Tri slučaja antiradničke politike Zabrane štrajkova postaju novo oružje države i kapitala

U posljednjih godinu dana, hrvatski sudovi su zabranama tri puta intervenirali u štrajkove, što pokazuje da kapital i država imaju novu strategiju borbe protiv radnika. Ta strategija radnike mora potaknuti na hitno povezivanje i koordinaciju zajedničkih akcija s ciljem borbe protiv novih zabrana.

Nedavno je hrvatska država preko svojih sudova zabranila radnički štrajk. Riječ je o radnicima komunalnog poduzeća Infra-grad iz Obrovca, koji su štrajkali devet dana radi ispunjenja zahtjeva podizanja plaće s 3300kn na 4000kn i potpisivanja kolektivnog ugovora. Više o tome može se pročitati ovdje.

To je već treći put da kapitalistička država radnicima brani njihovo ustavno pravo na štrajk, odnosno da zapravo u startu pokušava zakočiti bilo kakvo jačanje radničkog pokreta. Prvo je zabranila štrajk radnicima Croatia Airlinesa koji su u tom trenutku radili već 20 mjeseci bez kolektivnog ugovora (više o tome ovdje, kao i o tribini koju smo organizirali s predstavnicima radnika).

Kako su kapital i rad međusobno suprotstavljeni, onda je jasno da kapitalistički sudovi ne mogu istovremeno biti i radnički sudovi, odnosno ne mogu se istovremeno zauzeti za prava i kapitala i rada.

Zatim je zabranila štrajk radnicima SDF Žetelice koji su htjeli povećanje plaće i bolje radne uvjete. Radnici su nakon 22 dana bili prisiljeni prekinuti štrajk. Kad smo otišli do Županje i razgovarali s radnicima, rekli su nam da čitavo to vrijeme lokalna vlast nije mrdnula prstom. Osim što je naravno bila stalno na raspolaganju talijanskom kapitalu koji nakon toga nastavlja s intenzivnom eksploatacijom radnika.

Pošto sličnih situacija u budućnosti vrlo vjerojatno može biti samo još više, kakve se pouke mogu izvući? Prevarit će se onaj tko vjeruje u razumnost i pravednost hrvatskog pravosuđa. Često čujemo liberale da upravo kao jedan od temelja svake demokracije pojašnjavaju tzv. trodiobu vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku, te neovisnost sudske od političke vlasti.

Naša tri slučaja zabrane radničkih štrajkova daju nešto drugačiju sliku i to u dvostrukom smislu.
Prvo, zabrana pokazuje klasnu narav ne samo ove države, nego i njenih (pravosudnih) institucija. Kad smo vidjeli da je neki hrvatski sud naložio isplatu zaostalih plaća u što kraćem roku nekom poduzetniku? Ili, kad se to dogodilo da su hrvatski sudovi tako agilno i brzo presudili kapitalisti koji krši kolektivni ugovor ili odbija potpisati novi? Da i ne spominjemo zadnji najglasniji slučaj i krvavu borbu radnika i njihovog stožera za obranu Uljanika.

Međutim, kad je riječ o radničkoj borbi, odnosno o ‘pravima’ kapitala – sudovi djeluju ekspresno! Tu nema mjesta sumnji.

Zabrana štrajkova pokazuje klasnu narav ne samo ove države, nego i njenih pravosudnih institucija. Kad smo vidjeli da je neki hrvatski sud naložio isplatu zaostalih plaća u što kraćem roku nekom poduzetniku?

Drugo, zabrana radničkih štrajkova pokazuje da nema govora o nekoj trodiobi vlasti u najvažnijem društvenom odnosu: rad-kapital. Kad je riječ o radničkim pravima, tada zdušno i vrlo profesionalno surađuju država (bilo lokalna bilo središnja), njeni sudovi i kapital. Najbolje se to vidi iz činjenice da je u prvoj zabrani štrajka u Croatia Airlinesu trebalo obraniti državu i njene interese (uoči profitabilne turističke sezone), u drugoj zabrani štrajka u SDF Žetelice trebalo je obraniti talijanski kapital (i posredno državne interese), a u nedavnoj zabrani trebalo je zaštititi lokalnu vlast i njene interese.

Nekima je djelovanje hrvatskih sudova čudno i nejasno jer uočavaju očiglednu nepravdu i pitaju se kako je uopće moguća takva situacija. Nama je pak u potpunosti jasno da su u kapitalističkoj državi ključne institucije na kojima se temelji isto tako klasno određene. Kako su kapital i rad međusobno suprotstavljeni, onda je jasno da kapitalistički sudovi ne mogu istovremeno biti i radnički sudovi, odnosno ne mogu se istovremeno zauzeti za prava i kapitala i rada.

Drugim riječima, od našeg pravosuđa radnici ne trebaju očekivati da će suditi u njihovom interesu sami po sebi i u skladu s tim trebaju djelovati. Dakle, presuda u korist radnika može doći kao rezultat radničke borbe na terenu i pritiska javnosti. Sudovima će biti teže obuzdavati radnike u onoj mjeri u kojoj su radnici organizirani međusobno unutar istog poduzeća, istog grada, regije i same zemlje.

Zato nije slučajno da se hrvatska država angažirala upravo u vrijeme turističke sezone. Dobro ona zna kolike ekonomske štete štrajkovi mogu nanijeti turističkoj sezoni. Pritom radnike ne može pozivati na solidarnost s vlasnicima hotela i drugim privatnicima koji imaju potpuno različite interese. Zato je daleko efikasnije u startu zabraniti bilo kakvo radničku akciju koja može voditi štrajku.

Osim toga, još je u nečemu stvar. Uspješnim štrajkom (a svaki dobro organiziran štrajk u jeku turističke sezone mora biti uspješan) radnici bi uvidjeli u praksi, na djelu, da im samo zajednička borba omogućuje ostvarenje njihovih zahtjeva. Uvidjeli bi da je njihova najuža suradnja izborila veća prava, a ne da im je to poklonio šef. Konačno, uvidjeli bi koliko je moćna njihova poluga kad udare tamo gdje kapital i politiku najviše boli.

Kad se planira štrajk, osim zakonskih odredbi, najbitnije je znati koja je slaba točka ove ili one lokalne vlasti, ove ili one državne vlasti. Na primjer, ako su izbori unutar godine dana, onda je efikasniji način mobilizirati lokalno stanovništvo radi pritiska na lokalnu politiku. Ili ako se u blizini nalaze važne prometnice, onda je efikasnija realna prijetnja njihovom blokadom (najčešće se to radi stalnim prelaženjem ceste preko zebre). Konačno, ako je turistička sezona u tijeku, onda bilo kakve akcije vezane za njeno ugrožavanje efikasan su način radničke borbe.

Netko može reći da radnici ni na koji način ne smiju zakonski praviti probleme na ulici. O tome nitko i ne govori. Govorimo o pobijanju onih neistina da se bez kapitalista ne može, da su oni zaslužni za praktički sve u ovoj državi. Radi se o tome, kao što su pokazali i radnici CA, da se štrajkom ukazuje na bitnu činjenicu – da ovi radnici prevoze ljude na hrvatsku obalu i more. Radi se o tome, kao što su štrajkom zaprijetili radnici Infra-Grada, da se bez njih gomila smeće i smrad širi po ulicama Obrovca. Moć radnika, njihova snaga i neizmjerni utjecaj koji imaju na naše društvo najviše dolaze do izražaja upravo u ovim trenucima – kad se štrajkom dolazi do blokade kojom se osnovno funkcioniranje društva dovodi u pitanje.

Radnici SDF Žetelice imaju više zajedničkog s radnicima CA i radnicima Infra-Grad, nego što imaju sa svojim direktorima ili s hrvatskim sudovima. A to je upravo ono protiv čega se bori ova država.

Radnici SDF Žetelice imaju više zajedničkog s radnicima CA i radnicima Infra-Grad, nego što imaju sa svojim direktorima ili s hrvatskim sudovima. A to je upravo ono protiv čega se bore ova država, njene političke i pravosudne institucije!

U tom smislu, neposredna zadaća tih radnika je odbiti pokušaje koji ciljaju na to da ih se drži razjedinjenima. Što se tiče borbenih sindikalnih lidera i pravnih službi njihovih sindikata, oni će sigurno pronaći put i način kako igrati po pravilima zakona i istovremeno jačati radničku borbu. S druge strane, svi na ljevici moraju raditi upravo na povezivanju (upoznavanju, jačanju veza, sastancima, međusobnim posjetama radnicima u štrajku, ohrabrivanju i poticanju lokalne zajednice za podršku itd.) radnika u štrajku i radnika koji planiraju štrajk, neovisno o tome u kojem dijelu zemlje se nalaze.

To znači da se ne smije stajati po strani i gledati kako radnici čas jedne firme, čas druge prijete štrajkom i baš zato što su ostavljeni samima sebi – bivaju poraženi.

Ovu posljednju zabranu štrajka od strane hrvatskih sudova može se gledati ili kao kap koja je prelila čašu ili kao dodatni poticaj kapitalu i njegovoj državi ne samo da nastave s razbijanjem radnika, nego da udaraju još jače, još nemilosrdnije. Znamo kako će na to gledati politički predstavnici kapitala. Mi moramo gledati to upravo kao na onaj potez koji je prevršio svaku mjeru, prešao svaku granicu. Uz to, moramo i onom dijelu radnika koji je zbunjen ovim potezima (država govori o pravdi, a onda ide džonom na njihova Ustavom zajamčena prava) dati do znanja da ovako više ne ide i da treba uzvratiti. Najefikasnija obrana je napad, a napad se postiže koordiniranjem zajedničkih akcija.

U odnosu na prva dva slučaja, u trećem slučaju u Obrovcu se javio novi element. Naime, pokušaj radnika da blokiraju privatnu firmu koja je zbog štrajka došla pokupiti smeće, spriječila je policija. Ovakva situacija bila je moguća jedino zato što nije postojala mobilizacija lokalnog stanovništva (iako je bilo solidarno s radnicima) i zato što radnici nisu bili povezani s radnicima diljem Hrvatske pa da se smjesta napravi pritisak.

Ovaj element razotkriva načine na koji će država ubuduće udarati na pokušaje radnika da se odupru nepravdi. Ali ti načini će biti efikasni jedino i isključivo ako radnici ostanu izolirani unutar svoje firme, to treba zapamtiti!