TOKG iznevjerio radnike Trakavica oko Inkopa završila predstečajem

Umjesto u stečaj i borbu za potraživanja i proizvodnju, sindikalisti TOKG-a radnike INKOP-a odveli su u predstečajnu nagodbu. TOKG ignorira brojne upite o svojim suspektnim i katastrofalnim potezima, a radnici INKOP-a nalaze se u neizvjesnosti oko radnih mjesta i isplate zaostalih plaća.

Izgleda da je neizvjesnosti oko INKOP-a iz Poznanovca došao kraj. Iako smo prije nekoliko tjedana doznali vijest da INKOP ipak ide u predstečajnu nagodbu umjesto u stečajni postupak, tek smo sada odlučili napisati tekst.

Ponovimo, od samog početka radničkog prosvjeda u mjesecu srpnju ove godine, razgovarali smo s radnicima i pisali o tome da se prvo moraju učlaniti u sindikat i potom zahtijevati stečaj. Da bi uopće mogli pokrenuti bilo kakve pravne radnje, radnicima je bio potreban sindikat. Napokon, sindikat i jest radnička organizacija, bez obzira na stupanj birokratske degeneracije do kojeg se u nekom slučaju razvio. Stoga je pravo na sindikalno organiziranje jedno od osnovnih radničkih prava. Kad su se bili učlanili u sindikat, radnici INKOP-a odmah su trebali tražiti stečajni postupak. Jedino putem stečaja bi bili sigurni da će zamijeniti staru upravu. K tome, radnici imaju i popriličan manjinski vlasnički udio. Kroz stečaj bi imali veliku mogućnost da svoja potraživanja pretvore u udjele i da možda i postanu većinski vlasnik pa da sami pokrenu daljnju proizvodnju.

Dosad smo pisali već nekoliko članaka o INKOP-u. Rezime je sljedeći: najveću odgovornost za ovaj neuspjeh snosi sindikat TOKG koji je ujedno i najveći sindikat u tekstilnoj industriji. Radnici tekstilne industrije, u ovom slučaju radnici INKOP-a nisu zaslužili da uz ovakve loše uvjete rada imaju ovako neodgovoran sindikat.

Mislimo da je važno napomenuti kako je Uprava INKOP-a izigrala dotični sindikat tako što mu je obećala stečajni postupak da bi potom predala zahtjev za predstečajnom nagodbom još ljetos. Izigrala ga je tako što se regionalni povjerenik sindikata nije sjetio ili da Upravu traži neki dokaz za predaju stečaja, a ne predstečaja ili pak da zajedno s Upravom ode na sud. Kad smo ga upitali zbog čega to nije učinio, odgovorio nam je da je Uprava socijalni partner. Nakon što smo uspjeli razgovarati s radnicima te nakon što su oni i sami uvidjeli da je za njih bolji stečaj, a već su bila dva mjeseca prošla, sindikat je odlučio skupiti potpise radnika za stečaj. Osnovni nedostatak ovoga bio je u tome što se to već trebalo uraditi nekoliko dana nakon što su radnici uopće i započeli svoj prosvjed.

Ne samo da radnici čitava tri mjeseca gotovo uopće nisu bili upućeni u ono što sindikat TOKG radi i kako djeluje, nego nisu imali nikakvih saznanja ni o pravnim uzrocima i posljedicama koje je prouzročilo trenutno stanje u firmi.

I sad dolazi do vrlo problematičnog pristupa sindikata. Isti je predao pogrešan obrazac za stečajni zahtjev na temelju čega je Trgovački sud odbio zahtjev. Ubrzo nakon toga radnici dobivaju obavijest da se predstečajni postupak odobrava Upravi.

U međuvremenu treba znati kako ne samo da radnici čitava tri mjeseca gotovo uopće nisu bili upućeni u ono što sindikat TOKG radi i kako djeluje, nego nisu imali nikakvih saznanja ni o pravnim uzrocima i posljedicama koje je prouzročilo trenutno stanje u firmi. Drugim riječima, uopće nisu znali kakva su im prava i što trebaju raditi. Iako je bilo isključivo na sindikatu da radnicima osigura pravnu pomoć, on to nije učinio.

Ovaj obrat u situaciji oko INKOP-a, da se ipak ide u predstečaj, potaknuo nas je da se obratimo predsjedniku sindikata Nenadu Lečeku kako bismo mu postavili neka pitanja, koja uostalom zanimaju i same radnike. Najprije smo ga zvali na mobitel. Nakon što se nije javio, poslali smo tri maila: jedan na sindikat TOKG, drugi direktno predsjedniku Lečeku i treći potpredsjednici sindikata.

Postavili smo im sljedeća pitanja: zanimalo nas je kako to da sindikat TOKG nema financijskih sredstava za pomoć nekom od svojih članova, u ovom slučaju INKOP-u? U pitanju je konkretno bila financijska pomoć radnicima da uđu u štrajk, pa makar na jedan dan. To je podrazumijevalo da se barem pokrije putni trošak svih radnika i omogući hrana i piće taj dan.

Zatim nas je zanimalo kako je bilo moguće da regionalni povjerenik sindikata ispuni pogrešan obrazac prilikom predaje zahtjev za stečaj. Zbog čega on kao predsjednik sindikata na to nije reagirao? I zašto se regionalni povjerenik oko tako delikatnog i životnog pitanja za radnike nije savjetovao s pravnikom?

Htjeli smo dobiti odgovor i na pitanje zbog čega je sindikat dopustio da direktor INKOP-a isplati dijelu radnika zaostatke na crno. Ovime ne samo da se prekršio zakon, nego se dodatno i zapravo najefikasnije razbija radnička solidarnost i jedinstvo u trenutku kad je ona najpotrebnija i to uz suglasnost jednog sindikata.

Konačno, upitali smo ga zbog čega radnicima gotovo ni u jednom trenutku kod ključnih pitanja nije bila osigurana pravna pomoć.

Niti na jedno od ovih pitanja nismo dobili odgovor, unatoč tome što ovaj portal prati i dobar dio radnika INKOP-a. Nakon toga smo se obratili i Krešimiru Severu s istim pitanjima i molbom da na neki način apelira na sindikat TOKG, budući da je TOKG član Nezavisnih hrvatskih sindikata. Iako smo dobili korektan odgovor gdje je rečeno da će nam se ubrzo javiti Nenad Leček, on to nažalost nije učinio. Ostaje pitanje je li se možda više moglo učiniti po tom pitanju.

Međutim, nakon toga smo imali prilike vidjeti i izjave same potpredsjednice sindikata medijima kad je rekla da njezin sindikat itekako podržava predstečaj jer je to jedini način očuvanja radnih mjesta i nastavka proizvodnje. Dodala je: “ako se u spas brodogradnje mogu ‘upucati’ stotine milijuna kuna, onda ne vidim razlog da se ne spasi INKOP”. Predsjednik Leček je također naglasio da su to razlozi zbog kojih je predstečaj najbolje rješenje.

Kod predstečajne nagodbe ovdje nitko nije pitao radnike što misle. A činjenice govore da su predstečajne nagodbe najbolje rješenje za uprave koje su i dovele poduzeća do propasti. Samo je nekoliko postotaka poduzeća od svih koja su ambiciozno ušla u predstečaj nastavilo proizvodnju, zadržalo radna mjesta i isplatilo zaostatke radnicima.

Postavlja se pitanje za koga je to najbolje rješenje. Za radnike sigurno nije i to je ono najproblematičnije u cijeloj priči. Uz sve probleme koji su iskrsnuli neopreznim i neozbiljnim djelovanjem sindikata TOKG koji bi kao radnička organizacija trebao najviše braniti radničke interese u tekstilnoj industriji, ovaj je sindikat ne samo suglasan s predstečajnom nagodbom, nego je nju i pozdravio u najvišem radničkom interesu.

Ne možemo, a da ne postavimo sljedeće pitanje: ako sindikat otpočetka forsira predstečajnu nagodbu, zbog čega je onda uz veliku podršku radnika regionalni povjerenik išao predavati sudu stečajni zahtjev? Također, kako nakon svega možemo biti sigurni da njegovo predavanje pogrešnog obrasca nije bilo namjerno kako bi radničku podršku i potpise usmjerio na put koji ne vodi nikuda?

Primjerice, kod predstečajne nagodbe ovdje nitko nije pitao radnike što misle. A činjenice govore da su predstečajne nagodbe najbolje rješenje – za uprave koje su i dovele poduzeća do propasti. One dobivaju, barem nominalno, svjež početak. Dalje, samo je nekoliko postotaka poduzeća od svih koja su ambiciozno ušla u predstečaj nastavilo proizvodnju, zadržalo radna mjesta i isplatilo zaostatke radnicima. Ostala poduzeća su otišla u stečaj. Konačno, ustanovljeno je da se špranca predstečajnog programa uvelike prepisuje i da se mijenjaju samo brojevi i godine. Tako je 100 posto poduzeća trebalo poslovati najuspješnije, s velikom dobiti, uredno podmirivati sve svoje obaveze i još širiti poslovanje. I to baš nakon što su ušli u predstečaj.

Slično je i s INKOP-om. Dosad je poslovao loše, akumulirao gubitke, dužan je svima, i radnicima i bankama i državi. Međutim, sad upravi trebamo vjerovati na riječ, a sindikat TOKG to od radnika traži. Trebamo vjerovati da će odsada sve ići nabolje. Teško.

Jedno je sigurno: svu borbenost radnika koja je postojala tijekom mjeseca srpnja ove godine kad su krenuli u prosvjed, svu solidarnost i zajedništvo te spremnost da riješe svoje probleme sindikat TOKG je prosipao i uvelike ograničio svojim neozbiljnim djelovanjem. Posljednji je potez bio ignoriranje isplate zaostataka na ruke dijelu radnika. Tako su se radnici našli u situaciji gdje je jedan dio (i to, logično, onaj dio koji je dolazio na posao i nije se bunio ni na koji način) dobio isplatu, a drugi dio nije i tko zna kad će, a istovremeno su i jedni i drugi članovi istog sindikata. A nas su radnici uvjeravali da nema nikakve razlike između onih koji trenutno rade i oni koji su doma, upravo jer im je to obećala Uprava zajedno sa sindikatom.

Čini se da se ovakvom sindikalnom podrškom i zapravo njegovim upitnim djelovanjem radnicima u fazi predstečaja ne piše dobro. Veliko je pitanje koliko će ih u dugom roku ostati na svom radnom mjestu, hoće li dobiti svoje zaostale plaće i hoće li se i u kojem obimu nastaviti proizvodnja.