Štrajk u Tekol Trogiru Kooperanti brodogradilišta u teškoj situaciji

Radi neisplate drugog dijela plaće za studeni, radnici trogirske firme Tekol Trogir od četvrtka 10. siječnja su u štrajku. Radi se o kooperantskoj firmi domaćih brodogradilišta, čiji radnici sada osjećaju posljedice namjernog uništavanja brodograđevne industrije u zemlji. Štrajk organizira Sindikat metalaca Hrvatske, a u njemu sudjeluje velika većina radnika koji se nalaze u stanju neizvjesnosti.

U četvrtak, 10. siječnja, započeo je štrajk u firmi Tekol – Trogir d.o.o., a pokrenut je zbog neisplate drugog dijela plaće za studeni, u organizaciji tamošnje podružnice Sindikata metalaca Hrvatske. Radnicima je isplaćen tek dio plaće za studeni – 2500 kuna.

Glavna djelatnost firme je pružanje usluga antikorozivne zaštite te zaštita metalnih površina i konstrukcija, a ogromnu većinu poslova dobivali su od brodogradilišta u Hrvatskoj, koja se nalaze u izuzetno teškoj situaciji. Tekol – Trogir nalazi se u sastavu Brodotrogir grupe. Osim trogirskog postoji i Tekol Teri koji djeluje u Rijeci (za razliku od trogirskog radnicima riječkog Tekola plaće za studeni su isplaćene), a manji dijelovi još postoje pri Viktoru Lencu, Kraljevici i Uljaniku. Dakle, radi se o kooperantskoj firmi brodogradilišta. Većinski vlasnik Tekol – Trogira je Danko Končar (51 posto), dok 49 posto vlasništva ima Mate Markanović. O štrajku, njegovim zahtjevima, položaju u kojem se nalaze radnici i ostalim stvarima vezanima uz ovu firmu razgovarali smo s Petrom Saratlijom, povjerenikom SMH za Tekol – Trogir.

Kao glavni razlog pokretanja štrajka istaknuo je već spomenutu neisplatu drugog dijela plaće za studeni te dodao da su kašnjenja plaća bila česta u proteklih godinu dana. Prije pokretanja štrajka održana su dva mirenja, krajem prošle i početkom tekuće godine, za vrijeme kojih su dobili obećanje od poslodavca da plaća treba biti isplaćena do 9. siječnja, nakon čega je pala odluka da se ide u štrajk u slučaju neisplate, što se i dogodilo. Dana 9. siječnja poslijepodne poslodavac je javio da nije u stanju isplatiti plaću zbog neisplate potraživanja, uglavnom od strane Uljanika i 3. Maja, kao i Brodotrogira. Ta potraživanja iznose između 10 i 11 milijuna kuna, zbog čega se Tekol nalazi u minusu. Po Kolektivnom ugovoru plaća treba biti isplaćena do 15. u mjesecu, što znači da uskoro dolazi rok i za isplatu plaće i za prosinac.

Sve ovo što se događa domaćoj brodogradnji i njenim kooperantima posljedica je odustajanja od brodogradnje aktualnih političko-poslovnih elita Hrvatske koje ovih godina (uz pokroviteljstvo EU institucija) nastavljaju proces deindustrijalizacije države.

Direktor Brodotrogira Mateo Tramontana pokušao je izvršiti pritisak na radnike u štrajku zahtjevom da se dovrše neke brodice, inače će biti prinuđen naći druge izvođače. Na to, naravno, radnici nisu pristali i štrajk će trajati do ispunjenja zahtjeva, odnosno do isplate zaostalog dijela plaće. I u petak je od radnika traženo da rade, iako se ne zna kad će plaća biti isplaćena. U Tekolu je zaposleno oko 170 radnika, od toga ih je u Trogiru oko 50. Prosjek godina se kreće oko 40, no ima ih dosta koji su blizu šezdesete. Većinom se radi o terenskim radnicima zaposlenim na neodređeno. Prvi dan su svi trogirski radnici učestvovali u štrajku, a pridružilo im se i nekoliko kolega koji rade u sklopu Viktora Lenca. Drugi dan štrajka ipak je radilo desetak radnika od kojih je to zatraženo, a ostali su nastavili štrajk.

U firmi je SMH jedini sindikat, do početka godine učlanjenost u sindikat je bila blizu 40 posto, ali nažalost zbog iscrpljivanja radnika neisplatom i kašnjenjem plaća sve su češći odlasci iz Tekola, samo u 12. mjesecu je 10 do 15 radnika napustilo firmu. Dakle, i ovdje se događa sličan proces kao i u Uljaniku i 3. Maju. Saratlija iskazuje bojazan da bi se moglo desiti da već idući mjesec bude 100 ili manje zaposlenih. Osim Tekola, po Saratliji, još najmanje desetak kooperantskih firmi trpi posljedice zbog uništavanja brodogradnje u Hrvatskoj. Gledana iz radničkog kuta, perspektiva je sumorna, što dovodi do odlaska radnika iz brodogradilišta i njihovih kooperanata iz egzistencijalnih razloga, a sve to dovodi do sve slabijih mogućnosti za nastavak normalnog poslovanja i sklapanje poslova.

Sve ovo što se događa domaćoj brodogradnji i njenim kooperantima posljedica je odustajanja od brodogradnje aktualnih političko-poslovnih elita Hrvatske koje ovih godina (uz pokroviteljstvo EU institucija) nastavljaju proces deindustrijalizacije države, otpočet još 1990-ih od strane njihovih parazitskih prethodnika. Put do lako moguće propasti ili drastičnog urušavanja brodogradnje bio je gotovo klasičan: prvo se obavila privatizacija, zatim je krenulo neulaganje novih vlasnika ili upravnih tijela u samu brodogradnju, odnosno neispunjavanje uvjeta dogovorenih prilikom preuzimanja brodogradilišta, budući da cilj i nije bio nastavak djelatnosti brodogradnje, već spekulantska prenamjena zemljišta, najčešće u turističke svrhe, uz unaprijed ukalkulirani gubitak brojnih radnih mjesta. Dakako, turizam na koji spekulanti ciljaju je onaj elitni. Pri tome se radnici ciljano izgladnjuju i iscrpljuju nedjelovanjem i odugovlačenjem jer vlast pušta da vrijeme učini svoje, odnosno da radnici sami napuste svoje firme i odu vani trbuhom za kruhom.

Ovaj egzodus ima katastrofalne posljedice za Dalmaciju, Primorje i Istru jer se gradovi prazne, a onda trpe i oni koji ostaju. Dolazi do deficita stanovništva kao korisnika ostalih uslužnih privrednih grana, a pada i kvaliteta komunalnih usluga u gradovima. Jedini mogući način borbe je zajednički nastup i borba radnika brodogradilišta i radnika kooperantskih firmi (od kojih su neke nekada bili sastavni dijelovi brodogradilišta) u borbi za očuvanje brodogradnje, dok još za to ima šanse.