojedinac koji gleda samo svoj uski interes, da bude radikalni individualist, dok za kapital radi kako bi ovaj postao centralizacijom radikalni kolektivist.

Da bi kapital mogao normalno djelovati radnik se mora dovesti u nenormalno stanje u kojem više ne zna hoće li sutra imati posao. Da bi kapital između sebe jačao veze i da bi mogao raditi na daljnjoj ofenzivi prema radništvu, radništvo se u isto vrijeme mora razjediniti, njegove klasne veze moraju se presjeći. Dakle, ono mora biti u poziciji da se brani, a upravo to je pozicija u kojoj se trenutno nalazi. Međutim, njegova pozicija obrane nije ona koja uskoro prelazi u napad, znači nije ona koja slijedi nakon konsolidacije snaga, podizanja stupnja organiziranosti, povezanosti, solidarnosti. Ona tek treba nastati.

Sindikati ne moraju samo upozoravati političke elite da zemlju vode u propast niti plašiti radnike s negativnim no istinitim prognozama i očekivanjima. Oni primarno trebaju brinuti oko alarmantne situacije u kojoj se radništvo nalazi organizacijski.

Prema tome, naš radnički pokret je u dvostrukoj nevolji. Prvo, on je u nevolji jer se nalazi u obrani u situaciji teškog napada kapitala (njegove financijske, trgovinske i industrijske frakcije). Drugo, on se brani kao što se od udarca brani čovjek koji pada na pod – on se zapravo ne brani.

Iz ove perspektive treba gledati na predstojeći Prvi maj koji će predstavnici radnika – sindikati – obilježiti povorkom prema Maksimiru te u prosvjednoj šetnji dijela borbenijih, radikalnijih sindikata koja neće završiti u Maksimiru.

Borbeniji sindikati nemaju masovnost članstva i infrastrukturu kao i razinu organizacije kakvu imaju manje borbeni sindikati. S druge strane, masovniji sindikati imaju rukovodstva kojima često nedostaje hrabrosti, odvažnosti i klasne svijesti (svijesti o tome da postoji sukob kapitala i rada te da je radništvo nužno u cjelini organizirati) kako bi mogli temeljito utjecati na radnički pokret.

Gledano u cjelini, sindikati bi više morali raditi na povezivanju radnika, na njihovom organiziranju, na pojašnjavanju javnosti da samo zajedno i u međusobnoj koordinaciji mogu riješiti svoje probleme. Oni bi morali pojašnjavati radnicima da se borba ne smije ograničiti samo na radna mjesta svojih članova i da privlačenje radnika u sindikate nije jednosmjerna ulica. Prema radnicima koji nisu članovi sindikata, rukovodstva sindikata moraju učiniti prvi korak i pružiti im svu pomoć i infrastrukturu. Ne može se od tih radnika očekivati, uz sve njihove probleme, da prvi priđu sindikatu.

Ipak, promatrajući kontekst oko Prvog maja i odnos naših sindikata prema tom prazniku izgleda kao da nema problema i da je sve u redu. Sindikalna rukovodstva Prvi maj tretiraju previše kao praznik u punom smislu riječi. Oni ga doživljavaju iz perspektive u kojoj je radništvo u dobrom stanju, organizirano i da uskoro prelazi u napad.

Aktualna studentska borba na plenumima Filozofskog fakulteta primjer je kvalitetne organizacije pokreta

Naravno, sindikati opravdano upućuju kritiku političkim elitama i upozoravaju na vrlo lošu privrednu situaciju u zemlji i na neizglednu budućnost. Ali nije u tome stvar. Sindikati ne moraju samo upozoravati političke elite da zemlju vode u propast niti plašiti radnike s negativnim no istinitim prognozama i očekivanjima. Oni primarno trebaju brinuti oko alarmantne situacije u kojoj se radništvo nalazi organizacijski. Prema tome, ako je ta situacija vidno drugačija nego recimo prije više od stotinu godina kad su se čikaški radnici pobunili, onda i organiziranje Prvog maja mora biti drugačije.

Drugim riječima, ako radništvo nije u napadu, onda sindikalna rukovodstva najprije moraju učiniti taj kvalitativan prijelaz iz obrane u napad. U takvom društveno-političkom kontekstu Prvi maj poprima veći i dublji značaj. On je zapravo pokazatelj koliko su tijekom godine sindikalna rukovodstva uspjela konsolidirati, organizirati i povezati radništvo te tako dodatno ojačati klasni položaj radnika. Klasni položaj radnika ne može se poboljšati nesuvislom obranom od organiziranog udara kapitala, nego organiziranim napadom u borbi za svoja prava i svoje interese. Budući da su interesi radništva interesi većine društva, njihova borba je ujedno i borba za interese društva.

Prvi maj ne smije biti prosvjedna šetnja koja je po sebi neutralna i koja kod radnika koji bi joj se priključili izaziva podsmijeh i nevjericu u bilo kakvu promjenu. Stav rukovodstava sindikata kako za Prvi maj ne treba pokazati potenciju radničkog pokreta u Hrvatskoj, nego samo deklarativno uputiti kritike političkim elitama ne donosi dobro klasnom položaju radnika. Istinska kritika političkim elitama proizlazi iz djela, a manje iz riječi te je usmjerena prema elitama samo ako pogađa i kapital. Kritizirati državu i političare, a u isto vrijeme zalagati se za rasterećenje “poreznih nameta” i jačanje uloge poduzetnika znači ili ne vidjeti strukturnu povezanost ove dvije grupe ili namjerno slabiti klasni položaj radnika.

S druge strane, sindikalna rukovodstva pristupom prema artikulaciji nezadovoljstva na prvomajskom prosvjedu imaju nemalo utjecaja i na druge potlačene skupine u društvu da se na gotovo isti način bune. Kao da im poručuju – ne frontalni napad na suštinu, nego okolišanje i prosvjedne šetnje od jedne do druge točke.

Proteklih godina sindikati su izašli s parolom o tri osmice, imajući na umu radničko pravo na osam sati rada, osam sati odmora i osam sati spavanja. To je pravo izboreno prije više od stotinu godina i u mnogim državama razvijenog kapitalizma radnički napad (a na temelju objektivnog povećanja proizvodnosti rada) uspio je skratiti osmosatni radni dan. Ipak, kod nas su sindikalna rukovodstva smatrala da je za radnički pokret presudno očuvati osmosatni radni dan. Onda je ove godine Vlada, s očiglednim odobrenjem od strane poduzetnika, neformalno izašla s prijedlogom o devetosatnom radnom danu. Nije više pitanje je li to normalan prijedlog ili koliko su zaprepašteni radnici zbog tog prijedloga. Suština je kako se ovo ne bi dogodilo da su prije nekoliko godina sindikalna rukovodstva odlučno i organizirano krenula u napad pa istaknula zahtjev za sedmosatnim radnim danom. Odlučna namjera i napad – tako se najbolje brane radničke pozicije.

Značajna stvar kod studentskog plenuma je i ta što umjesto da u znak prosvjeda studenti idu u prosvjedne šetnje s kojih bi upućivali kritike fakultetskoj upravi, oni su se međusobno organizirali na svom ‘radnom mjestu’ i tamo počeli djelovati.

Inače, ovih smo dana i svjedoci pobune studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nije toliko bitno zbog čega se bune koliko je bitan način pobune i što on znači. Studenti su organizirali plenum kao jedino studentsko tijelo koje ima pravi legitimitet i koje je neposredno demokratsko. Ima pravi legitimitet jer ga čine i podržavaju svi studenti koji su uključeni u studentsku borbu i jer je izrastao iz studentskog pokreta. Neposredno je demokratski iz razloga što su u njemu spojene tri značajne funkcije: tamo se odluke donose, tamo se iste odluke izvršavaju (delegiraju se izvršitelji) i tamo se na temelju činjenica sudi o ‘zakonitosti’ raznih odluka i okvira njihova donošenja, naravno imajući na umu da je njihov ‘zakon’ zapravo pravilnik o plenumu.

Značajna stvar kod studentskog plenuma je i ta što umjesto da u znak prosvjeda studenti idu u prosvjedne šetnje s kojih bi upućivali kritike fakultetskoj upravi, oni su se međusobno organizirali na svom ‘radnom mjestu’ i tamo počeli djelovati.

Vrlo je važno uočiti da se radnička pitanja najefikasnije mogu postaviti u okviru radnih mjesta, u tvornicama, trgovačkim centrima, na gradilištima… Preuzimanjem stvari u svoje ruke i samoorganiziranjem na radnim mjestima radnici bi pokazali da su svjesni kako njihovi problemi proizlaze iz odnosa na vlastitom radnom mjestu, ali da oni mogu biti riješeni samo povezivanjem s radnicima na drugim radnim mjestima. To je zato što je problem klasne eksploatacije strukturna osobina sistema, ali koja ima bezbroj varijacija pa joj se ne može pristupati jednostrano ni površno.

Studenti su već pokazali naznake dobre suradnje s radnicima. Njihova svijest da je nužno povezati radničku i studentsku borbu vidljiva je i iz plenumskih zaključaka o podršci Prvom maju i radnicima. Radničko iskustvo i razvoj aktualne situacije oko studenata filozofskog mogu nam pokazati prve korake daljnjeg djelovanja.