Tehnokratski kurikulum Tržišni tretman obrazovanja i deficit demokracije

Kurikularna reforma pod vodstvom Borisa Jokića doživjela je frontalni napad ultrakonzervativnih snaga predvođenih Ladislavom Ilčićem i Hrastom. Iako je njime stvoren sukob “slobodoumne” i “primitivne” Hrvatske, ove dvije Hrvatske ipak počivaju na istom neoliberalnom konsenzusu koje znanje tretira kao robu. Sfera obrazovanja se mora demokratizirati što znači da kurikularnu reformu treba učiniti dostupnom svima kojih se tiče – prosvjetnim radnicima, učenicima i roditeljima, a ne samo odabranoj “skupini eksperata”.

Jedno od političkih previranja koje zadnjih dana plijeni pažnju javnosti jest ono koje se tiče ostavke voditelja kurikularne reforme Borisa Jokića nakon 16 mjeseci rada sa svojom skupinom eksperata. Jokić i njegov tim nisu pristali na dodatak od još desetero ljudi u skupinu jer su oni postavljeni direktno od strane ultrakonzervativne struje u vladi povezane s Hrastom i Ladislavom Ilčićem. Ideja je nesumnjivo bila obaranje dosadašnjeg rada Jokićeve skupine eksperata jer se zna da su potonji suprotstavljeni kurikularnoj reformi koja je već bila u poodmakloj fazi rada. Time bi ultrakonzervativne snage, nakon brojnih drugih desantskih poteza u zadnjih nekoliko mjeseci, osvojile još jedno područje života i rada. Stoga ovaj napad na kurikularnu reformu biva samo dijelom sveopćeg trenda koji se nerijetko naziva “konzervativnom revolucijom”, ali koji vrlo rijetko biva objašnjen u potpunosti.

Što perjanice novog konzervativizma u Hrvatskoj žele s kurikulumom? Ništa više nego što žele od bilo kojeg drugog segmenta društva – podsjetimo se samo da su prije tjedan dana marširali u Zagrebu protiv ženskih prava, da se utjecaj katoličke crkve širi brzinom munje na sve moguće načine, da se obnavljaju brojne stare ideje koje stoje na temeljima rigidne društvene hijerarhije i tzv. tradicionalnih vrijednosti itd. To što čine nije puki “kulturni rat” kako se to običava prikazivati u dominantnom diskursu, već je itekako povezano s društveno-ekonomskom situacijom u zemlji u cjelini – kako je na snazi opća politika “financijske konsolidacije” (u prijevodu: mjere štednje s ciljem zadovoljavanja interesa međunarodnih kreditora i domaćih političko-ekonomskih elita), potrebno je učvrstiti društvene veze tradicionalnim formama koje bi bile utočište atomiziranim pojedincima koji se nalaze u situaciji krajnje neizvjesnosti, siromaštva, nezaposlenosti i/ili konstantnog potlačivanja na radnom mjestu. Zato se obnavljaju kolektivni identiteti poput “nacije”, “obitelji”, “vjere” i sl. To je retradicionalizacija koja nudi prividni mir i sigurnost da se potlačene radne mase ne bi pobunile protiv ugnjetavača (podsjetimo, jedna od vodećih osoba tog novog konzervativizma na prosvjedu protiv abortusa izjavila je, između ostalog, da se zalaže za “fleksibilno radno vrijeme”). U obrazovanju novi konzervativci vide doista što ono jest – ideološki aparat države, a kao recept nude one obrazovne sadržaje koji bi poduprli ideje društvene hijerarhije i nejednakosti među ljudima.

U instrumentalnoj vizuri koja je bitna odrednica Jokićeve kurikularne reforme nema mjesta za one parole koje studentski pokret već godinama objavljuje i promovira – “znanje nije roba” i “obrazovanje nije na prodaju”. Konačno, sâm koncept na kojemu počiva kurikularna reforma jest tehnokratski shvaćen – “prepustite stvari stručnjacima”.

No, što je Jokić htio i koja je njegova agenda? Stoji li on uistinu na suprotnim pozicijama od Ilčića i drugih konzervativaca? Nema sumnje da je riječ o suprotstavljenim gledištima na kurikulum i neprijeporno je da je u polju obrazovanja otvoreno jedno bojno polje koje veoma nalikuje već standardnim sukobima na našoj političkoj sceni – stvar se doima kao da s jedne strane imamo “primitivne, zaostale i konzervativne”, a s druge strane “napredne, slobodoumne i liberalne”. Međutim, ta suprotnost postaje sve manjom kada se približimo pozadini na kojoj nastaju obje ideje, u ovom slučaju oba pogleda na kurikularnu reformu. Velika je zabluda podržavati Jokića i njegovu reformu samo zato što mu se suprotstavljaju srednjovjekove figure poput Ilčića i njegovih kolega iz Hrasta. Ta se zabluda otkriva kada uvidimo da oba pogleda počivaju na istom konsenzusu – onom neoliberalnom, koji je već desetljećima konsenzus za sve vladajuće elite u skoro svim područjima, neovisno o tome zvale se one “lijevima” ili “desnima”. Jedna od glavnih mantri u Jokićevoj reformi je “cjeloživotno obrazovanje”, što zapravo znači neprestano ulaganje u razvoj vlastitih kompetencija s ciljem bolje konkurentnosti na tržištu radne snage. Pod egidom “cjeloživotnog obrazovanja” kapitalisti nagone svoje radnike da za istu plaću daju što više učinka, da rade što više poslova odjednom (radi uštede na zapošljavanju), da mogu konkurirati drugim radnicima itd. Nadalje, obrazovanje shvaćeno kao “obrazovanje za tržište rada” ima uopće vrlo važnu ulogu u cijelom prijedlogu kurikularne reforme čime se od obrazovanja čini još jedna sfera za koju je nužno da se pretvori i u tvornički pogon i u tržnicu gdje su robe znanje i sposobnosti. U toj instrumentalnoj vizuri koja je bitna odrednica Jokićeve kurikularne reforme nema mjesta za one parole koje studentski pokret već godinama objavljuje i promovira – “znanje nije roba” i “obrazovanje nije na prodaju”. Konačno, sâm koncept na kojemu počiva kurikularna reforma jest tehnokratski shvaćen – “prepustite stvari stručnjacima”. Time se stvara privid kao da pitanje obrazovnih sadržaja nije političko pitanje, nego pitanje puke stručnosti, što samo po sebi podrazumijeva da veći dio društva mora biti, po definiciji stvari, udaljen od upliva u ta toliko delikatna pitanja.

Ne treba zaboraviti spomenuti da je Jokić napade na svoju skupinu eksperata usporedio s “vremenom komunizma”. Taj iskaz podosta podsjeća na brojne iskaze koji dolaze iz njemu suprotstavljenog, konzervativnog tabora. Je li strah od komunizma to mjesto na kojemu se susreću ove suprotstavljene pozicije? Možda ovdje ne toliko izravno relevantno, ali činjenica jest da se ovdje barata oprekom “totalitarizma” i “antitotalitarizma”, što je isto dio onoga konsenzusa koji se ne smije prekoračiti ako nešto uopće želi zadobiti društvenu relevantnost. Između tih dviju krajnosti navodno se nalazi „individualna sloboda” kao neupitna vrijednost, kao i pripadajuće povjerenje u tzv. eksperte. Dakle, na neoliberalnom konsenzusu počiva i Jokićeva reforma i Ilčićev napad na nju. Za razliku od Jokića, Ilčićeva ultrakonzervativna agenda ne počiva na iluzijama da je moguće bez autoritarnog društvenog poretka ostvariti protržišne reforme i stabilnost režima uopće. Dok Jokić uistinu u određenim poljima ostavlja prostor za razvoj progresivnih ideja, Ilčić traži način kako da ih nesmiljeno skrši, pa se toliko zdušno zalaže za retradicionalizaciju u vidu uzdizanja “nacije”, “vjere” i “obitelji”. U tom smislu, doista je Jokićeva reforma “manje zlo”, no koliko ćemo se dugo voditi tom logikom koja nas zatvara u začarani krug iz kojeg nema izlaska?

Velika podrška javnosti koju je dobila Jokićeva kurikularna reforma upravo je posljedica gađenja spram neokonzervativnih praksi, a puno manje sama potvrda vrijednosti rada Jokića i njegove skupine. Tu društvenu mobilizaciju zato treba iskoristiti da u prvi plan dođu suštinski problemi obrazovanja i da se ta sfera pokuša demokratizirati. Potrebno je pitanje kurikuluma učiniti dostupnim svima kojih se ono tiče – svim prosvjetnim radnicima, učenicima i roditeljima jer je reprodukcija znanja i obrazovanja također reprodukcija društvenih odnosa. Zato od kontrole nad kurikularnom reformom ne smije biti izuzeta cijela zajednica koje se kurikulum tiče, što znači da ona sama mora preuzeti demokratske procese odlučivanja u svoje ruke – obrazovanje po tome nije sfera mnogo različita od materijalne proizvodnje. A to ujedno neminovno utječe i na sadržaj – uključivanjem u političko odlučivanje o kurikulumu stvarale bi se veze solidarnosti među svim akterima, od prosvjetnih radnika do učenika i roditelja, što bi moglo otkloniti provođenje međusobne konkurencije i egoističnog individualizma, a afirmirati tip obrazovanja koji stremi ka formiranju cjelokupne ljudske ličnosti kao samosvjesne i kritične koja je u stanju pomiriti svoj vlastiti interes s općim interesom.