Tribina: Studenti uz radnike SC-a Prošireni izvještaj s jučerašnje tribine na FPZG-u

Jučerašnji trinaesti dan štrajka radnika SC-a obilježen je privremenim prekidom obustave rada, a navečer se održala važna tribina o konkretnijem povezivanju radnika i studenata koje je u dosadašnjem štrajku izostalo.

Jučer je u organizaciji Radničkog portala i Kluba studenata FPZG-a održana tribina Studenti uz radnike SC-a – nužnost povezivanja radnika i studenata. Govornici su bili Tomislav Vukoja (Samostalni sindikat zaposlenika studentskih centara RH – SSZSCH), Ana Vragolović (Radnički portal, studentica FFZG-a), Jakov Kolak (Klub studenata Fakulteta političkih znanosti Zagreb), Vladimir Hrboka (radnik Studentskog centra u Zagrebu), uz moderiranje Zlatana Topalovića (Radnički portal). Teme kojima se tribina bavila su: zašto studenti moraju podržati štrajk radnica i radnika SC-a, zašto je povezivanje zagrebačkih studenata s radnicama i radnicima SC-a bitno za brži završetak štrajka te utječe li borba radnica i radnica SC-a na budućnost kolektivnog pregovaranja? Na početku tribine je istaknuto kako je jedan od njezinih ciljeva i informiranje studenata o događanjima, jer se dijeleći letke vidjelo da studenti ne znaju puno o štrajku te da ih proteklih tjedana na sam štrajk nije došlo puno. Tribini je prisustvovalo tridesetak posjetitelja, od toga desetak radnica SC-a.

Tomislav Vukoja je na početku tribine govorio o tome kako je uopće došlo do ovog štrajka i kako se štrajk odvijao dosada. Pregovori o kolektivnom ugovoru započeli su 2014., nakon što su radnici ostali bez naknade za topli obrok, a cilj uprave bio je polagano oduzimanje jednog po jednog prava radnicima. Nasuprot tome, cilj radnika bilo je očuvanje sadašnjih prava, a nakon što je napisan prijedlog kolektivnog ugovora tadašnji sanacijski upravitelj Pejo Pavlović je tvrdio da on ne može pregovarati. Trakavica o pregovaranju trajala je do srpnja ove godine, a u međuvremenu su se promijenile dvije vlade i jedna sanacijska uprava. Nakon zadnjeg mirenja u srpnju, sanacijska uprava se trebala očitovati o kolektivnom ugovoru do 1. rujna, a do tada se Sanacijsko vijeće nije čak niti sastalo. Vukoja kaže da su se nakon najave akcija od strane sindikata, oni napokon očitovali i – odbili potpisati. Dva mjeseca se čekalo na pokretanje akcije, a kako nikakvog odgovora nisu dobivali, 16. studenog su krenuli u štrajk tijekom kojeg se stiglo i pred sam Markov trg. Danima je trebalo da se sazna tko treba potpisati ugovor, a jučer se napokon saznalo da je to sanacijski upravitelj. Štrajk nije prekinut (kako su neki mediji objavili), nego je stavljen u mirovanje. Radnici se vraćaju na svoja radna mjesta, a sanacijska uprava ima tjedan dana za potpisivanje ugovora. Na Vukoju se nadovezao Vladimir Hrboka, koji već 37 godina radi kao slastičar u SC-u, rekavši da pamti bolje dane, te da su uvjeti rada teški, uz sve veća smanjenja prava. Žao mu je i studenata i radnika, te se isto tako nada uspješnom završetku štrajka na zadovoljstvo studenata i radnika.

Troškovi studiranja su sve veći, 65 posto studenata radi, a nakon završetka obrazovanja većinu čeka rad na određeno ili nezaposlenost. 47 posto mladih radi na određeno, a poslodavac može produživati ugovor 36 puta, mjesec po mjesec. Napad na prava studenata i radnika dešava se unutar istog konteksta te je zajedničko djelovanje nužnost.

Ana Vragolović je, nakon predstavljanja Radničkog portala, prenijela svoje iskustvo iz štrajka. Od ranije postoji dobra suradnja portala s Novim sindikatom te je portal pratio štrajk od samog početka. Bilo je mnogo pokušaja opstrukcije, a kao jedan od primjera navela je kako funkcioniraju mainstream mediji koji se pojave prvi dan štrajka i postave se huškački, tako da se fokusiraju na problem “gladnih studenata”, a nakon što vide da menze koliko toliko funkcioniraju (ne spominjući da upravitelj dovodi radnike s drugih lokacija), objave da štrajk nije uspio, također prešućujući da u štrajku učestvuje i sektor čistoće, kultura i tehnički pogon. Prosvjed na Markovom trgu nisu mogli izbjeći i tad je medijska blokada popustila, ali i tad ne prenose bitno, već se koncentriraju na ogradu policije, a ne na štrajkače. Stizala je i podrška od studenata, ali uglavnom na papiru. Veći dio studenata se nije aktivirao, nastavljaju ići u menze, iako je nemoguće ne primijetiti da se menze kasnije otvaraju. Nastavila je izlaganje o studentskom radu, koji je slabo reguliran te o izrabljivanju preko Student servisa, kao i o tome da studenti služe uglavnom kao jeftina radna snaga. Po tome se vidi da su problemi radnika i studenata zajednički te je zbog toga solidarnost bitna. Studenti zajedno s radnicima mogu biti akteri promjena u društvu.

Jakov Kolak je govorio o stvaranju prividnog antagonizma između studenata i radnika, kao i o tome da se urušavanjem radničkog standarda urušava i studentski standard unutar diskursa štednje. Istaknuo je da studenti trebaju prepoznati radnička prava kao svoja prava jer će uskoro postati radnici, a danas se normalna prava predstavljaju kao neki luksuz. Naime, navodi Kolar, troškovi studiranja su sve veći, 65 posto studenata radi, a nakon završetka obrazovanja većinu čeka rad na određeno ili nezaposlenost. 47 posto mladih radi na određeno, a poslodavac može produživati ugovor 36 puta, mjesec po mjesec. Napad na prava studenata i radnika dešava se unutar istog konteksta te je zajedničko djelovanje nužnost. Ovaj štrajk pruža dobru podlogu za analizu odnosa studenata i radnika, neki studenti su poslali pisma podrške, a neki su i došli podržati štrajk na terenu, ali veća mobilizacija je izostala. Kolak misli da je ključni problem neosvještenost i neinformiranost studenata, koji se ne susreću s tom problematikom, a obrazovno su uglavnom odgajani da budu poduzetnici, a ne radnici. Ovaj štrajk otvorio je nove mogućnosti povezivanja radnika i studenata. Naglasio je da bi obustava rada menzi imala dvostruki efekt – osim pritiska na upravu, i sami studenti bi više razmišljali o razlozima štrajka. Na kraju izlaganja Kolak je zaključio da studente treba informirati da nisu žrtve štrajka, već su zajedno s radnicima žrtve uprave SC-a te da odricanje tjedan dana od menze nije prevelika žrtva za studente.

Moderator je postavio pitanje bi li štrajk ušao u 13. dan da se dobila konkretnija podrška barem dijela studenata. Vukoja je odgovorio da se prilikom pokretanja industrijske akcije radnici uvijek pitaju što studenti misle o tome. Ispričao je o lošim iskustvima sa Studentskim zborom sveučilišta, s kojim manipulira uprava SC-a, te kako se ciklički smanjuju i prava radnika i studenata. Suradnja bi se mogla poboljšati informiranjem, jer ljudi nisu informirani o dosta toga, miješa se što je štrajk, a što prosvjed, što je sindikat, a što radničko vijeće. I radnici sami često nisu informirani, neki ne znaju što je npr. kolektivni ugovor. Direktan odgovor na pitanje je dao Tomislav Kiš, tajnik Novog sindikata koji je bio u publici. On smatra da bi se štrajk vjerojatno uspješno završio isti dan da je došlo 100 studenata i zaustavilo menzu u Savskoj.

Uslijedilo je pitanje iz publike na koji način dalje vršiti pritisak, jer se broj ljudi u štrajku s vremenom smanjuje te kako doći do medija? Vukoja je ponovio da je štrajk suspendiran na tjedan dana, a ne prekinut, te da su štrajkači rekli da su spremni ići dalje. Kiš je dodao da je ovo najopasnija faza štrajka, ali da vjeruje da su jači. Činjenica jest da je malo nedostajalo da štrajk prvi dan propadne, točno je da je imao oscilacije, ali razgovorima i uvjeravanjima dobijen je nukleus od 50-80 borbenih ljudi. Novi sindikat zadnjih godina radi na radničkoj solidarnosti, povezani su sa sindikatima Holdinga, sa željezničarskim sindikatima, sa stjuardesama, stoga mogu ići na više frontova. Rekao je i da studenti tijelima mogu zapriječiti ulaz, posvađati se sa kolegama, da bi na taj način štrajk bio dobijen, a i mediji bi odmah došli.

Prosvjed na Markovom trgu mainstream mediji nisu mogli izbjeći i tad je medijska blokada popustila, ali i tad ne prenose bitno, već se koncentriraju na ogradu policije, a ne na štrajkače. Stizala je i podrška od studenata, ali uglavnom na papiru. Veći dio studenata se nije aktivirao, nastavljaju ići u menze, iako je nemoguće ne primijetiti da se menze kasnije otvaraju.

O načinu na koji uprava razjedinjuje radnike, te zašto više ljudi nije uključeno u štrajk govorio je Vukoja – ljudi koji imaju ugovore na određeno se boje, neki se boje otkaza, premještanja, šikaniranja. Kad je štrajkački odbor prisutan ljudi su hrabri, ali onda nakon njih dolazi sanacijski upravitelj Mirko Bošnjak i nagovara ljude da ne štrajkaju.

Iz publike je došao komentar o rastu prekarijata u društvu, o pojačanoj eksploataciji radništva, o tome da se studenti već u studentskim danima (preko rada sa studentskim ugovorima) mogu upoznati sa svojom kasnijom pozicijom na tržištu rada, pa se svakako trebaju upoznati i sa štrajkom kao oblikom industrijske akcije, kao i o tome da autonomiju kakvu imaju na sveučilištu neće imati kasnije na radnom mjestu. Komentar je zaključen time da moraju aktivno sudjelovati u štrajku, te da se nalazimo u zgradi gdje studiraju budući novinari, a da ta struka sve više ide u PR i probiznis novinarstvo.

Na pitanje o različitom postotku uključenih u štrajk ovisno o lokaciji, Vukoja je odgovorio da su na pojedinim lokacijama problem bili sindikalni povjerenici, jedan je bio čak i štrajkolomac, a u takvom pogonu se neće dobiti nikoga za štrajk. S radnicima se mora pričati i raditi jedan na jedan, jer drugačije ne ide. Na pitanje o tome kako se kretala podrška studenata, Vragolović je kazala da se uglavnom dobijala tako što su se ljudi vukli za rukav, ali bilo je i onih koji su sami prepoznali važnost štrajka. Podrška je nažalost uglavnom bila deklarativna, tek nekolicina njih je došla na sam štrajk.

Moderator je otvorio i temu ograničenosti društvenih mreža. Lajkovi i dijeljenja videa na facebooku nisu napravili mnogo, navedena je i podrška Plenuma FFZG-a koja nije rezultirala realnom podrškom na terenu. Vukoja je dodao da onaj koji samo lajka ili podijeli video nije ništa napravio te da je mobilizacija putem društvenih mreža ograničena. Učesnica Plenuma FFZG-a u publici je navela da dosta ljudi na plenumu shvaća važnost podrške radnicima SC-a, i da bi bilo dobro da netko dođe na idući plenum, objasni situaciju i traži veću podršku. Moderator je rekao da je to dobar prijedlog, ali i da bi se studentska tijela samog plenuma, u suradnji s tijelima drugih fakulteta, trebala baviti tom temom i dolaziti na mjesto štrajka i tamo dati podršku.

Zadnje pitanje bilo je o tome kako je podrška studenata utjecala na moral štrajkača te kako je pismena podrška studentskih plenuma djelovala na njih. Hrboka je odgovorio da je dosta utjecala, jer veća podrška studenata hrabri same radnike te dodao da se radnici ne bore samo za sebe, već i za studente.

Tribina je zaključena pozivom da, u slučaju nepoštovanja postignutog dogovora i početka druge faze štrajka, studenti dođu i aktivno podrže radnike SC-a u nastavku štrajka.

Upravo radi bolje pozicije na radnom mjestu sutra, klasna borba se mora stati raspirivati među studentima danas, a najbolji način jest upravo djelovanje u praksi putem zajedničke borbe s radnicima. Upravo se na terenu uče najčvršći koraci.