Tvornica se ne brani u Zagrebu, ona se brani iznutra Reportaža sa susreta radnika TIBO-a i ITAS-a

“Mi niti jedan trenutak nismo posumnjali da ne možemo raditi. Nikome ne trebate vjerovati, osim samima sebi. Nikakav sindikalista iz Zagreba vas neće spasiti, jer njemu se fućka. Vi ste ta mašinerija, vi ste ta jakost koja pokreće sve”, obratio se Dragutin Varga iz ITAS-a okupljenim radnicima TIBO-a.

Sredinom ožujka posjetili smo matuljsku Tvornicu industrijske i brodske opreme i pisali o trenutnom stanju radnika i problemima koji su uzrokovali propast TIBO-a. Ovog smo tjedna ponovno bili ondje, a s nama su došli Dragutin Varga, radnik ITAS-Prvomajske iz Ivanca, tamošnji sindikalni povjerenik i predsjednik Upravnog odbora ITAS-a, ujedno i protagonist borbe za preuzimanje tvornice od strane radnika, te Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) koji je također sudjelovao u ondašnjim zbivanjima. Okupljenim radnicima TIBO-a pokušali su sažeti najbitnije događaje i probleme s kojima su se susretali u nastojanjima da svrgnu skupinu karijerista i nepotista koja je po političkom ključu bila postavljena na upravljačke pozicije, te da upravljanje nad tvornicom prebace u ruke onih koji je najviše zaslužuju- samih radnika.

I sudbina ITAS-a bila je slična kao i sudbina mnogih hrvatskih tvornica – pretvorba, privatizacija, nebriga vlasnika, osnivanje tvrtki-kćeri s ciljem izvlačenja novca iz ITAS-a, no ITAS tu sudbinu s ostalim tvornicama dijeli samo do ključnog trenutka, preuzimanja tvornice. I ranije je bilo sukoba između radnika i uprave, a prava borba za ITAS započela je 2005. godine kad radnicima nisu isplaćene tri plaće, unatoč činjenici da je realizacija posla napredovala. Zbog toga se prirodno nametnulo pitanje tko krade, a odgovor je prilično jednostavan – radnik nema mogućnosti, dakle krivnja je na vlasniku. Tadašnja vlasnica, Marija Brezovec, bivša HNS-ova gradonačelnica Ivanca i šefica računovodstva u CONING-u Radimira Čačića željela je osnivanjem tvrtke-kćeri ITAS Nova ostaviti četrdesetak ‘podobnih’ radnika, zadržati samo dio proizvodnje, ostalih dvjestotinjak radnika poslati kućama, a glavni cilj bio joj je zarada od atraktivnog zemljišta. Kad je nanjušila da se radnici bude, direktorica je odlučila upotrijebiti klasičnu tehniku ‘podijeli, zavadi pa vladaj’ pa je, kako ne bi bilo komunikacije između radnika i kako bi bojkotirala proizvodnju, naredila izgradnju zida u hodniku koji povezuje dva međusobno ovisna dijela tvornice, ITAS d. d. i Itas Novu, čime je otežan nastavak proizvodnje. Također, radnici u ITAS-Novoj su dobivali plaću, a u ITAS d. d. ne. Zid su radnici srušili 23. lipnja 2005. godine, ali je nakon toga vlasnik namjerio podići zid od armiranog betona. Na dojavu jednog bivšeg radnika ITAS-a o izgradnji novog zida, Varga je preko lokalnog radija pozvao ljude u tvornicu. Svih 206 radnika u roku od dva sata je bilo u tvornici, spriječilo izgradnju i 9. srpnja 2005. zauzelo tvornicu, a nakon tog datuma dotadašnji vlasnik više nikad nije kročio unutra. Direktor je tada dao neopozivu ostavku, a kao razlog naveo da nije dobio dvije plaće.

“Od toga dana mi nikad, zbilja nikad do danas nismo napustili tvornicu. Imali smo straže postavljene u tvornici da nikad više ni jedan lopov ne stupi nogom unutra. Tvornica se ne brani izvana, niti u Zagrebu, ona se brani iznutra. I vi ste još uvijek tu, radite i na taj način čuvate tvornicu”, obratio se Varga okupljenim matuljskim radnicima te nastavio s pričom.

Sami protiv sistema

Nakon rušenja zida uslijedili su mnogi problemi. Vlasnici su imovinu rasprodali te ju je bilo potrebno vratiti. Također, u tvornici je isključena struja zbog velikog dugovanja, potom i voda i grijanje. Struja im je puštena nazad u studenom 2005. nakon trodnevnog štrajka glađu 18 zaposlenika. Stečaj je pokrenut u listopadu, a Trgovački sud u Varaždinu je tad u dogovoru namjestio stečajnog upravitelja Velimira Slamara koji je s 31. prosincem trebao poslati radnike na burzu. Slamar je u tom trenutku vodio 21 stečaj, što dovoljno govori o njegovu interesu i interesu većine stečajnih upravitelja. Naime, u stečaju se može proizvoditi, ali mnogi se ne žele baviti nastavkom proizvodnje, nego im je cilj što prije rasprodati imovinu budući da po zakonu imaju pravo na određeni postotak od prodaje, pa tako ni Slamar nije htio za vrijeme stečaja potpisivati nove narudžbe. Prvom stečajnom upravitelju radnici u ITAS-u nisu dali da preuzme vlast i nakon mjesec dana su ga smijenili, što je bilo moguće jer je zakon dozvoljavao da drugog stečajnog upravitelja postavi vjerovnik, a u ITAS-u su najveći vjerovnici bili radnici. Potom je za drugog upravitelja postavljen Ivan Polan koji je počeo raditi stečajni plan s nastavkom proizvodnje i koji je usvojen na skupštini. Imovina koja je ostala u ITAS-u vrijedila je tek tri milijuna i 400 tisuća kn, sve ostalo je bilo otuđeno – nešto su imale banke, na halu je bila dignuta hipoteka, strojevi su bili tuđi. Iz te svote moglo se pokriti samo 12, 4 posto potraživanja, stoga su radnici odlučili da će svoja potraživanja pretvoriti u temeljni kapital za novu firmu koja je naposljetku osnovana 1. siječnja 2007. pod imenom ITAS-Prvomajska. Kroz 2007. godinu tvornica se konsolidirala – u osnivanje tvornice krenulo je 116 ljudi, a posla tada nije bilo ni za 50, no zadržali su sve, a jednaka primanja dobivali su i oni koji rade i oni koji ne rade, zato što je bilo veoma važno zadržati kvalitetne radnike. Još uvijek se trebalo boriti protiv podvala direktora koji je napisao pismo svim partnerima da se novac koji duguju šalje na novootvoreni račun, a da u ITAS-u vlada horda divljaka koja će i partnersko vlasništvo uništiti te će i oni imati gubitak. Pisma su radnici našli, jer su mu na mjesec dana zablokirali kancelariju u kojoj se nalazila kompletna dokumentacija o prevari, do dolaska financijske inspekcije.

I ITAS i TIBO su specifični – prvi je jedina tvornica alatnih strojeva u Hrvatskoj, a drugi jedini na području države i šire proizvodi brodsku opremu. Ako se sada dozvoli da se TIBO uništi i da se na njegovu mjestu sagradi nekakav trgovački centar, ovakva tvornica bit će nepovratno izgubljena

Tu je i problem s funkcioniranjem cjelokupnog sudstva u Hrvatskoj koje radi u korist kapitalista i vladajuće klase, a nauštrb radnika. Naime, DORH je pokrenuo kaznenu optužbu protiv ‘fantastične četvorke’ – direktora Ivana Canjuge, vlasnice Marije Brezovec, njezinog sina Bojana Brezovca i snahe Edite Zebec za 22 milijuna direktne krađe. Četiri suca su promijenjena na slučaju, pa je bilo potrebno svaki put iznova svjedočiti. Dizane su i optužnice protiv Varge za lažno svjedočenje, što je također produživalo agoniju. Iako su svi argumenti govorili protiv njih do danas nema ni prvostupanjske presude. Imovina je naposljetku vraćena 2013. van sudske nagodbe.

Gore navedeni primjeri – otuđivanje imovine iz firme, sudski procesi usmjereni protiv radnika, nezainteresiranost države, sabotaže od strane lokalne politike – sve to pokazuje za kojim metodama redovno poseže i ubuduće će posezati kapitalistička elita u obrani vlastitog položaja i statusa quo. No, ti primjeri pokazuju također da je borba potrebna, a u konačnici i uspješna.

“Mi niti jedan trenutak nismo posumnjali da ne možemo raditi. Nikome ne trebate vjerovati osim samima sebi. Nikakav sindikalista iz Zagreba vas neće spasiti jer njemu se fućka. Vi ste ta mašinerija, vi ste ta jakost koja pokreće sve”, obratio se Varga okupljenima.

Unutrašnja demokracija

Kako ITAS više nikad ne bi mogao kupiti neki privatnik, postavljeni su mehanizmi zaštite. Po Statutu nitko ne može imati više od deset posto dionica, a bez obzira koliko dionica netko imao, svaki glas jednako vrijedi. Također, radi se na razvijanju zatvorenog modela u kojem dionice mogu kupiti isključivo zaposlenici, te modela po kojemu će novi zaposlenici stjecati dionice. Tokom borbe radnici su razvili i specifičan demokratski način upravljanja, a najvažnija institucija je pogonska komisija koja zajedno s radnicima odlučuje o bitnim strateškim pitanjima. Koliko je spušteno upravljanje govori i činjenica da je direktor s Vargom potpisao ugovor o radu, a dogovor je bio da on može imati neku višu plaću, ali tek nakon što radnicima osigura plaću dovoljnu za pristojan život. U ITAS-u radnici odlučuju o smjeni direktora, odlučuju hoće li se dobit dijeliti međusobno ili ulagati u novu tehnologiju, mogu provjeriti gdje je svaka kuna završila i nema potrebe za podjelama. Ono što proizvedu proizveli su za sebe i novac od zarade otići će njima umjesto kapitalistu. Varga naglašava da je ovakav način upravljanja jedini ispravan. Istaknuo je i da je radničko samoupravljanje u Jugoslaviji postojalo samo nominalno, jer je direktore postavljala birokratizirana partija, a radnici su imali isključivo vlasnički udio, dok u ITAS-u imaju i vlasnički i upravljački. To govori da na greškama samoupravnog socijalizma treba učiti i nastojati iznaći što kvalitetniji i demokratičniji model radničkog upravljanja u uređenju u kojemu će sredstva za proizvodnju biti uzeta iz ruku kapitalista koji trenutno drže monopol te prebačena u ruke radnika.

Trenutno je u ITAS-Prvomajskoj zaposleno 240 ljudi, a kroz tvornicu je od osnivanja procirkuliralo oko 400 radnika. U posljednje četiri godine uloženo je preko dva milijuna eura u novu tehnologiju, nove strojeve, brusilice, ogradne centre itd. Prosjek plaće je oko četiri tisuće kuna. Za izvoz se radi 95 posto proizvodnje: izvozi se u Njemačku, Austriju, Englesku itd., a ostalih pet posto indirektno za neke domaće firme koje opet izvoze u Norvešku, Rusiju i neke druge zemlje. Dragutin Varga navodi kako mu je želja da ITAS bude moderna tvrtka sa stopostotnim vlasništvom u rukama radnika.

U ITAS-u radnici odlučuju o smjeni direktora, odlučuju hoće li se dobit dijeliti međusobno ili ulagati u novu tehnologiju

Unatoč tome što radnici ITAS-a imaju vlasnička i upravljačka prava, ITAS nije pošteđen natjecanja na ‘slobodnom tržištu’, dakle, samo preuzimanje tvornice ne znači i radikalnu transformaciju tržišnih odnosa. Međutim, činjenica je da je radničko poduzeće usmjereno na zaštitu samih svojih vlasnika i da zbog toga mora raditi na stvaranju sustava stabilnog na dugi rok, za razliku od kapitalističkih poduzeća u kojima radnik za kapitalista proizvodi višak vrijednosti koji se pojavljuje u formi profita. U radničkim poduzećima sva zarada se ulaže u razvoj, a u vrijeme smanjene gospodarske aktivnosti radnici su skloniji smanjenju plaća nego otpuštanju. I u TIBO-u smo mogli vidjeti tko ima kakav interes – jedan od radnika predložio je da cijela firma ide na minimalac, a direktor na osam tisuća kako bi se ostvarila ušteda, a ovaj mu je odgovorio da nije išao u školu da bi radio za osam tisuća i da se smanjivanjem plaća ne bi ostvarila neka značajna ušteda.

Borba za TIBO tek predstoji

Da se vratimo na slučaj TIBO-a. U našoj reportaži opisali smo probleme s kojima se susretao TIBO – izdvajanje postrojenja iz 3. maja prije tri godine, mobing koji se provodi nad radnicima radi kašnjenja s proizvodnjom za koje su tobože oni krivi, a zapravo je krivac pulski Uljanik koji bojkotira proizvodnju i isporučuje materijal na kapaljku, tu je veoma vrijedno zemljište na koje ciljaju neki veći igrači, a lokalni općinari bi također htjeli izvući neku dobit, zatim država koja se ponaša maćehinski, sindikalna razjedinjenost i tako dalje.

Sličan slučaj kao TIBO nalazimo npr. u tvornici radijatora u Popovači, Lipovica d.o.o., koja je također u državnom vlasništvu, gdje se jasno vidi sprega kapitala i političkih elita. Direktori su, kao i u TIBO-u, postavljeni po političkoj liniji, a priprema ih se za privatizaciju tako što se umanjuje temeljni kapital, a time i vrijednost zemljišta te dolazi do nizanja gubitaka i do konačne prodaje. Ako se država želi riješiti dugovanja, neka da firmu u ruke onima koji znaju što s njom. Naravno da država i vladajuće elite imaju sasvim suprotne interese od interesa radnika, i iz tog razloga će se grčevito boriti za očuvanje svojih pozicija.

Pišući ovaj tekst, naišli smo na rečenicu da se preuzimanje ITAS-a proučava kao fenomen. Međutim, nije riječ o nikakvom apstraktnom, natprirodnom fenomenu nego o klasnoj borbi, odgovoru radnika na sustavno uništavanje svoje tvornice i odlučno preuzimanje iste. I ITAS i TIBO su specifični – prvi je jedina tvornica alatnih strojeva u Hrvatskoj, a drugi jedini na području države i šire proizvodi brodsku opremu. Ako se sada dozvoli da se TIBO uništi i da se na njegovu mjestu sagradi nekakav trgovački centar, ovakva tvornica bit će nepovratno izgubljena. Također je bitno napomenuti da, iako je ITAS uspio poboljšati položaj svojih radnika, krajnji cilj ne smije biti popravljanje kapitalizma. Ono neće donijeti ploda zbog inherentne logike kapitalizma koja uvijek teži sve većoj akumulaciji kapitala. Poanta je stoga u radikalnoj borbi, ujedinjavanju i političkom organiziranju radničke klase, jer radnik ukidanjem svoje eksploatacije ukida i cijeli eksploatatorski sistem.