U pulskoj tvornici pletene odjeće Pola textile odvija se svakodnevna eksploatacija radne snage uz prekarni radni odnos u tri smjene, a mnogi radnici nemaju ni pravo na pauzu, čak i kad rade ljeti na 40 stupnjeva. Razgovarali smo s radnikom koji je nedavno odlučio dati otkaz.

Pulska tvornica pletene odjeće Pola textile dosada u medijima nije privlačila nikakvu pozornost, a ni internetska pretraga ne nudi obilje sadržaja. Naprotiv, po šturim podacima, saznajemo da je ova tekstilna tvornica osnovana 1993., da je u većinskom vlasništvu stranog kapitala, a kao jedini član uprave navodi se stanoviti Vittorio Morelli. Za razliku od prilično oskudnih podataka izvana, dobili smo nešto opširnije podatke o stanju iznutra. Razgovarali smo s bivšim radnikom koji je nedavno dao otkaz, te nam opisao uvjete rada zbog kojih se među nekim radnicima ova tvornica počela uspoređivati s koncentracijskim logorom.

Za početak, saznali smo o vrsti ugovora i strukturi proizvodnje.

“Kad sam se zaposlio, prvi ugovor je bio na pet dana, onda do kraja tog mjeseca, pa onda na mjesec dana. Velika većina radnika je na ugovoru na određeno. Nakon tri godine vas pošalju na burzu tri mjeseca i opet zaposle. Ugovore za stalno su dijelili u početku. Radi negdje 200 radnika, velikom većinom žene. Proizvodnja je podijeljena u dva pogona. U prvom se pletu komadi odjeće, a u drugom se sastavljaju”, uvodno nam objašnjava radnik koji je htio ostati anoniman.

Kao i mnogi u Hrvatskoj, i Pola textile uredno koristi sve češću praksu prekarnog ugovornog odnosa – prijavljuju radnike na određeno, a nakon tri godine lukavo izbjegavaju zakonsku obvezu primanja za stalno na način da pošalju radnika na burzu i opet pozovu. Osim toga, rigorozna pravila u poduzeću četvrtini radnika ne dopuštaju ni pauzu, prekovremeni rad ostaje neplaćen, a ljeti se u usijanim pogonima bez adekvatne klime posao pretvara u pakao. Inspekcija za rad je inače najavljena, tako da tu nema brige za vlasnike.

Radnici ne znaju koliko profita ostvaruju, a rade jako naporno. Od težine rada radnici se okreću jedan protiv drugog. Operater, voditelji i kontrola jedni protiv drugih umjesto da se okrenu prema vlasnicima u kancelarijama i traže da zaposle više ljudi i povećaju plaće

“Radi se u tri smjene po osam sati. Rotiraju se nakon četiri dana. Između smjena je slobodan dan, iza noćne smjene dva dana. Ako operater na proizvodnoj liniji ostane duže od svog radnog vremena jer nije stigao sve napraviti, ne plaćaju mu se prekovremeni. Prekovremeni su inače uračunati kao pola sata pauze dnevno. Inače, operateri na proizvodnim linijama i neki voditelji smjene nemaju ni pravo na pauzu, a to je nekih 50 radnika. Operateri jedu u hodu. Šefovima je bitno da mašine ne stoje, ali i da operateri ne jedu predugo kako bi uočili greške na vrijeme. Posebno neizdrživi su radni uvjeti ljeti kad je temperatura u prosjeku 40 stupnjeva, a naše proizvodne hale su inače metalne konstrukcije koje se usiju. U centru pogona temperatura je i viša, dok je prozračno jedino u proizvodnim linijama blizu vrata. Kao tragikomično rješenje, prošlo ljeto su stavili po jedan sobni ventilator u par centralnih linija”, ispričao nam je radnik.

Što se tiče novčanih primanja, radnik smatra da su potplaćeni, a ni sistem bolovanja nije pravedno uređen.

“Prva plaća je bila nekih 70 posto, onda se penje i nakon tri mjeseca je 100 posto. Dosta se skupi noćnim radom i nedjeljama, a dobije se i dodatak za prisustvo koji iznosi 800, te dodatak na normu koji iznosi 500 kuna. Međutim, ako idete na bolovanje gubite tih 1300 kuna. Tako se skupi u prosjeku oko 4500 kuna. Za toliko posla u tri smjene, bez pauze, plaća je bila premala”, smatra radnik.

Također, šefovi su u vrijeme najgoreg mobinga uveli i zabranu razgovaranja.

“Običaj željenja dobar tek radi se palcem gore, nešto kao lajkanje. Razlog tome je bila zabrana pričanja između radnika. Te zabrane više nema, ali je ostao običaj. Bilo je gorih i boljih vremena u firmi, ali zabrana razgovora je valjda bio vrh maltretiranja”, prisjeća se.

Slobodno vrijeme i privatan život teško su spojivi s ovakvim oblikom zaposlenja.

“Mnoge žene su dale otkaz jer im nema tko čuvati malu djecu. Neki bi odustali od noćnih smjena bez obzira na veću plaću i radili od 8-16 sati. Samohranim roditeljima trebaju novci i što više posla, a opet im nema tko čuvati djecu. Često se radi vikendima pa i ono malo kulturnog života u Puli promakne”, objašnjava radnik.

Nakon svega, o tvornici Pola textile gradom se pronio iznimno notoran glas, a kroz firmu prolazi mnoštvo radnika koji nakon kratkog vremena odlaze.

“Njezina reputacija je katastrofična. Puno je radnika prošlo kroz firmu. Mnogi odustanu zbog prevelikog inteziteta rada koji se stvorio i pritiskom nezposlenih. Možda je pretjerano, ali od novih radnika možete čuti kako je to Auschwitz”, kaže.

Saznali smo da u tvornici djeluje Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije (SIKD), ali s obzirom na upravo navedene podatke, njihova učinkovitost je minorna. Za kraj, radnik nam je spomenuo pogubnu radničku razjedinjenost.

“Radnici ne znaju koliko profita ostvaruju, a rade jako naporno. Od težine rada radnici se okreću jedan protiv drugog. Operater, voditelji i kontrola jedni protiv drugih umjesto da se okrenu prema vlasnicima u kancelarijama i traže da zaposle više ljudi i povećaju plaće”, zaključio je radnik.

Kao i Tisak o kojem smo pisali početkom prošlog mjeseca, i Pola textile je poduzeće u privatnom vlasništvu gdje se radnike izrabljuje, potplaćuje, drži na mjesečnim ugovorima, a njihovi privatni životi zbog svega debelo pate. Bio vlasnik Vittorio Morelli ili Ivica Todorić, sasvim je nebitno, izrabljivački kapital odnos je jasan: radnici stvaraju višak vrijednosti, a vlasnici nad sredstvima za proizvodnju ga prisvajaju i tako parazitiraju na tuđem radu. Sistem koji počiva na takvom odnosu nužno je zbaciti za sva vremena, a radnik s kojim smo razgovarali pokazuje svijest o potrebi radničkog jedinstva i zajedničke borbe protiv vlasničkih struktura.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.