Tortura u Geoxu Realnost stranih investicija u Srbiji na primjeru talijanskog Geoxa u Vranju

Dok premijer Srbije Aleksandar Vučić obavlja svoj dio posla i čisti zakonski teren za eksploataciju radne snage u zemlji, strani investitori dolaze i izvlače golemi profit uz dodatne državne subvencije. Jedan od njih je i talijanski obućarski brend Geox koji je u Vranju porobio tisuću radnika.

Položaj bivših jugoslavenskih republika u suvremenom kapitalizmu svodi se na postupno odustajanje od suverenosti nad vlastitom zemljom i proizvodnim snagama. Nakon restauracije kapitalističke ekonomije, sudbinu radničke klase kroje domaći i strani kapitalisti (tzv. poslodavci) koje političke elite slave kao predvodnike društvenog napretka. Kapital eksploataciju domicilnog radništva tako vrši uz punu suradnju domaćih političara koji im zakonski pripremaju teren i omogućavaju nesmetano izvlačenje profita.

I u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, kompradorski politički establišment spas vidi u stranim investicijama, a njegov istureni vođa, premijer Aleksandar Vučić, pogoduje im putem fleksibiliziranog i liberaliziranog Zakona o radu čime Srbiju pretvara u zonu jeftine radne snage. Primjer stranih investicija u Srbiji nalazimo u Vranju, gradu na jugu zemlje gdje je talijanski obućarski brend Geox otvorio tvornicu, uz puni blagoslov Vučića i njegove vlade koja im je pomogla subvencijama od 11 milijuna eura.

Nakon višemjesečne eksploatacije, dvije radnice odlučile su se pobuniti i ispričati javnosti kako talijanski investitor djeluje u praksi.

Na lokalnu policiju stiglo je više od 15 prijava za maltretiranje radnika, a istraga je pokazala da je bilo dana kada su kola hitne pomoći po 2-3 puta dnevno dolazila po radnike kojima je pozlilo.

Radnica Gordana Krstić u Geoxu se zaposlila u studenom 2015., a prva četiri mjeseca radila je bez ugovora o radu. Budući da ima prilično iskustvo rada u obućarskoj industriji (prije je radila u nekoć velikoj tvornici Koštana koja je propala), s procesom proizvodnje brzo se upoznala, a isto tako je shvatila da se prema radnicima u Geoxu odnose bez trunke poštovanja. U razgovoru za lokalne Vranjske novine, Krstić je opisala kako je šefica organizacije proizvodnje svakodnevno vrijeđala i omalovažavala radnike, nazivala ih retardiranim budalama, savjetovala im da na posao dolaze u pelenama umjesto da traže pauzu za wc, te da je radi nje 80 posto radnika pilo lijekove za smirenje kako bi mogli podnositi toliku količinu maltretiranja. Prosječno se radilo devet i pol sati dnevno, ljeti po nesnosnim vrućinama u pogonima.

Krajem svibnja, dok je radila na mjestu kontrolorke kvalitete šivanja, podnijela je prijavu u policiji protiv spomenute šefice, a tih je dana saznala da je dobila otkaz. Osim njene, na lokalnu policiju stiglo je više od 15 prijava za maltretiranje radnika, a istraga je pokazala da je bilo dana kada su kola hitne pomoći po 2-3 puta dnevno dolazila po radnike kojima je pozlilo. Ipak, policija je istragu provodila diskretno, računavši da ne ugrozi ugled i renome Geoxa.

Na stranu Geoxa tada je stao i vranjski gradonačelnik Zoran Antić.

“Oni koji su dobili posao treba da rade, da proizvode, a ne da na radnom mestu vode svetsku politiku. To što bi oni hteli, to su recidivi prošlosti sa kojima mi u ovoj zemlji moramo da raskrstimo. Geoks je ozbiljna kompanija u kojoj mora da se radi”, kazao je za Vranjske novine u srpnju Antić i time nedvosmisleno otkrio svoju društvenu ulogu aktivnog sudionika u porobljavanju radnika iz svog grada.

Nakon svega, Gordana Krstić je u srpnju za Vranjske novine izjavila kako ne može naći posao u gradu jer je svi prepoznaju kao “onu iz novina”, a veće obućarske tvornice u gradu su Geoxovi kooperanti.

Druga radnica Gabrijela Krstić zaposlila se u Geoxu također u studenom 2015. godine. Iako je diplomirala sociologiju, posla u struci nije bilo, pa je krenula raditi u ovoj tvornici obuće za minimalac. Osam mjeseci radila je bez ikakvog ugovora, ali drugog izbora nije bilo.

“Nisam se stidela posla i zbog svog obrazovanja nisam tražila ništa više u odnosu na ostale radnike. Mnogi radnici su o mom stepenu stručne spreme saznali tek posle štrajka”, kaže nam Krstić.

Radnici, kojima se uprava inače nije obraćala imenom i prezimenom nego radnim brojem, nisu više mogli trpjeti nehumane uvjete na radnom mjestu. U rujnu, u tvornici je izbio štrajk. Gabrijela Krstić (za upravu broj 644) je tada pred 1000 radnika ustala protiv izrabljivanja i prekovremenog rada.

Moje obraćanje menadžmentu propraćeno je aplauzom više od 1000 ljudi, jer su svi delili moje mišljenje, ali niko nije javno smeo da kaže nešto ovako kao ja, jer su se plašili posledica. Ja sam znala da sam svojim govorom sama sebi potpisala otkaz. Već sutradan me je sačekalo otkazno rešenje, iako i ono nije bilo u skladu sa zakonom.

“U ponedeljak 5. septembra izbio je štrajk radnika koji su bili nezadovoljni stalnim prekovremenim radom koji je trajao 9 sati, a dešavalo se prošle godine da je to bilo i mnogo duže. Tada sam se ja obratila menadžmentu fabrike, direktorki za ljudske resurse Svetlani Rajačić pitavši da li je ovo demokratija, tiranija ili neki robovlasnički sistem, i dokle više prekovremenog rada. Pozvala sam ih da prestanu sa maltretiranjem zaposlenih. Takođe, oni kao poslodavac nisu ispoštovali članove iz ugovora o radu koji su sami napisali. Primera radi, oni su bili u obavezi da nas o promeni radnog vremena obaveštavaju minimum 7 dana ranije, što se nikada nije desilo, za period od 10 meseci koliko sam ja radila”, objašnjava nam Krstić.

Ovim javnim istupom, Gabrijela Krstić brzo se upisala na crnu listu uprave i dobila nezakoniti otkaz ugovora o radu.

“Tom prilikom, za vreme štrajka, direktorka se obratila radnicima, i rekla da ukoliko se ne budu vratili na svoja radna mesta da će dobiti otkaze (svih 1000 radnika koliko je u tom trenutku bilo u fabrici). Tada sam postavila pitanje menadžmentu da li je to uopšte moguće. Ti ljudi dole koji rade u pogonu, daju gotov proizvod i to je srce fabrike. Moje obraćanje menadžmentu propraćeno je aplauzom više od 1000 ljudi, jer su svi delili moje mišljenje, ali niko nije javno smeo da kaže nešto ovako kao ja, jer su se plašili posledica. Ja sam znala da sam svojim govorom sama sebi potpisala otkaz. Već sutradan me je sačekalo otkazno rešenje, iako i ono nije bilo u skladu sa zakonom. Na kraju sam tretirana kao kriminalac, jer me je u kancelariju direktorke uveo naoružani stražar koji je svo vreme bio ispred ulaznih vrata u slučaju da zatreba”, prisjeća se.

Hrabrost radnica Geoxa koštala ih je radnog mjesta, ali njihovi odlučni istupi izazvali su interes javnosti koja dotada o Geoxu nije znala ništa osim Vučićevih hvalospjeva. Nakon otkrivanja radnih uvjeta i odnosa u južnokorejskoj Juri u kojoj radnici moraju nositi pelene, i talijanski Geox pokazuje kako strani kapital doživljava radnu snagu u Srbiji.

Budući da radništvo u Hrvatskoj prolazi kroz sličan tretman, vrijeme je da klasna borba, svijest i solidarnost stanu kidati lance nacionalnih podjela na kojima političari na ovim prostorima parazitiraju već 25 godina, a kapitalisti na tuđem radu grade svoja poslovna bogatstva.