Više mjeseci su upozoravali javnost, borili se kroz prosvjede i štrajkove, nadali se oporavku proizvodnje i spasu poduzeća, ali danas su stigli u stanje gladovanja. Zaboravljeni od nemarne države, izigrani od strane Uljanik grupe, radnici TIBO-a žive teške dane usred poluprazne tvornice. Nakon više od 40 godina poslovanja, TIBO je pred stečajem.

Radnici TIBO-a (Tvornica industrijske i brodske opreme) iz Matulja već mjesecima proživljavaju patnju koja je ovih dana kulminirala katastrofalnom materijalnom situacijom u kojoj neki od njih doslovno nemaju za kruh. Nakon niza štrajkova i prosvjeda kojima se prošle godine državu nastojalo upozoriti na alarmantnu situaciju u poduzeću, uprava je početkom veljače poslala prijedlog za pokretanjem stečaja. Kao stopostotni vlasnik, država je tako pokazala svoj nemar prema svojim radnicima i industriji što se uklapa u 25-godišnji trend kapitalističke deindustrijalizacije u Hrvatskoj.

Kao što smo istaknuli u uvodu, radnici zadnjih dana prolaze kroz svoje najteže dane. Tom prilikom obavili smo razgovor s Mariom Zajičekom, 43-godišnjim radnikom TIBO-a.

“Nešto se posuđuje, dosta ljudi radi na crno. Većinom račune ne plaćam, imam puno toga, račun mi je blokiran, puno toga se i na ovrhama potražuje, ja recimo imam 25 555 kuna koji su sad primljeni na ovrhu, mene ovršavaju, a bit će toga još. Jednostavno ne mogu, plaćam struju, plaćam ono što mi treba, platim si mobitel, ali većinu računa ne plaćam. Sreća pa nemam nekretnine, tako da mi ne mogu ništa. Evo, žalosno, tragikomično”, objašnjava nam ovaj radnik.

Usred prijavljenog stečaja i mnogih neisplaćenih plaća u poduzeću vlada potišteno stanje. Nakon što se vratilo nešto repromaterijala iz 3. Maja i Brodotrogira, proizvodnja se odvija, ali u neznatnoj mjeri.

“Dolazi nas još uvijek više od polovice, a ostatak proizvodnje ide po malo. Ja nisam dobio 6 plaća, a neki su dobili tri plaće preko ovrhe za 6., 7. i 8. mjesec, a to je ja mislim manjina, manje od pola radnika”, kaže Zajiček.

Radnik smatra kako je mogućnost isplate zaostalih plaća prilično niska.
“Sa ovim načinom poslovanja teško. Ako se nešto ne pokrene, ako država nešto ne pokrene, mislim da nema šanse. Mi smo pred zidom”, kaže nam radnik.

Pozitivan primjer u smjeru međuradničkog udruživanja dali su prošle godine upravo radnici TIBO-a i šibenskog TLM-a kad su zajedno prosvjedovali na Markovom trgu pokazavši tako prijeko potrebnu radničku solidarnost i smjer u kojem treba ići.

Sindikati i mnogi radnici prošle su godine polagali nade u pulsku Uljanik grupu kao tvrtku koja bi mogla preuzeti i spasiti TIBO. Uljanik grupa se nakon državne dokapitalizacije TIBO-a vrijednim građevinskim zemljištem (procjenjuje se oko 30 milijuna kuna) obvezala isplatiti pet milijuna kuna za plaće radnicima, ali je istovremeno i uknjižila hipoteku na spomenuto zemljište. Međutim, suprotno očekivanjima, na privatizacijski natječaj nisu se prijavili i time su dodatno razočarali radnike, te pokazali svoje stvarne namjere.

“Mislim da su kalkulirali, da su očekivali da će proći jeftinije, doći do TIBO-a za manje novaca, a na kraju im je vjerojatno to bilo neisplativo. I MID su dobili za kunu, ako se ne varam, dobro, uz ona obećanja da će se nešto uložiti”, smatra radnik.

Kao glavnog krivca ovaj radnik vidi državu.

“Mislim da je kriva država i državne agencije poput CERP-a. Ovo su morali riješiti. Ne samo nas nego i druge državne firme, računam da su oni krivci”, smatra Zajiček.

Iako višekratno razočaran i obespravljen od strane sistema, ovaj radnik ne gubi nadu i osjeća potrebu za radničkim udruživanjem i organiziranjem, ali pritom upozorava na razjedinjenost sindikalne scene.

“Mislim da je moguće postići nešto udruživanjem, ali gledajući kako u našoj firmi posluju dva sindikata, kako jedni po drugima skaču, pljuju se, i svađaju, mislim da je teško do toga doći. Nisam optimist, ali mislim da bi to bilo ispravno rješenje. Izaći, prosvjedovati, nešto raditi. Samo što je to teško, teško je dva radnika spojiti, a ne tisuće i ne znam koliko… Bilo bi dobro da se pokuša”, zaključuje.

Pozitivan primjer u smjeru međuradničkog udruživanja dali su prošle godine upravo radnici TIBO-a i šibenskog TLM-a kad su zajedno prosvjedovali na Markovom trgu pokazavši tako prijeko potrebnu radničku solidarnost i smjer u kojem treba ići.

Ovaj tekst nam je pokazao još jedan primjer namjerne i bešćutne državne devastacije domaće industrije, ali i upornost, odnosno izdržljivost radnika unatoč najtežim egzistencijalnim izazovima. Upravo ta snaga treba biti poticaj čvrstom političkom organiziranju radničke klase.