Veleprodaja Rox d.o.o. jedna je u nizu tvrtki gdje radnička klasa broji svoje tmurne dane, zarobljena u okovima prekarnog radnog odnosa, s niskim plaćama i neplaćenim radnim subotama. Razgovarali smo s radnikom koji je ukratko opisao izrabljivanje i iscrpljivanje kojem je bio izložen u njihovom skladištu.

Zagrebačko naselje Žitnjak sjedište je mnogih skladišta u kojima se svakodnevno odvija eksploatacija radništva, naselje gdje suvremeni prekarijat u raznim smjenama prodaje svoju radnu snagu za mizernu nadnicu. Jedna od tvrtki koja se skrasila na Žitnjaku je i ROX d.o.o., veleprodaja koja se na službenoj web stranici hvali kao “regionalni stručnjak za robu široke potrošnje”. U ovom tekstu ćemo vidjeti kako taj regionalni stručnjak tretira one koji poduzeću stvaraju bogatstvo – skladišne radnike.

Tvrtka ROX d.o.o. osnovana je 1992., a vlasnik je Ivo Krištić zvani “Rox”, poduzetnik čije poslovno carstvo obuhvaća Hrvatsku, Bosnu i Hecegovinu, Srbiju i Kosovo. Firma se bavi proizvodnjom, ali ponajviše distribucijom, pri čemu je asortiman robe mještovit – alati, autokozmetika i autooprema, ulje i maziva, elektrotehnika, igračke, pribori za kućanstvo i vrt, tekstil itd. Zastupnik je mnogih inozemnih brendova kao što su WD-40, Wunder-Baum, KH-7, Nigrin, Unitec i drugi, a surađuje sa svim relevantnim nacionalnim i međunarodnim supermarketima, “uradi sam” centrima i lancima benzinskih postaja te neovisnim lokalnim trgovcima i specijaliziranim kanalima.

Na Žitnjaku Rox ima distribucijsko skladište od 7.000 metara kvadratnih koje opskrbljuje čitavu Hrvatsku, a u kojemu radi tridesetak radnika. Jedan bivši radnik, koji je za ovaj razgovor htio ostati anoniman, ispričao nam je o mukotrpnim uvjetima rada.

Posao je bio izrazito iscrpljujuć jer su nas stalno tjerali da radimo više i brže. Na kraju radnog dana, čovjek je psihički i fizički iscrpljen, a s onakvim primanjima je nemoguće živjeti samostalno

“Radio sam preko ugovora na određeno kojeg sam potpisao na mjesec dana. Svi radnici bili su na određeno, najčešće na tri mjeseca. Radilo se u dvije smjene – jutarnjoj i popodnevnoj. Moj posao u skladištu sastojao se od slaganja mješovite robe po nalozima, etiketiranja robe, paletiranja i pakiranja robe u foliju, čišćenja skladišta metlom, bacanja kutija i ostalog smeća, istovara te utovara robe u kamione. Radno vrijeme je bilo osam sati, nisu se radili prekovremeni, ali su se zato radile subote, i to 6 do 8 sati, i taj rad je ostao neplaćen. Vikendi bi se inače trebali plaćati više, a ovdje se uopće nisu plaćali. Sve u svemu, plaća je, s obzirom na opseg posla, premala, s takvim novcem čovjek ne može voditi samostalan život. Nakon što sam jedan mjesec dobio manju plaću nego što su mi obećali na razgovoru za posao, odlučio sam dati otkaz”, rekao nam je radnik.

Osim neplaćenog rada vikendima i potplaćivanja, radnike se na radnom mjestu snima kako bi kontrola bila potpuna.

“Imali smo pravo na pauzu od pola sata, ali problem je bio tokom radnog vremena otići na wc jer bi nam šef skladišta prigovarao zbog toga, budući da se sve prati kamerama. Također, ne smije se pričati tijekom radnog vremena. Posao je bio izrazito iscrpljujuć jer su nas stalno tjerali da radimo više i brže. Na kraju radnog dana, čovjek je psihički i fizički iscrpljen, a s onakvim primanjima je nemoguće živjeti samostalno. Zbog svega toga radnici stalno daju otkaze”, kaže radnik.

Koliko ovaj radnik zna, u poduzeću nema nikakvog sindikata niti radničkog vijeća, tako da radnici ne znaju kolika je mjesečna ili godišnja financijska dobit, niti se mogu organizirati u svrhu traženja povećanja plaće i radnih uvjeta. Iako su upravo radnici zaslužni za svakodnevnu cirkulaciju robe koja vlasniku donosi profit, ostaju zarobljenici skladišta u golom najmu, roblje bez ikakvog utjecaja ili kontrole nad poslovanjem.

Radno zakonodavstvo u kapitalističkoj Hrvatskoj potiče omasovljenje prekarnih radnih odnosa, pa je tako u 2015. čak 92 posto novozaposlenih bilo primljeno uz ugovor na određeno. Generacije radnika danas su ostavljene na nemilost tzv. poslodavcima (kapitalističkoj klasi) koji gledaju svoje interese i uživaju u odnosu gdje je cijena radne snage niska, kao i mogućnost sindikalnog organiziranja. Srednje veliko poduzetništvo poput Roxa očito sasvim pristojno posluje pod sistemom začaranog kruga izrabljivanja – nezadovoljni radnici odlaze, ali nova rezervna armija nezaposlenih neprestano dolazi. Ovaj krug mogu razbiti jedino radnička udruženja – sindikati i radničke partije – koje će se znati uhvatiti ukoštac sa klasnim neprijateljem.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.