Stota godišnjica Oktobarske revolucije Na današnji dan izveden uspješan napad na Zimski dvorac

Prije sto godina, u jeku krvavog kapitalističkog svjetskog rata, iz Rusije je odjeknuo snažan potres u obliku uspješnog ustanka ugnjetenih narodnih masa pod vodstvom Boljševičke partije. U tekstu se bavimo analizom subjektivnog faktora 1917. koja pokazuje nužnost čvrstog i dosljednog političkog organiziranja radničkog pokreta.

Danas se obilježava sto godina od uspješno izvedenog napada crvene garde i vojnih trupa pod vodstvom Vojno-revolucionarnog komiteta (VRK) na Zimski dvorac u Petrogradu. Uvečer 7. novembra po novom kalendaru VRK koordinirao je svoje trupe s jednim ciljem – u ime Petrogradskog sovjeta preuzeti vlast od Privremene vlade. Nakon toga je u ranim satima 8. novembra, Drugi kongres sovjeta ratificirao preuzimanje vlasti i time izvršio i formalnu smjenu Privremene vlade čime je započela socijalistička revolucija.

Sve proturječnosti te, 1917., godine i napetosti, zatim izuzetna dinamika političke borbe, sva napredovanja i povlačenja – odredile su vrhunac u jednom jedinom činu, u boljševičkom ustanku. Na taj način je i sam prijelaz vlasti na boljševizirani sovjet morao proći kroz ovaj političko-borbeni čin.

Kod nas ljevica obično gleda na Oktobarsku revoluciju iz njenog krajnjeg rezultata. Oktobarska je revolucija bila uvod u socijalističku izgradnju, presudno je utjecala na reakciju Zapada, spasila je svijet od nacizma i Hitlera 1945. itd. Ovim ‘zaslugama’ ljevica dodaje i emancipatorski potencijal, humanizam i ostale velike riječi.

Međutim, ono što ljevici uporno bježi pred očima jest odgovor na pitanje kako (na koji način) je Oktobarska revolucija realizirana. Kao što je rečeno, Oktobarska revolucija presudno je izvedena ustankom 25.10. (7.11.) koji se može svrstati u ustanke s najmanje žrtava ikad pri tako potresnim političkim promjenama.

Za obje ove stvari, dakle, za usmjeravanje svih političkih uvjeta u smjeru ustanka i kreiranje tog ustanka iz postojećih okolnosti kao i za njegovu realizaciju uz malo žrtava, zaslužna je boljševička partija na čelu s Lenjinom i Trockim.

Ono što ljevici uporno bježi pred očima jest odgovor na pitanje kako (na koji način) je Oktobarska revolucija realizirana.

Jedan od glavnih razloga kasnijeg socijalističkog neuspjeha jest neuspjelo širenje revolucije izvan ruskih granica. Pritom je presudna mjera ta jesu li radnici naprednih kapitalističkih zemalja (ne onih nazadnih) realizirali socijalističku revoluciju. Drugim riječima, degeneracija i propast revolucije ima jedan od svojih uzroka i u neuspješnim političkim borbama radnika Zapada.

Najveća pomoć ruskim revolucionarima od europskih radnika bila bi u tome da oni sami smjene vlastite imperijalističke vlade i dovedu radnike na vlast. Znamo da uopće preduvjet za takvo političko djelovanje nije promatranje socijalističkih ili boljševičkih dosega, nego analiza praktično-političke borbe koja je vodila Oktobarskom ustanku. Zašto analiza? Zbog toga da se na primjeru boljševičke partije izvuku zaključci kako i na koji način masovni pokret usmjeriti prema historijskom cilju. To u isto vrijeme nipošto ne znači tzv. rusifikaciju političkog pokreta jedne zemlje, odnosno preslikavanje ruskih uvjeta na tlo kapitalistički razvijenih zemalja. To znači svijest o nužnosti političke intervencije u masovni pokret, koja je tako ciljano, uporno i dosljedno nemoguća bez dobro organizirane političke partije vođene naprednom teorijom.

Utoliko se za obilježavanje Oktobarske revolucije bitnije zadržati na tzv. subjektivnom faktoru Oktobra, odnosno opisati političku borbu u Rusiji 1917. iz boljševičke perspektive.

Politička borba presudno je započela Februarskom revolucijom kojom je srušeno carstvo, a došla na vlast revolucionarna demokracija snažno podržavana od sovjeta radnika, seljaka i vojnika. Boljševička partija tada je bila u manjini u sovjetima, stoga se njen posao sastojao najviše u prevladavanju tog manjinskog stanja i u pridobivanju masa na svoju stranu. To je bio zapravo jedan te isti zadatak. Boljševici su najviše kroz Lenjina, uzimali sovjete kao ozbiljnu instituciju u nastajanju, što nije bilo očito tih dana budući da su sovjeti bili neka vrsta ilegalne, ma da legitimne tvorevine. Tadašnja prva privremena vlada imala je podršku sovjeta, ali je sovjet nije postavio, odnosno izabrao niti je njemu odgovarala.

Predviđanje Trockog iz 1905/06 da će u idućoj revoluciji sovjeti nastati po cijeloj zemlji, odnosno izvan petrogradskog okvira – ostvarilo se.

S druge strane, predviđanje Trockog iz 1905/06 da će u idućoj revoluciji sovjeti nastati po cijeloj zemlji, odnosno izvan petrogradskog okvira – ostvarilo se.

Dakle, suština praktičnog boljševičkog djelovanja odmah nakon Februara bila je rad na pridobivanju masa i orijentir prema sovjetima.

Međutim, suština njihovog političkog djelovanja bila je realizacija „demokratske diktature proletarijata i seljaštva“ (Lenjin) što je značilo dovođenje do kraja buržoaske revolucije i preuzimanje vlasti ne od strane buržoazije nego od radnika i seljaka. Nizom efektivnih mjera takva bi vlada, pod vodstvom boljševika, utabala stazu prema socijalističkoj revoluciji u budućnosti. Dolazak radnika i seljaka na vlast (što u tadašnjoj strategiji još nije značilo socijalističku revoluciju!) bila bi iskra koja bi potpalila socijalistički revolucionarni požar u Europi. Povratno djelovanje na Rusiju imalo bi takvo djelovanje da bi olakšalo, u kapitalističkim uvjetima, borbu demokratske diktature radnika i seljaštva prema socijalističkoj revoluciji. Osnova takvog djelovanja bila bi republika.

Otprilike ovakvo je stanje bilo u boljševičkoj partiji prije Lenjinova dolaska u Petrograd u aprilu 1917. Uviđajući promjene u političkim okolnostima, impotentnost Privremene vlade i važnost sovjeta, Lenjin je svojim Aprilskim tezama preokrenuo naglavce dotadašnju strategiju svoje partije.

Tako su sovjeti prepoznati kao oblik budućeg državnog uređenja, za razliku od republike, pa je to značilo još intenzivniju borbu za prevlast u sovjetima (tzv. boljševizacija sovjeta) i daleko ozbiljnije shvaćanje sovjeta od svih ostalih stranaka i političkih aktera. Otuda i glavna parola: „Sva vlast sovjetima!“ Najvažnije, prepoznato je sljedeće: stara formula demokratske diktature radnika i seljaka zamijenit će se novom formulom diktaturom proletarijata koja se oslanja na seljaštvo. Drugim riječima, buržoaska revolucija se iscrpila i stekle su se objektivne okolnosti za prerastanje u socijalističku revoluciju. Ovaj proces moći će se odvijati tek ako boljševici dođu na vlast, odnosno prerastanje revolucije ostvarivo je tek uz diktaturu proletarijata.

Stara formula demokratske diktature radnika i seljaka zamijenit će se novom formulom diktaturom proletarijata koja se oslanja na seljaštvo. Drugim riječima, buržoaska revolucija se iscrpila i stekle su se objektivne okolnosti za prerastanje u socijalističku revoluciju.

Ovdje treba napomenuti dvije stvari. Prva, političko-organizacijska – Lenjin postavlja uvjet daljnje revolucije boljševičkim preuzimanjem vlasti, a boljševičko preuzimanje vlasti u skladu s povijesnim zadatkom revolucije. Subjektivni faktor ovdje igra enormnu ulogu i očigledno pobija ona podbadanja kritičara marksizma koji su tvrdili (i još tvrde) kako marksizam ne poznaje djelovanje čovjeka, nego propisuje da je sve unaprijed određeno prirodnim i društvenim zakonima. Prema tome, umjesto čistog razmatranja o mogućnostima postojeće revolucije, Lenjin postavlja za zadatak političko preuzimanje vlasti.

Druga, društveno-politička stvar – prerastanje revolucije iz buržoaske u socijalističku ima svoj korijen u rješavanju tzv. agrarnog pitanja. Ono se manifestira u činjenicama da seljaštvo čini ogromnu većinu stanovništva, da i dalje nije riješen njegov problem sa zemljom kao i da većinu vojnika čine seljaci, što je posebno bitno u ratno vrijeme. Lenjin je uvidio da ne samo postojeća Privremena vlada, nego i ostali politički akteri s desna, neće zbog raznih razloga moći riješiti ovo pitanje. To je moguće jedino vladi radnika i seljaka, ali samo ako uz buržoaske započne i socijalističke mjere.

U osnovi, ovdje su se poklopili pogledi Lenjina i Trockog koji je ranije predviđao da će iduća revolucija u Rusiji morati, ako želi uspjeti, prerasti u socijalističku.

Prvi sveruski kongres sovjeta formalizirao je tadašnju sliku stanja odnosa među političkim partijama. Boljševici su bili treći sa 105 delegata od ukupno 822 s pravom glasa. Međutim, formalno stanje je otprilike kao i fotografija koja bilježi samo trenutni pokret. Ona ne može jasno uhvatiti tendenciju pokreta. Tako i taj prvi kongres iako je zabilježio slabost boljševika, zapravo je uskoro morao priznati njihov uspon. Baš u vrijeme kad se odvijao kongres, došlo je do tzv. julskih dana, masovnih prosvjeda koji su, drugačije od plana tadašnjeg Centralnog izvršnog komiteta kongresa, zapravo prihvatili parole boljševika i koji su se donekle smirili tek nakon intervencije boljševičke partije.

Iz tzv. Kornilovljeve afere boljševicima je značajno porastao ugled te su uskoro zadobili i većinu u Petrogradskom sovjetu.

Iako to boljševicima nije bio plan, za ove prosvjede su Centralni izvršni komitet i Privremena vlada okrivili upravo boljševičku partiju optužujući je da je htjela preuzeti vlasti. Dio vođa je uhvaćen, dio se ostao skrivati, a dio (poput Lenjina i Zinovjeva) je morao pobjeći izvan Petrograda. Lenjin će se inače vratiti tek u oktobru, a i tada će se većinu mjeseca morati skrivati u petrogradskom naselju Viborg, da bi se konačno pojavio na samom Drugom sveruskom kongresu sovjeta.

Kako je politička situacija postajala sve nestabilnijom na unutarnjem i na vanjskom planu, na snazi su počele dobivati reakcionarnije tendencije. Njih je uglavnom utjelovio general Kornilov kojeg je nešto ranije postavio Kerenski, prvi čovjek zadnje Privremene vlade.
Kad je vidio da je i Kornilov odmaknuo kontroli te prijeti državnim udarom, Kerenski je pozvao sve političke stranke u pomoć, pa i boljševike, koji su tu ponudu prihvatili. Kako su imali jak utjecaj među radnicima željeznice boljševici su uspjeli zaustaviti Kornilovljeve trupe tako reći sa samog polazišta. Naime, štrajk željezničara paralizirao je trupe da se kreću prema prijestolnici, a dio mornara i vojnika prešao je na stranu boljševika, uz nemalu pomoć i autoritet Trockog.

Iz ove tzv. Kornilovljeve afere boljševicima je značajno porastao ugled te su uskoro zadobili i većinu u Petrogradskom sovjetu. Inače, ta afera je kako Trockom tako i Lenjinu služila kao dobar primjer suradnje s buržoaskim snagama protiv radikalno desničarskih elemenata. Međutim, kao primjer suradnje koja je bila taktička i iz koje su oni, boljševici, stvorili preduvjete za konačni udarac buržoaskim snagama.

Prelaskom sovjeta u boljševičke ruke, odnosno boljševizacijom Petrogradskog sovjeta, Trocki je, nakon što je pušten iz zatvora, postao predsjednik sovjeta. Bilo je to drugi put, budući da je prvi put postao predsjednik Petrogradskog sovjeta 1905. Ovime je učinjen veliki korak naprijed prema ustanku i preuzimanju vlasti. U to vrijeme odvijalo se nekoliko vrlo dinamičnih procesa unutar kojih se mogla snaći i koje je mogla iskoristiti samo dobro organizirana partija koja je imala svoje ljude na svim bitnim mjestima. Lenjin se još skrivao, ali je neprestano slao pisma Centralnom komitetu zagovarajući ustanak. U pismima je apelirao, prijetio, naglašavao, zahtijevao – uglavnom, poduzimao je sve što je u tim trenucima mogao da se nešto inertni CK pokrene. Također, održavao je i korespondenciju s više aktera, uključujući i dopisivanje s raznim boljševičkim organizacijama, mimo CK-a. Kerenskijeva vlada postajala je sve nervoznija jer su već kružile priče o skorom ustanku boljševika.

Na prijedlog lijevog esera Lazimira, osnovan je Vojno-revolucionarni komitet s osnovnom zadaćom nadgledanja trupa u Petrogradu i njegovom širem području. Ubrzo je taj VRK postao središte boljševičkog ustanka.

Nakon što je Trocki postao predsjednik sovjeta, te priče su naravno dobile na intenzitetu i Kerenski je počeo raditi na premještanju Petrogradskog garnizona (koji su činili revolucionarni i hrabri vojnici) na frontu čime je želio oslabiti položaj samog sovjeta. Na prijedlog lijevog esera Lazimira, osnovan je Vojno-revolucionarni komitet s osnovnom zadaćom nadgledanja trupa u Petrogradu i njegovom širem području. Ubrzo je taj VRK postao središte boljševičkog ustanka i to zahvaljujući posebnim manevrima Trockog koji je, kao predsjednik sovjeta, bio glavni čovjek VRK-a.

Ovdje treba spomenuti da je u svojim pismima, i na prvim sjednicama CK-a Lenjin tražio da boljševici vlast preuzmu i mimo nadolazećeg kongresa sovjeta i to u Moskvi. Boljševički vođe koji su bili na licu mjesta smatrali su da je pametnije preuzeti vlast uoči samog kongresa i ostaviti kongresu naprosto da ratificira preuzimanje vlasti (Trocki). Nekoliko dana prije samog ustanka do kraja se iskristalizirala ideja da se on uradi preko VRK-a.

Prva i to gotovo presudna bitka dobivena je kad je Petrogradski garnizon odbio naređenja Kerenskog za premještanje na frontu i stavio se na raspolaganje VRK-u i Petrogradskom sovjetu. To je značilo da je najveća lokalna vojna sila prešla u ruke boljševiziranog sovjeta. U tome se krije jedan od razloga gotovo bezbolnog preuzimanja vlasti.

Sad je samo trebalo iskoristiti situaciju i usmjeriti sve snage za ustanak. Idućih nekoliko dana bili su odlučujući budući da je politička javnost pretpostavljala da se sprema ustanak i da bi se naređenje za njega moglo dogoditi na samom kongresu koji je zakazan (nakon promjene prvog datuma) za 25.10. (stari kalendar). U svakodnevnoj vezi s partijom i njenom vojnom organizacijom, Trocki je uradio manevre koji su direktno vodili situaciji u kojoj su gotovo svi politički akteri tada, a posebno Kerenski, uhvaćeni na prepad. Pritom je uspio dobiti legitimitet za taj potez.

Kako je to uspio? Treba naglasiti da taj potez kao povijesni princip nije novost, ali je ovdje opet iznenadio protivnike boljševika. Trocki je cijelu situaciju prikazao kao pravo i spremnost Petrogradskog sovjeta na obranu od vlade Kerenskog. Ukoliko se sovjet bude morao braniti, tek tada će on napasti i njegov će napad onda ići do kraja, to jest do preuzimanja vlasti. Obrana je bila reakcija na agresivni pokušaj Kerenskog da premjesti garnizon kako bi lakše srušio sovjetsko rukovodstvo. S druge strane, sovjet kao institucija koja je svojom suštinom išla za tim da sruši vladu jačala je svoj položaj. Pod boljševičkom upravom (Trocki) taj proces je bio vrlo intenzivan i time se zapravo sve više ugrožavao položaj Kerenskog. Dakle, htio ne htio, Kerenski je morao udariti na sovjet. To je onda poslužilo ne samo kao opravdanje, nego i potvrdilo logičan slijed događaja za sovjet da se obrani i da uposli, odsada, svoje trupe. Sam povod tog napada u takvoj situaciji bio je manje važan i kad se on dogodio, zatvaranjem tiskare časopisa boljševičke partije, cijela je stvar eskalirala.

Nakon osvajanja Zimskog dvorca, Drugi sveruski kongres sovjeta stavljen je praktički pred gotov čin da prizna ovo zauzimanje. Kako su boljševici imali većinu (od 649, imali su 390), a zajedno s lijevim eserima (socijal-revolucionari su se neposredno nakon početka kongresa pocijepali na lijeve i desne) koji su imali oko 100 delegata, imali su veliku većinu i mogli su, uz ostale političke grupacije s 505 glasova potvrditi boljševičko preuzimanje vlasti. Menjševici i desni eseri su potom napustili kongres i time onemogućili da nova radnička vlada bude višepartijska (umjesto bipartijska – boljševici i lijevi eseri).

Prva i to gotovo presudna bitka dobivena je kad je Petrogradski garnizon odbio naređenja Kerenskog za premještanje na frontu i stavio se na raspolaganje VRK-u i Petrogradskom sovjetu.

Što je bilo kasnije, tema je nekog drugog teksta. Ovdje valja zaključiti s nekoliko bitnih napomena. Boljševici su preuzimanjem vlasti računali na radničku pomoć iz Europe (prvenstveno Njemačke). Osnovna stvar koju su planirali jest da se održe na životu dok ne dođe internacionalna radnička pomoć koja bi onda presudno značila put prema socijalizmu. Dakle, htjeli su da ne završe kao Pariška komuna. U toj situaciji izgradnja socijalizma nije bila u planu iz jednostavnog razloga jer Rusija za socijalizam nije bila spremna. Međutim, a to je velika razlika, povlačili su poteze koji su značili socijalističku mjeru utoliko što su bili pripremali uvjete za daljnji razvoj koji bi onda omogućio socijalističku izgradnju. Socijalistička izgradnja i izgradnja socijalizma ovdje nisu ista stvar. Do Lenjinove smrti, birokratizacije partijskog i državnog aparata te uspona staljinističke frakcije, nikome iz partije nije bilo u primisli da se u SSSR-u izgrađuje socijalizam kao takav. Suština je bila da se povlače potezi i mjere koje rusku proletersko-seljačku državu drže na životu do proleterske revolucije na Zapadu i koje je pripremaju da pođe na put socijalističke izgradnje. Takva izgradnja u svojoj tendenciji i potencijalu je bila socijalizam, ali samo tako. Ona nije bila socijalizam po sebi.

S druge strane, put boljševičke frakcije, a onda i partije početkom 20. stoljeća, a posebno u 1917. bio je izuzetno trnovit i dinamičan. U godini revolucije zbog raznih okolnosti bilo je puno nesuglasica i rasprava među partijskim organizacijama (najviše u CK). U tome je svaki član rukovodstva, bio on Lenjin, Trocki, Sverdlov, Bubnov, Kamenjev, Zinovjev, Staljin itd., imao svoj doprinos. Netko je nekad više radio, nekad manje, netko je bio više vidljiv, netko i manje. Može se reći da bez Lenjina zasigurno ne bilo proleterske revolucije, kao i da bez Trockog ne bi bilo ustanka. Lenjin je ovdje ipak presudnija ličnost, što je često naglašavao i sam Trocki. Međutim, upravo stvar dobre političke organizacije i jest da ima ljude čiji se pogledi nadopunjuju i temeljem čijih rasprava proizlaze najbolji mogući rezultati i odluke. U tom smislu izuzetno je pogrešno Oktobar pripisivati jednoj osobi, koja god to bila. On je rezultat političke partije koja je uz uže rukovodstvo imala i šire rukovodstvo, a uz njih stotine, tisuće propagandista, agitatora, simpatizera koji su odrađivali sav terenski posao. Nemala je odgovornost jugoslavenske historiografije, a da o ruskoj i ne govorimo, da je Oktobar prikazivala kao djelo jednog superčovjeka – Lenjina koji je bio na svim mogućim mjestima u svako vrijeme i čiji je um bio jedno zajedno s CK, bez ikakvih rasprava. U takvoj vrsti povijesnog pristupa implicitno je negirana uloga partije i to upravo onda kada je na gotovo svakoj stranici jugoslavenskih (sovjetskih) knjiga i udžbenika naglašavana.

Do Lenjinove smrti, birokratizacije partijskog i državnog aparata te uspona staljinističke frakcije, nikome iz partije nije bilo u primisli da se u SSSR-u izgrađuje socijalizam kao takav.

Prema tome, legitimno je postaviti pitanje: ako je Lenjin u svemu bio u pravu i ako je bio u stalnom suglasju s CK partije i ako su svi znali što rade u svakom trenutku, čemu je onda uopće služila partija? To je onda obični determinizam koji marksizam degradira na najniže razine.

Mlađim generacijama je nametnut falsifikat da je ta jednoglasnost i izjednačenost mišljenja Lenjina i CK, ta totalna odsutnost bilo kakve rasprave (jer je navodno Lenjin sve znao) zapravo bio demokratski centralizam. Birokratska elita ovdje je bila nametnula svoj način djelovanja (birokratski centralizam) i kopirala ga kod vlastitog tumačenja povijesti. Dakle, da bi opravdala svoje pozicije i diktaturu, prikazala je partijsko stanje 1917. identično kasnijem. Potom je to nazvala demokratskim centralizmom. Stoga su kasnije generacije, a među njima i dio hrvatske ljevice – postale uvjerene kako je Oktobarsku revoluciju izvršila jedna gotovo militaristička organizacija boljševika korištenjem totalne sile.

Zapravo je istina drugačija jer je članstvo boljševičke partije demokratski raspravljalo o daljnjem tijeku događaja. To se vidi i po tome što je održala u Petrogradu gradsku partijsku konferenciju u aprilu, pa onda malo kasnije u istom gradu i Sedmu partijsku konferenciju, pa onda i Šesti partijski kongres u augustu gdje je izabran novi CK. Taj je CK potom održao četiri sastanka u mjesecu ustanka (s tim da su na pretposljednjem sastanku sudjelovali još i delegati petrogradske partijske organizacije, vojne organizacije, sindikata te petrogradskog sovjeta i raznih tvorničkih komiteta), uz mnogobrojne sastanke samih članova CK s drugim partijskim i sovjetskim organizacijama. Na tim sastancima se raspravljalo o presudnim, ali i programatskim stvarima za partiju i gotovo nijedna bitna odluka nije donesena jednoglasno, pa čak ni ona najvažnija – o podizanju ustanka. U pozadini svega, princip je bila slobodna i demokratska rasprava i razmjena mišljenja, ali centralizirano i jedinstveno izvršenje donesenih odluka. Pritom je Lenjin vodio upornu borbu da pridobije CK za svoju liniju, koristeći se raznim manevrima uključujući i obraćanje gradskoj partijskoj organizaciji da ova izvrši pritisak na CK.

Imajući sve napisano na umu, zaključni odgovor na ranije postavljeno pitanje može biti samo jedan – Oktobar je iniciran i uspio je zato što se godinama ranije razvijala politička organizacija radništva koja je uz dobru organiziranost imala marksističku teoriju kao oslonac. Marksizam ne uči, kako bi voljeli neki, da su objektivne okolnosti presudne pa onda ne treba ništa politički raditi. Upravo suprotno, marksizam uči da su objektivne okolnosti samo objektivne okolnosti. Hoće li se one pretvoriti u nešto drugo, to isključivo ovisi o subjektu, o klasi, o njenoj političkoj organizaciji.