Stožer za obranu Uljanika Politički zahtjev ljevice mora ići prema radničkoj kontroli u Uljaniku

Zaoštravanje situacije u pulskom Uljaniku ovih je dana umalo dovelo do štrajka. Prilikom tih dramatičnih događanja, pojavili su se određeni politički stavovi vezani uz pokušaj rješavanja problema. Za razliku od ostalih političkih aktera, stav ljevice mora ići prema osnivanju stožera za obranu Uljanika i uspostavi radničke kontrole čime radnici ne preuzimaju odgovornost, već šire svoj utjecaj kontrole nad poslovanjem i proizvodnjom.

Posljednjih desetak dana intenzivira se stvar s pulskim brodogradilištem Uljanikom. Vlada je odobrila jamstva Uljaniku kojima će to brodogradilište dobiti određeni vremenski predah kako bi se isplatile plaće radnicima te obaveze prema kooperantima i dobavljačima. Europska komisija je potvrdila ovu vladinu odluku.

Na političkoj sceni javljaju se zahtjevi za ukidanjem bilo kakve državne pomoći Uljaniku jer je većinski vlasnik privatnik i jer ti zahtjevi generalno idu protiv državne intervencije, odnosno protiv “trošenja novca poreznih obveznika” na privatne interese.
Nas ovdje zanimaju oni zahtjevi i stavovi dijela političke scene koji su se zadnjih dana izjasnili za državnu intervenciju u bilo kojem obliku, neovisno o motivima i razlozima, a posebno nas zanima hrvatska ljevica i njeni stavovi oko Uljanika.

Liberali, u čije je ime govorio Boris Miletić iz IDS-a, smatraju kako država mora štititi interese ovog pulskog brodogradilišta. Između ostaloga, to je i zbog tradicije i zbog toga što je opstanak brodogradilišta u interesu hrvatske industrije i grada Pule. Liberali se pritom pozivaju na nacionalni interes. Jasno, oni pod nacionalnim interesom ovdje podrazumijevaju interes kapitala. Smatraju da je Vlada dobro postupila odobravajući jamstva Uljaniku, navodno neovisno o tome što ta jamstva idu privatniku, a sve da bi radnici Uljanika mogli primiti svoju plaću.

Živi zid, koji ovu situaciju koristi da poveća svoj politički utjecaj u Istri i Primorsko-goranskoj županiji, ponavlja razmišljanja liberala o nužnosti opstanka brodogradilišta, ne samo zbog tradicije nego i zbog društvenog interesa. Ipak, za razliku od liberala, oni traže promjenu uprave. Pritom su za državni intervencionizam putem kojeg bi država pomagala brodogradilišta efikasnije nego dosad. Izradili bi se strateški planovi, smijenile nesposobne uprave, revidirali postupci privatizacije i sl. Za ovu stranku je nužno da dođe do promjene političkog sustava i promjene načina razmišljanja, da bi se stvari počele rješavati u korist društva.

S druge strane, sindikati predvođeni Brunom Bulićem i Vedranom Dragičevićem zahtijevaju smjenu Upravnog i Nadzornog odbora. Oni nisu za likvidaciju brodogradnje iz očitih razloga jer bi to negativno utjecalo na standard radnika i građana, na interes lokalne zajednice te konačno na interes industrije i društva.

Problem je preveliki, a radničke pozicije nedovoljno jake da bi ljevica tom pitanju pristupila s apstraktnim zahtjevima. Stoga ljevica ne smije imati zahtjeve koji idu nekoliko koraka naprijed jer onda radnici ostaju daleko iza nje, približavajući se liberalima ili Živom zidu.

Kako je aktualno vodstvo brodogradilišta Uljanik to poduzeće dovelo u bezizlaznu situaciju u kojoj se gomilaju obaveze prema radnicima, kooperantima i dobavljačima, sindikati traže njegovu smjenu, ali i ispitivanje odgovornosti Vlade. Smatraju da se država mora uključiti u cijelu stvar tako da sudjeluje u financiranju proizvodnje, da vodi brigu o dinamici trošenja svog novca i realizaciji proizvodnog programa. Konačno, pitanje štrajka u ovom je trenu osjetljivo jer je on potvrdom EK odobrenih vladinih jamstava, stavljen u pripremno stanje.

Treba navesti da su navedenim akterima više-manje zajednički stavovi da država mora intervenirati u postojeću situaciju financijskim sredstvima, ali i smjenom Upravnog i Nadzornog odbora te tako započeti rješavanje problema Uljanika. Svi se slažu u tome da brodogradnja kao djelatnost, a posebno brodogradilište Uljanik moraju opstati.

Sindikat smo ovdje uzeli kao organizaciju koja izražava stavove radnika pulskog brodogradilišta, a ti stavovi ne moraju uvijek biti bliski ljevici. Posebno zato što sindikati kao radničke organizacije okupljaju radnike vrlo različitih političkih pogleda i stavova. K tome, vidjeli smo da i Živi zid i liberali u ovom slučaju imaju stavove koje prosječni radnik vrlo teško može razlikovati od stavova ljevice. Stoga ovdje na sindikalnu borbu ne treba gledati kao na unaprijed lijevu borbu, nego prvenstveno kao na borbu organiziranog dijela pulskih radnika za svoja radnička prava, prije svega za isplatu plaće i protiv otpuštanja u neposrednoj budućnosti.

U ovom kontekstu politički je zadatak ljevice da toj borbi pokuša nametnuti oblik koji uzima u obzir činjenicu da u ovom trenutku pulski radnici ne razlikuju lijeve od liberalnih ili desnih zahtjeva, koji, neovisno o tome, uključuje njihove zahtjeve i koji rezultira daljnjim razvojem radničko-sindikalne političke borbe i jačim povezivanjem s ljevicom.

Čime se ljevica razlikuje, a čime bi se trebala razlikovati?

Treba početi od izjave predsjednika Vlade koji smatra da je odgovornost postojećeg problema pulskog brodogradilišta na upravi. Za razliku od uobičajenih i moralizatorskih pojašnjenja ove izjave, ona je vrlo značajna jer nam pokazuje da situacija po kapital nije nepovoljna. Drugim riječima, radničke akcije i najave, ali i politička snaga radnika, u ovom trenutku ni za Vladu ni za kapital nisu opasnost, stoga država još ne mora intervenirati. Ali to nam govori i da prostora za radničku intervenciju itekako ima.

Svu komunikaciju s Vladom, upravom i lokalnom zajednicom trebao bi voditi novoosnovani stožer i to putem svog koordinatora. Da radnički pokret u Hrvatskoj, a u Uljaniku posebno nije razjedinjen ne bi bilo toliko puno sindikata.

Problem je preveliki, a radničke pozicije nedovoljno jake da bi ljevica tom pitanju pristupila s apstraktnim zahtjevima. Stoga ljevica ne smije imati zahtjeve koji idu nekoliko koraka naprijed jer onda radnici ostaju daleko iza nje, približavajući se liberalima ili Živom zidu. Tu se sad javlja politički problem za hrvatsku ljevicu: kako svojim djelovanjem pulskim radnicima ukazati na političku razliku u odnosu na druge političke stranke, a da u isto vrijeme to ukazivanje ne bude apstraktno, odnosno da u isto vrijeme uzima u obzir konkretnu radničku borbu?

Radnička fronta taj problem još nije do kraja osvijestila. Ona se pridružuje zahtjevima ostalih da uprava i NO moraju dati ostavku ili biti smijenjeni. Međutim, dodaje novi zahtjev kako novu upravu moraju imenovati sami radnici, direktno. Taj zahtjev bi izgleda trebao imati lijevi predznak budući da se poziva na radnike i njihovo pravo izbora uprave te od njega u RF-u vjerojatno očekuju da prosječnom radniku ukaže na razliku između njih i drugih stranaka. Dalje se traži objava plana restrukturiranja od Uprave, ali i od Vlade. Zatim se od radnika traži da budu “aktivni faktori” na radničkim vijećima. Radnička fronta traži da pulski radnici pretvore radnička vijeća u ono što bi, prema njoj, trebalo biti – mjesto dogovora o “radničkim stavovima i interesima, kao i kanal kojim se ti stavovi i interesi trebaju komunicirati prema javnosti.” Možda je i najvažniji zahtjev nacionalizacija Uljanika jer se od Vlade traži da Uljanik vrati “u vlasništvo radnika i naroda”.

Dakle, tri su zahtjeva od kojih se ljevica nastoji razlikovati u odnosu na ostale političke stranke, ali sva tri su, u ovom trenutku, apstraktna i pogrešna. U tom obliku teško da mogu dobiti radničku potporu i to onu koja jamči neposredni nastavak radničke borbe. Nacionalizacija Uljanika svakako jest bitno političko pitanje i nužno za ljevicu, ali ono sada nije na dnevnom redu niti ljevica ima toliku snagu okupiti radnike oko tog pitanja. Ono je prosječnom pulskom radniku onoliko apstraktno, koliko je radniku sisačke rafinerije konkretno – baš zato što je zahtjev za nacionalizacijom aktualan u redovima sisačkih radnika. Zahtjev za izborom uprave i nadzornog odbora od strane radnika za sobom povlači neka pitanja, posebno ako je taj zahtjev istaknut sam za sebe, a izgleda da jest. Ljevica se mora upitati: koji je smisao tog zahtjeva? Što će radnici dobiti direktnim izborom UO-a i NO-a? Kako će se oni osigurati od toga da im ne podmetnu slične igrače? Kakva će biti odgovornost radnika prilikom biranja uprave? Hoće li uloga radnika biti svedena samo na nominalni izbor vodstva, a da ni o čemu drugome ne raspravljaju?

I treće, zahtjev za pretvaranjem radničkih vijeća u mjesto dogovora radničkih interesa i stavova jest odvojen od realnosti. Naime, iz iskustva je poznato da borbeni sindikalisti i radnici na radničko vijeće odavno gledaju kao na instrument i polugu poslodavca. To ne znači da oni ne pokušavaju koristiti tu polugu kao jedan od izvora dragocjenih informacija i da ne pokušavaju sudjelovati u njegovom radu. No, za neke jače i efikasnije radničke akcije oni ipak ne računaju na radnička vijeća.

Zahtjev za osnivanjem stožera za obranu Uljanika

Nasuprot navedenim zahtjevima, ljevica mora beskompromisno istaknuti zahtjev za osnivanjem stožera za obranu Uljanika, po uzoru na Stožer za obranu Petrokemije i još važnije, po uzoru na Stožer za obranu Rafinerije nafte Sisak .

Isticanje tog zahtjeva ujedno znači da ljevica treba pojasniti razloge i motive, kratkoročne i srednjoročne ciljeve i sredstva pomoću kojih se ti ciljevi trebaju ostvariti. Još važnije, isticanjem tog zahtjeva ljevica bi pokazala stvarnu, ne nominalnu, nužnost povezivanja radničke borbe. Ovim zahtjevom stvaraju se preduvjeti za povezivanje sa sisačkim radnicima i njihovim stožerom i preduvjeti za uvođenje radničke kontrole.

Možda i najvažnija stvar kod ove borbe jest da radnici Uljanika sve poslovne tajne i informacije trebaju dijeliti s javnosti jer je to najefikasniji način pritiska na političko-menadžerske strukture.

Što znači radnička kontrola na ovom primjeru? Najprije treba reći da su najdalje prema realizaciji tog zahtjeva otišli radnici Rafinerije Sisak. Osnovali su Stožer za obranu Rafinerije u koji su ušli predstavnici tamošnjih sindikata kao i predstavnici branitelja. Stožer okuplja i radnike koji nisu članovi sindikata. Pritom koordinator stožera gotovo svakodnevno objavljuje bitne informacije o poslovanju i proizvodnji svog poduzeća putem kojih javnosti i ostalim radnicima približava cjelokupnu tematiku bilo vezanu za proizvodnju bilo vezanu za poslovanje. Konačno, stožer djeluje i politički, odnosno djeluje u vezi s akterima van svog poduzeća, što smo imali prilike vidjeti prilikom priprema za blokadu pruge prošle godine. Upravo su radnici sisačke rafinerije pokazali da su radnici ti koji najviše brinu o društvenom interesu. Također su pokazali da jedino njima nije u interesu prikrivati istinu. Shvatili su da najefikasniji pritisak na Vladu nisu apeli i molbe da počne djelovati u interesu radnika, nego objave poslovnih ‘tajnih’ podataka, čvrsto povezivanje s lokalnom zajednicom i daljnje razvijanje radničke borbe.

Radnici Uljanika kao prvi korak trebaju osnovati svoj stožer za obranu Uljanika i u to tijelo uključiti kako predstavnike svih sindikata koji tamo djeluju tako i predstavnike dijela radnika koji nisu sindikalno organizirani. Prvi korak prema osnivanju stožera može biti i štrajkaški odbor koji se već sastoji od predstavnika svih sindikata Uljanika i koji je po sebi borbeno tijelo. Nakon osnivanja stožera trebali bi izabrati i jednog od iskusnijih radnika kao koordinatora. Jer sam stožer bi već bio rukovodeće tijelo svih radnika Uljanika. Svu komunikaciju s Vladom, upravom i lokalnom zajednicom trebao bi voditi novoosnovani stožer i to putem svog koordinatora. Da radnički pokret u Hrvatskoj, a u Uljaniku posebno nije razjedinjen ne bi bilo toliko puno sindikata. Stoga ovo novoosnovano tijelo i omogućuje, zapravo tjera na suradnju sve sindikate i to prema rješenju radničkih problema.

Možda i najvažnija stvar kod ove borbe jest da radnici Uljanika sve poslovne tajne i informacije trebaju dijeliti s javnosti jer je to najefikasniji način pritiska na političko-menadžerske strukture. Pogrešno je vjerovati da je u radničkom interesu razne dogovore s upravom ili Vladom držati unutar četiri zida iz ovog ili onog razloga. Zato bi bilo najbolje da se, kao što radi i sisački stožer, preko fejsbuk kanala (bilo jednog od sindikata ili putem nove stranice) bitne informacije daju u javnost i na taj način komunicira javnosti i drugim radnicima.

Stožer za obranu Uljanika rješava i pitanje smjene uprave i nadzornog odgovora. U ovom trenutku nerealan je zahtjev da radnici u potpunosti biraju nove predstavnike UO-a i NO-a ili da preuzmu upravljanje Uljanikom, između ostaloga jer još nisu u poziciji da objektivno i ispravno ocijene sve te predstavnike niti su upoznati sa svim informacijama potrebnim za upravljanje. Međutim, ono što mogu jest tražiti pravo veta na izbor predstavnika članova UO-a i NO-a, zajedno sa sudjelovanjem svog koordinatora u tim tijelima. Također, trebaju tražiti i pravo veta na otpuštanje i zapošljavanje radnika Uljanika. Na taj način oni ne preuzimaju odgovornost, ali šire svoj utjecaj kontrole nad poslovanjem i proizvodnjom te se polako i postepeno upoznaju s tim procesima. Dakle, radničko upravljanje – još ne. Radnička kontrola u ovom trenutku – da.

Konačno, na pitanje štrajka ljevica treba odgovoriti potvrdno i ponuditi svu svoju pomoć jer je štrajk potreban. Međutim, za nju štrajk i prijetnja štrajkom ne smije biti samo radi isplate plaće. To bi tek odgodilo problem sukoba rada i kapitala. Pored pitanja plaće i otpuštanja, ljevica treba zahtijevati upravo uvođenje radničke kontrole. Štrajk, ako do njega dođe i naknadno, treba iskoristiti da se iskristalizira nužnost stožera za obranu Uljanika.

Nikakvi apeli Vladi, lokalnim vlastima ili igranje na kartu lokalpatriotizma neće zaustaviti restrukturiranje. Ljevica mora gurati ovaj presudni zahtjev u suštini zbog toga što on postavlja političke preduvjete da se ostala pitanja poput otpuštanja, isplate plaća, pa čak i restrukturiranja riješe u radničkom interesu. Zato je jedino rješenje radničko-sindikalno djelovanje na višem nivou – preko radničke kontrole. Kao u slučaju Siska, i ovdje je napad najbolja obrana.