Studentski rad na INmusic-u Na mnogim glazbenim festivalima odvija se eksploatacija preko studentskih ugovora

INmusic se od svog osnutka 2006. razvio u mastodonta kojeg svake godine posjete deseci tisuća ljudi. Dok se organizatori trude prikazati ga kao regionalnu silu, iza kulisa se odvija eksploatacija radne snage preko studentskih ugovora. Radi se većinom noću, no rad je debelo potplaćen, a studenti nemaju pauzu ni plaćen obrok. Jednako su izrabljivani i studenti i njihovi “šefovi”, a odgovornost snosi glavni organizator preko čije se tvrtke sklapaju studentski ugovori.

INmusic je najveći open-air festival u Hrvatskoj i kao takav na svoje pozornice dovodi mnoga glasovita imena glazbene scene. Diči se mnogim priznanjima i pozitivnim recenzijama kritičara. Odmah po završetku festivala kreću najave sljedećeg koji je “vaša omiljena destinacija za glazbu, zabavu i slobodu”. Licemjerje skriveno iza lijepe vanjštine primjećuje se ako se svrne pogled na organizacijsku strukturu – iznutra stvari ne sjaje kao što ih se prikazuje izvana. Radna snaga koja za sramotnu satnicu odrađuje većinski dio posla uglavnom je studentska. Budući da je riječ o radu na glazbenom festivalu, često se niska satnica zna opravdavati mogućnošću prisustvovanja festivalu: “ne gledaš, ali barem slušaš, svakako si u plusu”. Pojedinci koji su se znali požaliti na nisku satnicu mogli su čak i od glavnog organizatora čuti riječi poput – pa što, uz rad imaš besplatan ulaz. Koliko je rad na otvorenom zahtjevan i koliko je izvrnuta teza da studenti trebaju biti zahvalni što im je uopće omogućen posao na glasovitom festivalu kao što je INmusic pokazat ćemo u recima niže.

Studenti su na INmusicu zaposleni na više radnih mjesta – rade na poslovima oko šanka, na prodaji hrane, punjenju kartica kojima se plaća itd. Osobe s kojima smo razgovarali radile su na šankiranju te su željele ostati anonimne. Ove godine je satnica za kucače na blagajnama i točioničare iznosila 17 kuna, za slaganje šankova i punjenje frižidera koje se radi prije festivala bila je 15 kuna, a čuvari šanka imali su tek 10 kuna po satu. Satnica za ostala mjesta također se vrti oko 17 kuna. Jedina eventualna prednost je besplatan kamp za one koji nisu iz Zagreba, ali ne i plaćen prijevoz. Mizerne satnice nam je prokomentirala N.N. studentica koja je prošle godine radila na blagajni šanka: “Prošle godine se isplaćivao paušalan iznos, npr. za kucače na blagajni bio je za sva tri dana predviđen iznos od 550 kuna za osam sati rada, 660 kuna za 12 sati, a za točioničare još manje – 400 kuna za osam sati. Ove godine došlo je do izjednačavanja plaće za šankere i kucače, a išlo se prema smanjivanju, sad su svi dobili oko 400 kuna, koliko ispadne kad se satnica pomnoži sa osam sati i tri dana. Šankeri nemaju mogućnosti ni za dobivanje napojnica, jer se plaća karticama. Posao na šanku je naporan, često nema predaha, najveća je gužva nakon što završi neki koncert i da se dobro umoriti za tih 400 kn. Tako da, ovdje se radi o veoma potplaćenom radu, prvenstveno jer se radi noću. Da ne spominjem koliko su potplaćeni ljudi koji čuvaju šank. Mogu se čuti komentari poput ‘oni ionako ništa ne rade, samo stoje pokraj šanka’, no to ne ide tako – bez obzira što se posao čini banalan, riječ je o radnom mjestu te osobe i odgovornosti koju ono povlači za sobom. Ovo je na neki način zaštitarski posao, samo što se tako ne shvaća. Mala satnica uvijek će rezultirati smanjenom kvalitetom rada i dovoljno govori o interesima onoga koji te plaće isplaćuje.”

Ovdje se radi o veoma potplaćenom radu, prvenstveno jer se radi noću. Da ne spominjem koliko su potplaćeni ljudi koji čuvaju šank. Mogu se čuti komentari poput ‘oni ionako ništa ne rade, samo stoje pokraj šanka’, no to ne ide tako – bez obzira što se posao čini banalan, riječ je o radnom mjestu te osobe i odgovornosti koju ono povlači za sobom.

Radni uvjeti su se pogoršali u odnosu na prethodnu godinu. “Prošle godine mogli smo birati bilo koja tri pića na dan, sada samo između vode i piva. Bilo je puno lošije jer je ekipa bila u raspoloženju – satnica je mala, što ćemo se sad tu mučiti. Onda se događa da jedni rade više, drugi manje, kao i situacija da osoba jedan dan dođe raditi, a drugi ne, pa dovede u otežani položaj i druge radnike i voditelje šanka koji moraju brzo naći nove ljude. Naša voditeljica je imala dva šanka na kojima je radila pa je isto trčala amo-tamo”, rekla nam je studentica P.L. koja je prethodne dvije godine radila na festivalu.

Radnica N. S. koja je radila kao voditeljica šanka s koktelima opisala nam je svoje iskustvo: “Koktel-majstori su imali satnicu 25 kuna, a blagajnici 17 kuna, jednako kao i ostali na festivalu. Radilo se od osam do 14 sati dnevno, bez plaćenog obroka. Nismo smjeli unositi ni hranu ni piće. Samo je bila poanta da se novac potroši tamo. Voditelji šanka zarađuju jednako kao i svi ostali; kao voditeljica šanka zaradila sam jednako, ništa posebno, kao i oni koji su ‘ispod mene’, a oni su se ubijali od posla. Svi se ubijaju od posla, a nemaju niti plaćen obrok. Svake se godine ljudi pitaju zašto uopće ponovno rade. Treba naglasiti da je to stvar isključivo organizatora, Zorana Marića. On je taj koji određuje cijenu rada, ne želi platiti ništa od toga, ne daje obroke, nije platio u više navrata”. Naposljetku se problem s hranom nekako riješio te su ljudi koji rade većinom ulazili s vlastitom hranom, no poanta nije u snalaženju: “Pravo na obrok trebalo bi biti jedno od temeljnih prava radnika. Međutim, takve stvari nisu definirane nikakvim propisima pa se ostavljaju na volju poslodavcu”, rekla je N. N.

Osim što nema obroka nema ni pauza u pravom smislu te riječi: “Klasične pauze ove godine nije bilo. Prošle godine smo mogli reći voditeljici da imamo pauzu i onda nas pusti na 10 minuta. Ove godine nam je voditeljica rekla da nemamo klasične pauze, samo ako je hitno, na wc i takve stvari”, rekla je P.L. Dio problema su i prekovremeni sati u festivalskom smislu, odnosno molbe poput: “dođite pola sata prije, moramo pripremiti šank” ili “ostanite nakon kraja smjene da pospremimo sve, ne morate, ali ako želite, da pomognete”. Prošle godine takvi ostanci uopće nisu bili plaćeni, jer je iznos bio fiksan. Ove godine su voditelji zapisivali ako je netko došao ranije, budući da se radilo o satnici, ali je problem što to ne znači puno jer glavni organizator stavlja točku na i u isplaćivanju. Potrebno je naglasiti da voditelji šankova nisu odgovorni za neisplatu i za duže ostajanje, oni su također u nepovoljnom položaju i nemaju puno izbora, moraju svoje radnike zamoliti za pomoć, a i sami rade duže bez plaćanja. Negdje na vrhu hijerarhijske piramide u kojoj su svi jednako potplaćeni treba tražiti i razloge zašto se na plaću čeka najmanje dva mjeseca. U nekim slučajevima vrijeme dosegne i šest mjeseci, a katkad plaća i ne stigne, što nam je posvjedočila N. S. Ponekad se studenti i iznenade te dobiju manju satnicu od očekivane, recimo, student zaposlen prošle godine na čišćenju je umjesto očekivanih 18.5 kuna dobio 13.5 po satu. Iako su nam studenti potvrdili da su isplate ove godine bile korektne, opet nisu bile isplaćene prije nego su protekla dva mjeseca. Također, neosporna je činjenica da se muljanja s plaćama događaju. Posrednik u isplati je tvrtka Vibro limes d.o.o. čiji je vlasnik spomenuti Marić. Kad dolaze na informativno-edukativni sastanak, studenti moraju sa sobom donijeti već potpisani ugovor. To je zabranjena praksa, no veoma raširena i u brojnim drugim firmama. Student bi trebao potpisati ugovor tek nakon što ga poslodavac ispuni i ovjeri, ne prije, zato što potpisivanjem unaprijed de facto omogućava poslodavcu muljanje s plaćama, vjeruje mu na riječ čime sebe dovodi u situaciju da ne zna unaprijed kolika će mu biti plaća.

Radilo se od osam do 14 sati dnevno, bez plaćenog obroka. Nismo smjeli unositi ni hranu ni piće. Samo je bila poanta da se novac potroši tamo. Voditelji šanka zarađuju jednako kao i svi ostali; kao voditeljica šanka zaradila sam jednako, ništa posebno, kao i oni koji su ‘ispod mene’, a oni su se ubijali od posla. Svi se ubijaju od posla, a nemaju niti plaćen obrok. Svake se godine ljudi pitaju zašto uopće ponovno rade.

Kao festival koji po danu posjeti 20 do 25 tisuća ljudi INmusic generira golem profit, što glavnim organizatorima očito nije dovoljno, a osim što se dodatna zarada ostvaruje izrabljivanjem studenata, ove godine ta se želja za profitom očitovala na još jedan dovitljiv način. Naime, uz prethodnu zabranu o neunošenju vlastite hrane i pića na festival, organizatori su dali upute šankerima da skidaju čep sa svake boce koju prodaju i da ga bace u smeće. Tako su ljudi morali ili popiti sve odjednom ili dio baciti pa uzeti novo piće (čije cijene nisu osobito pristupačne, kao ni cijene hrane) ili jednostavno biti žedni, a ovaj postupak uzrokovao je neugodnosti radnicima: “Razvodnjeno pivo je uvijek problem, ali više problema su svi radili oko toga da ne smiješ izdati ni jednu bocu s čepom. Čovjek naruči Jamnicu, Coca-colu ili bilo što, a ti moraš otvoriti bocu i baciti čep. Na to su se svi užasno žalili, što je logično, jer neće popiti pola litre odjednom. Rekli smo im da se žale glavnim organizatorima, a ne nama, jer mi nemamo ništa s tim, ali stvarno je bilo grozno radi toga”, ispričala je P. L. Organizatori su čin pokušali opravdati tobožnjim sigurnosnim mjerama i netočnom referencom da se na velikim europskim festivalima isto tako radi.

Iako je Zoran Marić glavni eksploatator konkretno na ovom festivalu, drugi, veći problem leži u (ne)uređenosti pravila i uvjeta po kojima studenti putem Studentskog centra sklapaju ugovore. Točnije bi bilo reći kako problem leži u nepostojanju takvih pravila. Studentski je rad reguliran Pravilnikom o posredovanju pri zapošljavanju redovitih studenata koji definira samo ulogu Studentskog centra kao posrednika i najosnovnije uvjete sklapanja posla između studenta i poslodavca te Općim uvjetima poslovanja, odnosno s 14 točaka koje se tek ovlaš dodiruju radnih prava. Što se tiče problema spomenutih u ovom tekstu, najveći je noćni rad. Većina posla na INmusic-u svodi se na rad noću koji bi trebao biti uvećan za određeni postotak u odnosu na rad danju, što se u praksi ne događa, ni ovdje ni kod mnogih drugih poslodavaca. Povećanje nije regulirano nikakvim aktima, već je ostavljeno na volju poslodavcu, što znači da do njega uopće ne mora doći ili može biti minimalno.

Student servis bi studentu trebao osigurati pristojan iznos nadnice, no ugovori se često sklapaju na manje iznose, a u Oglasniku poslova nerijetko se nađu iznosi manji od onih predloženih Cjenikom. Studentski servis tako pokazuje da je njegova posrednička uloga između radnika i poslodavca zapravo uloga sudionika u izrabljivanju jeftine radne snage.

Problem nije samo noćni rad, već i cijena rada općenito. Student servis na svojim stranicama daje prijedloge cijena za pojedini tip posla, no i sami u Općim uvjetima poslovanja navode da je cjenik okviran te da se “stvarna cijena rada ugovara za svaki pojedini posao ugovorom o djelu redovitog studenta sklopljenog između poslodavca – naručitelja posla i studenta, uz posredovanje Student servisa”. Također, u Oglasniku poslova često drže poslove sa satnicom manjom od predviđene iako je Student servis taj koji bi trebao osigurati pristojne iznose. Nikako nije definirano niti plaćanje prekovremenih sati, obaveza za osiguranjem obroka, pravo na pauzu itd. Studentski rad općenito karakterizira iznimno niska reguliranost. Student-servis započeo je s radom kao Biro za zapošljavanje još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, a već tada je studentski rad zapravo bio oblik agencijskog rada. I u ovom se slučaju radi o tripartitnom odnosu između radnika, posrednika (Student servisa) koji preuzima ulogu Agencije za zapošljavanje i poslodavca, a glavna je karakteristika niska razina radnih i socijalnih prava. Posrijedi je zapravo oblik eksploatacije slabo plaćenih mladih ljudi.

Praksa izrabljivanja studenata i mladih na festivalima nije rijetka. Eklatantan primjer je novosadski Exit koji svake godine kao besplatnu radnu snagu angažira preko tisuću volontera, unatoč činjenici da dobiva subvencije od države, ima velika sponzorstva i zarađuje na ulaznicama, piću i hrani. Opet, izrabljivanje na festivalima samo je dio eksploatacije radne snage prisutne u svim društvenim sferama i dio paradigme koju uspostavlja neoliberalna država, očite i u programima stažiranja. Iz svega navedenog jasno je da su prava mladih i studenata osobito ugrožena i da je vrijeme da borba za njih započne.