Tribina: Sindikalizam u HŽ-u Izvještaj s tribine u orgranizaciji Istraživačke grupe željeznica

U srijedu, 7. prosinca u Kući ljudskih prava u Zagrebu održana je tribina pod nazivom “Sindikalizam u HŽ-u: od prvih nezavisnih sindikata do danas” u organizaciji Istraživačke grupe željeznica uz potporu Mirovnih studija, BRID-a i Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

Istraživačka grupa željeznica osnovana je 2014. godine u svrhu istraživanja radničkog organiziranja na željeznicama. Članovi istraživačke grupe su Lina Gonan, koja je na tribini i moderirala, Martina Domladovac, Mirna Rul te Jovica Lončar. Prije samog početka tribine moderatorica se zahvalila na doprinosu i bivšim članovima ove istraživačke grupe Alenu Sućeski, Sunčici Ježić i Barbari Benčić.

Govornici na tribini bili su sindikalisti Katarina Mindum i Zoran Maršić iz Sindikata željezničara Hrvatske (SŽH), Zoran Đurić kao bivši glavni tajnik SŽH-a, iz Sindikata hrvatskih željezničara (SHŽ) Ivan Forgač, Dalibor Petrović iz Sindikata strojovođa Hrvatske (SSH) te Vlatka Škorić, radnica HŽ Infrastrukture i bivša novinarka lista Željezničar.

Na samom početku kao uvod u tribinu puštena su dva kratka filma. Prvi, snimljen povodom obilježavanja 20 godina od osnivanja Sindikata strojovođa, napravljen u najvećem dijelu od arhivskih snimki štrajka strojovođa iz ’89 koje su snimljene za dnevnik tadašnje televizije Zagreb i drugi film pod nazivom “Naše željeznice” snimljen kao prilog za emisiju Otpornik u kojemu su o povijesti željezničarskih sindikata kao i o trenutnom stanju na željeznicama govorili uglavnom isti akteri koje smo imali priliku vidjeti uživo na tribini.

Između dva filma tribina je svečano otvorena i pjesmom, svojevrsnom himnom strojovođa koju je napisao i recitirao Nikola Mihaljević iz Vinkovaca, bivši strojovođa s više od 40 godina staža na željeznici, danas penzioner.

Zbog sindikalnog rada Zoran Đurić je bio premlaćen “poput mačke”, no svejedno je bolje prošao od kolege Krivokuće, tadašnjeg šefa strojovođa koji je ’92 ubijen nožem ispred vlastite kuće u Velikoj Gorici.

Moderatorica Gonan početnu je riječ dala Zoranu Đuriću pitanjem o strukturi nekadašnjih jugoslavenskih željeznica i o načinu na koji su se u bivšoj državi organizirali radnici. Đurić je govorio o ustroju tadašnjih republičkih željezničarskih poduzeća koja su u velikoj mjeri vodila samostalnu ekonomsku politiku, neovisno jedna od drugih. Spomenuo je i značajne razlike koje su postojale na razini republika pred sam kraj Jugoslavije pa je tako Slovenija imala najsuvremeniju tehnologiju i vlakove dok su Bosanci i Makedonci zaostajali za Hrvatima i Srbima. Isti je slučaj bio i s plaćama željezničara. “Bilo je to – što južnije to tužnije”, rekao je Đurić.

Kada je u pitanju organizacija radnika i njihova zaštita u Jugoslaviji istaknuo je kako je, unatoč poznatim parolama “protiv sindikata svinjskih polovica” koje su upućivali tadašnjem republičkom sindikatu zbog nerada, određena razina radničke zaštite u samoupravnom socijalizmu ipak postojala. Tako je spomenuo i svoj slučaj kada ga je sindikat zaštitio u trenutku kada je ušao u spor s upravom poduzeća.

Što je značilo baviti se sindikalnim radom u Hrvatskoj devedesetih, za vrijeme i neposredno nakon rata, Đurić je najbolje osjetio na svojoj koži. Zbog sindikalnog rada bio je premlaćen, kako kaže, “poput mačke”, no svejedno je bolje prošao od kolege Milana Krivokuće, tadašnjeg šefa strojovođa koji je ’92, u do danas nerazjašnjenom slučaju, ubijen nožem ispred vlastite kuće u Velikoj Gorici.

Dopredsjednik Sindikata strojovođa, Dalibor Petrović, u svom je dijelu nastavio o praksi pritisaka, zastrašivanja i premlaćivanja radnika za koja kaže da nisu stala s ubojstvom Krivokuće. Napomenuo je da stanje niti danas nije mnogo bolje i naveo je primjer zastrašivanja i prijetnji kojima su izloženi mladi radnici koji su se u 9. mjesecu ove godine krenuli sindikalno organizirati kod jednog privatnog prijevoznika koji je nakon liberalizacije željeznica preuzeo dio poslova HŽ Carga. “Kada govorimo o ucjenama, pritiscima i prijetnjama, to što oni danas tamo proživljavaju isto je kao i ’89. Danas je organizirati radnike u privatnom sektoru, u Konzumu, Pevecu ili recimo u Train Hungaryju jednako teško kao što je to bilo nekada Krivokući ili Đuriću”, napominje Petrović.

Kada govorimo o ucjenama, pritiscima i prijetnjama, to što oni danas tamo proživljavaju isto je kao i ’89. Danas je organizirati radnike u privatnom sektoru, u Konzumu, Pevecu ili recimo u Train Hungaryju, jednako teško kao što je to bilo nekada Krivokući ili Đuriću – rekao je Petrović.

Nakon Petrovića govorila je Vlatka Škorić koja je od 1978. do 1995. pisala za list Željezničar, dakle za vrijeme najturbulentnijih godina na željeznici. Sam list Željezničar nasljednik je dugog niza internih željezničarskih glasila čija povijest počinje još daleke 1901. kada je u Splitu tiskan prvi broj pod nazivom “Željeznice”. “Interno korporativno komuniciranje, kako se to danas popularno zove, mi imamo već 115 godina”, rekla je Škorić te istaknula kako je danas čak i gora situacija nego je to bilo od kraja 80-ih do početka 90-ih kada je, po njezinom mišljenju, bilo “više demokracije” nego danas.

“Tada smo mogli otvoreno pisati, iz listova koji su izlazili u to vrijeme mogli ste saznati sve što se događa”, napomenula je Škorić. Smatra kako je situacija danas loša jer više ništa nije javno, skrivaju se informacije i njima se manipulira. U nastavku je Škorić dodala kako se od 1992. godine u Željezničaru više nije moglo pisati slobodno jer je već tada počela priča o korporativnim listovima, o prilagođavanju tržištu itd., a tekstovi su išli na pregled kod sive eminencije tadašnjeg ministra.

Na pitanje moderatorice o utjecaju sindikata na događanja u HŽ-u u prvoj polovici devedesetih Škorić je rekla kako su sindikati imali velik utjecaj i da se strukture nisu više mogle opuštati kao u ranijim periodima. Kao jedan od uzroka tog većeg utjecaja sindikata Škorić je istaknula to što sindikati nisu često mijenjali predsjednike dok je od 1992. do danas u HŽ-u “kao na traci” promijenjeno već 18 uprava, a što je sindikatima dalo određenu stabilnost.

“Sindikati su generalno odigrali pozitivnu ulogu u priči oko HŽ-a”, smatra Škorić, ali istovremeno iznosi podatak da je od početnih 45.000 radnika koliko je na početku 90-ih radilo u sustavu HŽ-a ta brojka danas spala na manje od 12.000.

Prisjećajući se štrajkova željezničara koji su izravno povezani s početkom osnivanja novih sindikata Katarina Mindum iz SŽH-a govorila je o teškim uvjetima rada željezničara koji tada još uvijek nisu bili regulirani, a kao jedan od glavnih problema istaknula je kašnjenje plaća. Ni radnici u drugim industrijskim granama u to doba nisu imali bolje uvjeta rada, no željezničari su bili među prvima koji su tražili svoja radnička prava. Mindum iz tog perioda posebno ističe zajedništvo koje je vladalo među željezničarima kao i veliki pritisak javnosti koji je tada postojao te snažnu međunarodnu potporu kolega željezničara.

Kroz jedinstveno poduzeće moglo bi se osigurati strateško upravljanje, obavljati zajedničke stručne poslove i izbjeći sukobe interesa između podijeljenih poduzeća – rekao je Forgač.

Poseban je naglasak u svom govoru Katarina Mindum stavila i na diskriminatoran položaj žena na željeznicama te iznijela podatak da je tek ove, 2016. godine, po prvi put jedna žena u HŽ-u zaposlena kao strojovođa te da je također po prvi put žena postala šefica na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Da se ubuduće izbjegnu loše prakse prijašnjih godina kada se unutar željezničarskih obitelji išlo čak toliko daleko da su se “nagrađivali” muževi, samo da se ne zaposli žena, sindikat je osnovao i posebnu sekciju žena (uz već postojeću sekciju mladih) kroz koju članice prolaze dodatnu edukaciju, sudjeluju na brojnim skupovima i dobivaju veći broj korisnih informacija za koje bi inače ostale uskraćene, a koje će ženama ubuduće pomoći kako ne bi u HŽ-u kao do sada radile samo na poslovima uslužne već i izvršne službe. Drugim riječima, sekcija žena trebala bi pomoći u tome da žene ubuduće na željeznicama ne prodaju samo karte već i da voze vlakove.

Upravo je iz jedne sekcije sindikata, one mladih, proizašao i idući govornik na tribini, Zoran Maršić, predsjednik SŽH-a koji je napomenuo da je posljednji veliki štrajk željezničara sredinom devedesetih (o kojem se na tribini manje govorilo) imao i svoju lošu stranu te da je napravio određenu štetu kada se imaju u vidu sindikalno jedinstvo i snaga koja iz njega proizlazi.

Maršić je u nastavku govorio o potrebi da se mladi, budući radnici, za koje smatra da nisu dovoljno upoznati s problemima radništva, približe sindikatima. Spomenuo je i način na koji su preko sindikata, kroz dva projekta u trajanju od sedam godina, uspjeli doći do oko 6.000 učenika maturanata koji su slušali predavanja o radničkim pravima u trajanju od jednog školskog sata. “Sindikatima su danas vrata škola zatvorena i jedini način na koji se može doprijeti do mladih ljudi koji će sutra postati radnici jest preko suradnje s udrugama civilnog društva”, istaknuo je Maršić.

Foto: RP | Na samom početku kao uvod u tribinu puštena su dva kratka filma

Moderatorica Lina Gonan je u nastavku pitala sudionike zašto je izostala sindikalna reakcija 2003. nakon donošenja Zakona o željeznici kojim je omogućena liberalizacija tržišta. Katarina Mindum odgovorila je da kod donošenja zakona nitko nije bio dovoljno pripremljen, niti u ministarstvu niti među željezničarima. Mindum smatra da je kada se išlo u usklađivanje s direktivom Evropske komisije (EK) samo trebalo razdvojiti upravitelje infrastrukture od operatera, no o samom problemu liberalizacije tržišta nije rekla ništa. Kao veću štetu za željeznice od donošenja samog Zakona o željeznici Mindum vidi u 2012. godini kada je HŽ potpuno razdvojen na tri nezavisna poduzeća (Cargo, Infrastruktura i Putnički prijevoz). Istaknula je također i kako su projekti restrukturiranja HŽ-a bili uglavnom financirani kapitalom Svjetske banke koja je za razliku od EK mogla izravno iznositi svoje zahtjeve za privatizacijom.

Ivan Forgač, predsjednik SHŽ-a bio je posljednji od predviđenih govornika te je rekao da smatra kako sindikati nisu mogli spriječiti podjelu željeznice i složio se s kolegicom Mindum da je od samog zakona donesenog 2003. veći problem za željeznice bilo razdvajanje HŽ-a na tri poduzeća. Forgač smatra da bi se kroz jedinstveno poduzeće moglo osigurati strateško upravljanje, obavljati zajedničke stručne poslove i izbjeći sukobe interesa između podijeljenih poduzeća. Jedino rješenje za HŽ bi po Forgaču bilo bi stvaranje novog, snažnog Holdinga.

Forgač probleme hrvatskih željezničara ne vidi odvojeno od problema radništva u čitavom svijetu. Smatra da su se u procesu globalizacije bogati još više obogatili, a siromašni dodatno osiromašili što je na kraju dovelo i do raspada evropske srednje klase čiju sudbinu dijele i naši željezničari.

“Kad god dolazi do smjene vlasti jedna od mjera je fleksibilizacija radnih odnosa, reforma radnog zakonodavstva i svaki put bi nam po dva-tri prava uzeli ili smanjili, bilo da je riječ o SDP-u ili HDZ-u”, naglasio je Forgač.

Rješenje Forgač vidi u tome da se radnici kao najbrojnija društvena skupina povežu i organiziraju politički. Ne misli da bi sindikalci trebali postati političari, ali smatra da bi trebala postojati jedna radnička stranka kojoj bi sindikalne središnjice trebale biti osnivači i organizatori ili, u drugoj varijanti, da se barem sklopi savez s nekom političkom opcijom koja bi se stvarno zauzela za radnička prava.

Sudionici tribine istaknuli su potrebu za okrupnjivanjem sindikalne scene i zajedničkim nastupom željezničarskih sindikata, bilo kroz sporazume o suradnji, bilo kroz spajanje sindikata, kako bi se koncentrirala snaga i ojačala pregovaračka pozicija kako prema poslodavcu tako i prema državi. U tom su smjeru ŠŽH, SHŽ i Sindikat infrastrukture već napravili prve korake i u tom smjeru bi trebali krenuti i drugi željezničarski sindikati koji danas odvojeno djeluju u ionako podijeljenim društvima HŽ-a.

Na samom kraju tribine uslijedio je i komentar iz publike kako pitanje budućnosti željeznice nije samo stvar sindikata, pa čak niti samih radnika HŽ-a, već da je očuvanje željeznica stvar općeg interesa svih građana koji su njezini korisnici.

Bez jasno artikuliranih političkih zahtjeva i bez političkog predstavnika koji će zastupati interese radnika, željezničarski sektor i njegovi radnici doživjet će istu sudbinu kakvu su u Hrvatskoj doživjeli radnici tekstilne, metalske i drugih uništenih industrija.

Iako bi željeznice zaista trebale biti stvar općeg, društvenog interesa, da u Hrvatskoj to nije slučaj pokazuje gotovo potpuni izostanak društvenog otpora nastavku uništenja željezničkog prometa koji je za izravnu posljedicu imao ukidanje velikog broja radnih mjesta. Danas, prema podacima koje je ranije iznijela Škorić, na željeznicama radi 30.000 radnika manje nego ih je radilo u trenutku kada su strojovođe krajem 80-ih krenule u prvi štrajk.

Rješenje za problem hrvatskih željeznica neće doći od apstraktne javnosti, koja bi nastupala u interesu društva i vršila pritisak apelirajući na jedne te iste vladajuće strukture koje ne samo da godinama nisu pokazivale interes za spas željeznica već su ih, kako je na tribini rečeno, upravo one sustavno i uspješno sav ovaj period uništavale. Rješenje može doći jedino od samih radnika željezničara i sindikalista kao njihovih organizatora. Ukoliko sindikati ne naprave zaokret i svoje zahtjeve prema državi kao vlasniku željezničarskih poduzeća ne radikaliziraju i politiziraju, a na tragu onoga što je u svom govoru istaknuo i Ivan Forgač, sindikati više neće imati koga niti organizirati.

Radikalan zaokret u ovom trenutku bio bi napuštanje sindikalne politike koja se koncentrira na visinu otpremnina za radnike koje će uprave poduzeća, po vladinom nalogu, sutra opet proglasiti viškom u novoj rundi restrukturiranja u kojoj se opet neće pogodovati radničkim i društvenim interesima već interesima kapitala. Radikalan zaokret bio bi napuštanje politike gospodarsko-socijalnih vijeća i vjere u tzv. socijalni dijalog, a čije rezultate vidimo danas.

I konačno – bez jasno artikuliranih političkih zahtjeva i bez političkog predstavnika koji će zastupati interese radnika, željezničarski sektor i njegovi radnici doživjet će istu sudbinu kakvu su u Hrvatskoj doživjeli radnici tekstilne, metalske i drugih uništenih industrija.

Iako je tribina bez pauze trajala gotovo 3 sata (pred sam kraj osjetio se i umor u publici) ovo je bila vrlo važna i dobro organizirana tribina na kojoj su organizatori uspjeli okupiti za isti stol sindikaliste koji se u svakodnevnom radu iscrpljuju ulazeći u međusobne sukobe. Sjedanje za isti stol željezničarskih sindikata preduvjet je da bi se sutra uopće moglo govoriti o ikakvoj budućnosti željezničkog sektora.