Stav o predsjedničkoj kandidaturi Katarine Peović O najavljenoj predsjedničkoj kandidaturi Radničke fronte

Politički pristup koji polazi od toga da je samo isticanje kandidature dovoljan uvjet za podršku kandidatu nije ozbiljan i nije dobar za ljevicu. Osim toga, on je i nedemokratski jer onemogućuje konstruktivnu kritiku. Podrška Radničkog portala Katarini Peović kao kandidatkinji za predsjednicu Hrvatske nije bezuvjetna. Naša je podrška uvjetovana postavljanjem interesa čitavog radničkog i lijevog pokreta iznad partikularnih interesa pojedine stranke, odnosno isticanjem deset političkih zahtjeva koji su izraz postojeće klasne borbe.

Radnička fronta (RF) istaknula je Katarinu Peović kao svoju kandidatkinju za predsjednicu Hrvatske. Kako su naveli u najavi 18. prosinca 2018., Peović je doktorica znanosti i docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, jedna od rotacijskih zastupnica Radničke fronte u Skupštini grada Zagreba, istaknuta javna intelektualka i dugogodišnja politička aktivistica i teoretičarka, autorica dviju knjiga.

Koliko pratimo lijevu scenu, nije bilo gotovo nikakve vijesti niti informacije (tu ne mislimo na špekulacije i pretpostavke) da će RF samostalno istaknuti svog kandidata, a niti da će to biti Peović. Sukladno tome, nije bilo nikakvog članka koji bi to nagovijestio niti je planirana kakva tribina gdje bi ljevica javno o tome raspravljala. Takva tribina je potrebna, između ostalog, jer je u spomenutoj kandidaturi naglašeno da to nije samo kandidatura RF-a, nego i političke ljevice.

Osim toga, nismo mogli ne uočiti raskorak između onog što krug ljudi oko Peović tvrdi:

“Na izborima smo se odlučili sudjelovati kako bismo zastupali direktno-demokratske modele participacije većine u javnim politikama – politiku za narodnu većinu, a ne bogatu manjinu. (…) Demokracija se treba zbivati u praksi i u obliku demokratskog protagonizma, gdje političari i političarke trebaju poticati sve ljude da politički djeluju.”

i onog što radi, budući da:

a) nisu obavijestili javnost (posebno ljevicu) da su održali uobičajenu skupštinu s institucijom kvoruma, na kojoj su donijeli političke zaključke nakon kojih je uslijedila najava kandidature. To znači da takve skupštine nije ni bilo jer je za svaku stranku, a posebno za stranku radikalne ljevice, nužno izvijestiti javnost (radnike) o događaju skupštine i o njenim zaključcima, kao što je to nedavno učinio SRP sa svojom izbornom skupštinom;
b) nisu išli za tim da organiziraju tribinu za ljevicu gdje bi se pitanje kandidata RF-a dodatno raspravilo s raznim akterima na ljevici. Tu bi se onda mogla čuti razna mišljenja, stavovi, kritike, pohvale itd. Tu tribinu, držimo, trebalo je organizirati.

Netko sad može upitati zbog čega bi RF uopće organizirao takvu tribinu. Odgovaramo – zato jer je to najmanje što može učiniti, jer je to preduvjet, budući da svog kandidata želi pokazati kao kandidata čitave ljevice.

Zbog toga koristimo priliku i objavljujemo tekst koji nastaje iz naše obaveze da se izjasnimo po pitanju kandidature, kad već to nismo imali prilike učiniti javno na nikad organiziranoj tribini.

Šibenska deklaracija

U ovom se trenutku nameće pitanje što je sa Šibenskom deklaracijom. Samo prije koji mjesec o njoj je RF pisao ovako:

“Deklaracija je začetak okupljanja lijevih političkih stranaka, pojedinaca, udruga, inicijativa i pokreta. (…) Kako se približavaju izbori za Europski parlament, predsjednički izbori a onda i parlamentarni izbori stranke Šibenske deklaracije pokušati će ujediniti sve lijeve snage koje se mogu i žele oduprijeti vladavini elita koje štite svoje interese na račun većine”.

I sama kandidatkinja Peović pisala je: “Deklaracija je politički dokument ujedinjene ljevice”.

Ovo su preteške riječi pisane za takav dokument koji se olako odbacio, barem kako se sada čini, posebno zbog toga što su izjave RF-a i same Peović proturječne, jer stranka tvrdi da je to začetak okupljanja ljevice, a Peović da je to dokument već ujedinjene ljevice. Kako vidimo, nijedno nije točno.

Onda se išlo toliko daleko da je formalno predstavljanje deklaracije počelo s Rijekom. Opet, umjesto da se najprije organizirala tribina na ljevici da se uopće vidi kako “diše” ljevica, ovdje se išlo na brzinu sklapati neke saveze mimo javnosti, mimo radnika. A onda se sofistički pokušalo pravdati riječko gostovanje, tvrdeći da “Predstavljanje Šibenske deklaracije, ne slučajno, počinje u Rijeci gdje se zbiva jedna od najvećih borbi radnika do sada”, umjesto da se krenulo iz Pule.

Svakome tko je pratio zadnjih godinu dana radničke borbe kristalno je jasno da su pulski radnici pokazali daleko više klasne svijesti, organiziranosti i želje za promjenom na bolje, nego njihovi riječki kolege. Jasno je i da je u Puli tijekom ljetošnjeg štrajka u Uljaniku upravo veliki posao odradila lokalna organizacija RF-a, dakle jedne od potpisnica ove deklaracije. U Rijeci ne samo da nisu napravljeni nikakvi pomaci, nego su tamošnji radnici išli protiv Pule. U tom smislu jedini ogranak RF-a koji je pokazao da su mu interesi pokreta na prvom mjestu i koji nije stavljao u prvi plan privatne interese jest upravo onaj u Istri.

Svakome tko je pratio zadnjih godinu dana radničke borbe kristalno je jasno da su pulski radnici pokazali daleko više klasne svijesti, organiziranosti i želje za promjenom na bolje, nego njihovi riječki kolege.

Što se tiče samih pokušaja Šibenske deklaracije, u ovom trenutku nije jasno zbog čega predstavljanje kandidatkinje Peović, kad već nije bilo tribine, nije odrađeno zajednički sa svim strankama potpisnicama – SRP-om, ORAH-om i Novom ljevicom? Što navedene stranke misle o tome da RF ima svog kandidata? Znači li to da je Šibenska deklaracija mrtva, a da pritom nije ni zaživjela? Čak i ako su za to pomalo krivi svi potpisnici, stvar je u tome da se ne smiju pisati onako velike riječi o nečemu što je, pokazuje se sad, izuzetno krhko. Razumije li Peović da time što piše pretjerano o deklaraciji (“politički dokument ujedinjene ljevice”), ona zamagljuje stvar pred radnicima? Što god radila, ljevica ne smije skrivati svoje djelovanje pred radnicima, ne smije igrati ispod stola.

Velika najava Šibenske deklaracije i sve što ona za sobom nosi, a onda samostalno i neovisno od drugih partnera isticanje svog kandidata za predsjedničke izbore – što je to ako ne kalkuliranje? Na ovo smo već navikli kod građanskih stranaka.

Korak naprijed bi po nama bio da se ubuduće političke ambicije i politički principi ne drže u tajnosti, nego da se jasno i glasno istaknu.

DS21

Izborni program RF-a nazvan je “Za demokratski socijalizam 21. stoljeća!” Za dva tjedna on će biti detaljno predstavljen javnosti na konferenciji za medije, ali kroz neke izjave i intervjue Peović te tekstove objavljene na webu RF-a već sada možemo vidjeti njegove naznake.

Nismo sigurni da je za lijeve ideje i njihovu promociju najbolji put ovaj koji se temelji na bombastičnim terminima (kao i sa Šibenskom deklaracijom) o demokratskom socijalizmu, posebno ako znamo da oni nisu izraz postojeće situacije u našem pokretu, nego više pokušaj (promidžbeni) da se bude u trendu. Peović čak govori o tome da je demokratski socijalizam sve popularniji u svijetu. Tu ima na umu Bernieja Sandersa i Jeremyja Corbina. Znamo da za njih (posebno za prvog) socijalizam znači nešto totalno različito od onog što mi podrazumijevamo pod tim pojmom. I tu ima na umu Janisa Varufakisa za kojeg smo već vidjeli kako je politički djelovao i za kojeg možemo reći da snosi bitnu odgovornost u neuspjehu Sirize. Dio tekstova koji to i dokazuju može se pronaći na našem portalu.

Dalje, izgleda nam da je sama motivacija za kandidiranje pogrešna iz dva razloga. Prvi razlog, odnosno razlog za javnost, prema kojem se naše društvo nalazi na prekretnici – ispada da se svaki put kad neka stranka ljevice izlazi u javnost, društvo nalazi na prekretnici i da treba odlučiti “želimo li nastaviti skoro tridesetogodišnje urušavanje socijalne države, daljnju privatizaciju zdravstva, školstva, produbiti jaz između bogatih i siromašnih ili se želimo boriti za progresivnu ekonomsku politiku koja osigurava zaposlenost, zdravstveno osiguranje za sve, obrazovanje, stanovanje za sve, povećanje minimalne plaće, smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama, poboljšanje radničkih prava, pristojne mirovine i sigurnost radnog mjesta. Jesmo li danas spremni oduzeti političku i ekonomsku moć bogatoj manjini “200 obitelji” ili ćemo nastaviti tonuti još dublje prema spaljenoj zemlji pod vlašću ekonomske i političke oligarhije?”

Drugi, i unutarnji, razlog jest očigledno promocija RF-a kroz navodnu promociju ideja o socijalizmu. Zašto navodna promocija? Zato jer su ideje koje se promoviraju u ovom trenutku previše apstraktne i ne razlikuju se previše od drugih političkih opcija. Na primjer, gore navedeno pitanje se bez ikakve izmjene može pripisati i Živom zidu, s tim da kod birača neće proći argument da Živi zid glumi da se bori za te stvari, a RF to zaista i radi. Konačno, navedene ideje nisu izvedene iz radničko-sindikalne borbe i borbe svih potlačenih proteklih godina. Sve ovo izgleda kao da radničko-sindikalni pokret sa svojim radničkim stožerima, sa svojom dinamikom borbenih radnika i sindikalista protiv žutih sindikalnih rukovodstava, sa svojim problemima oko novih oblika prekarnog rada, posebno agencijskog rada, sa svojim ključnim problemom slabe organiziranosti radnika i niskom razinom međusobne solidarnosti te sa svojim borbama za progresivnom ekonomskom politikom ide u jednom smjeru, a RF sa svojom najavom demokratskog socijalizma u drugom.

Propaganda ideja koje nemaju uporište u stvarnom radničkom pokretu i koje nisu rezultat iskustva na terenu ne pomaže ljevici i samom lijevom pokretu, nego samo onima koji tu imaju partikularne interese.

Propaganda ideja koje nemaju uporište u stvarnom radničkom pokretu i koje nisu rezultat iskustva na terenu ne pomaže ljevici i samom lijevom pokretu, nego samo onima koji tu imaju partikularne interese.

Smatramo da je za lijevi pokret i za radnike, kad se već ide za kandidaturom za koju ne postoji realna šansa pobjede, bolje u javnosti provjeriti one točke i zahtjeve koji su rezultat iskustva terenske radničke borbe i koji su njen politički izraz. RF još stigne izmijeniti svoj nastup jer su na samom početku.

Ostane li pak pri svome, prirodno je da će se na ovakvo djelovanje nadovezati populizam, koji nikako ne smije biti rješenje za njih. Tu je veliki problem što se ignorira Živi zid koji daleko efikasnije može djelovati kao populistička stranka. Pritom RF, a posebno Peović rade pogrešku što svoju kritiku u ovom trenutku usmjeravaju prema SDP-u, umjesto prema Živom zidu.

RF i Peović su morali (a još nije kasno!) započeti s bilo čim drugim, osim populizmom. Svatko tko je gledao nastup Peović na N1 mogao je čuti da smanjenje plaće predsjednici nije jedino što je ona rekla. Znamo i sami da se zahtjevi ljevice ne mogu iscrpljivati na smanjenjima plaće za državne dužnosnike. Međutim, kako je Peović govorila o apstraktnim stvarima koje, po svakoj logici, novinar nije mogao razumjeti, a pritom se dosta zadržala na samoj funkciji predsjednice i tom famoznom smanjenju plaće – normalno je da su se mediji toga uhvatili.

Naravno, ne možemo se složiti ni s porukom podmuklog teksta na portalu Telegram, ali isto tako, kao dio ljevice, ne možemo ignorirati činjenicu da je nastup od dvadesetak minuta ostao zapamćen po tome da je glavni zahtjev trenutnog kandidata na ljevici – smanjenje plaće predsjednice! To nije dobro.

Tim više je neobično, pod pretpostavkom da u RF-u ne postoji zabluda oko toga da Peović na ovim izborima može postići ikakav uspjeh i da će predsjedničke izbore pokušati iskoristiti samo zato da bi dobili veći prostor za plasiranje svojih ideja, da se kod najave kandidature onda nije išlo s idejom rotacijske predsjednice. Iako Ustav ne dozvoljava rotacijsku funkciju, RF koji ionako u ove izbore ide s figom u džepu, jer su predsjednički izbori kao takvi u izravnoj suprotnosti s njihovim programom, s idejom rukovodstva i hijerarhije, mogao bi tako barem predstaviti svoje “dirdemaške” ideje široj javnosti. S time bi pokazali dosljednost te dodatno naglasili svoj stav prema institucijama predstavničke demokracije.

Da populizam nije slučajnost vidi se i po tome što je na svojoj stranici RF objavio tekst koji treba opravdati zahtjev za smanjenjem plaće predsjednici. Osim što time priznaju da to zaista jest populistički zahtjev, odnosno da nije politički izraz radničkog pokreta, nego reklamni potez, tekst je u samoj osnovi pogrešan.

Sljedeći citat pokazuje i zašto:

“populizam ne mora nužno imati negativno značenje, niti ga se trebamo tek tako, a priori, odricati. Ako se radi o političkim zahtjevima i potezima koji su popularni, koje ljudi žele čuti, a koji idu u korist većine društva – što je u tome loše? Zar je loše ako se netko npr. zalaže za sigurnost radnih mjesta umjesto stalnog kršenja i snižavanja radničkih prava?”

Na pitanje što je u tome loše možemo navesti nekoliko odgovora: loše je to što za radnika, nezaposlenog, nema razlike između zahtjeva RF-a i Živog zida jer se obje stranke “zalažu za sigurnost radnih mjesta”, pri čemu potonja ima strahovitu prednost. Loše je to što su zahtjevi “koje ljudi žele čuti”, najčešće oni koji su na površini stvari i koji samo betoniraju status quo. Stoga radnicima treba ukazati na određene tendencije i rezultate koje njihovi postupci mogu imati ako se drže zajedno i organizirano, umjesto da im se nekritički laska i govori samo ono što žele čuti. Konkretno, jesu li radnici Uljanika krajem 2017. htjeli čuti za stožer? Je li to značilo da je posao ljevice tada bio da i ona ignorira taj krucijalan borbeni zahtjev? Ili, ako ljudi ne žele čuti za povlačenje hrvatske vojske ili izlazak Hrvatske iz NATO-a, znači li to da mi te zahtjeve trebamo ingorirati? Konačno, ako (većina) ljudi ne žele čuti za podržavljenje brodogradnje ili INA-e, zar ljevice to ne smije tražiti? Opet se radi o kalkulaciji i opet je to pogrešno.

Prema tome, osnovna je slabost populističkih zahtjeva kad ih koristi ljevica ta što ne proizlaze iz stvarnog razvoja radničke borbe i što kao takvi nisu dobili politički izraz te iste ljevice.

Radničko-sindikalni (lijevi) pokret i RF

Kako je sad krenulo čini se da RF ide za svojim interesom, a ne interesom ljevice, odnosno za interesom grupa, udruga, stranaka na ljevici koje također žele promjenu u društvu i koje su u stalnoj vezi s radničkim pokretom. Nužno je razlikovati interes bilo koje pojedinačne stranke, interes klase za koju tvrdi da ju predstavlja i pokreta u čije ime nastupa i kojim želi rukovoditi. U ovom slučaju trenutno imamo situaciju u kojoj uži krug ljudi u RF-u forsira kandidaturu za predsjedničke izbore zbog partikularnih interesa RF-a, dok u isto vrijeme tvrdi da to radi u ime radnika i većine društva, odnosno da to čini u ime ljevice. Ali to je paradoksalna situacija koja opet zavlači radnike. Naime, postulati direktne demokracije na koju se taj dio ljudi poziva, idu protivno bilo kakvoj ideji i procesu rukovođenja, pa zato oni i postavljaju kao preduvjet svog djelovanja široku participaciju. Međutim, neozbiljnost korištenja direktne demokracije u partikularne, uske svrhe vidi se:

a) u tome što samo predstavljanje Peović kao kandidatkinje ljevice već teži rukovoditi pokretom na ljevici, odnosno monopoliziranjem ljevice;
b) u tome što su maksimalno isključili sve aktere na ljevici da sudjeluju na ovaj ili onaj način u raspravi strategije i taktike, nakon što su već izabrali svog kandidata bez skupštine.

Nužno je razlikovati interes bilo koje pojedinačne stranke, interes klase za koju tvrdi da ju predstavlja i pokreta u čije ime nastupa i kojim želi rukovoditi.

Ne misli valjda Peović da može očekivati podršku ljevice samo zato jer su najavili kandidaturu puno ranije od svih? Ako misli, to bi bilo politički neozbiljno. Ovaj potez može biti protumačen kao trik da se ranijim izlaskom u javnost natjera sve buduće potencijalne kandidate na ljevici da odustanu i da ne idu preko već najavljenog kandidata RF-a, a to nam više liči na “časno” postupanje kakvo krasi građanske političke stranke. Konačno, opasno je i štetno po ljevicu u cjelini pretpostavljati da nečija kandidatura automatski i bezrezervno mora biti prihvaćena samo zato jer je prva najavljena.

Politički ozbiljan kandidat zna da se podrška može zadobiti inkluzivnošću prema svim akterima na ljevici, uvjerljivošću kojom se pruža ruka svima i jamči da je na prvom mjestu pokret, a ne stranka i neformalni vođe te odlučnošću s kojom se u javnosti zastupaju temeljne točke proradničke, lijeve politike. Drugog načina nema, a to pogotovo nije ovaj na koji trenutno računaju neki u RF-u: dovoljna je najava kandidature, zatim nekoliko bombastičnih izraza o socijalizmu i činjenica da stranka predlagač ima u nazivu “radnička”, odnosno da pripada političkoj ljevici.

Stoga ovim putem sugeriramo Katarini Peović i krugu ljudi oko nje da razmisle o promjeni nastupa i da stave radnički pokret i njegov politički izraz – ljevicu, na prvo mjesto. Interesi pojedinačne političke stranke nikad ne smiju biti iznad interesa radničko-sindikalnog pokreta.

Podrška Radničkog portala

Na temelju svega rečenoga, smatramo da je u ovoj situaciji potrebno uraditi sljedeće:
1) što prije organizirati tribinu za ljevicu na kojoj bi se dodatno raspravilo što ova kandidatura politički znači za lijevi i za radničko-sindikalni pokret. Ovim putem pozivamo RF da to učini;
2) radi efikasnije političke borbe i nadolazeće predsjedničke kampanje, Katarina Peović bi se u ovoj godini trebala vratiti u zagrebačku Skupštinu.

Vjerujemo da bi ovi potezi učinili predsjedničku kampanju RF-a djelotvornijom, ali sami za sebe oni nisu presudni. Međutim, Radnički portal će podržati aktualnu kandidaturu Peović za predsjednicu RH u onoj mjeri u kojoj će ona i njena stranka pokazati da ne idu protiv interesa lijevog pokreta, u onoj mjeri u kojoj neće gledati isključivo vlastite interese i jeftinu reklamu te tako dodatno ublažavati razlike s populističkom desnicom te, konačno, u onoj mjeri u kojoj će političko djelovanje bazirati na iskustvima radničke borbe u prvom redu.

Smatramo da je navedeno moguće realizirati ako će svoju kampanju kao kandidatkinja, koja pritom teži biti kandidatkinja ljevice, voditi oko sljedećih točaka:
1. Progresivna porezna politika na svim razinama (ukidanje PDV-a na osnovne potrepštine, uvođenje poreza na nasljedstvo, ukidanje svih poreznih olakšica za velika poduzeća i povećanje stope na dobit za krupni kapital, uvođenje diferencijalnog poreza na imovinu, povećanje osobnog odbitka na 5500 kuna i povećanje poreznih stopa na najviše dohotke…);
2. Uvođenje radničke kontrole u poduzeća kao oblik utjecaja radnika na poslovanje;
3. Ukidanje svih prekarnih oblika rada, posebno agencijskog rada, i borba protiv neisplata plaća i doprinosa;
4. Podržavljenje strateških industrijskih grana (poput naftne i brodograđevne industrije) uz najužu suradnju s radničkim stožerima;
5. Izlazak RH iz NATO-a i potpuno povlačenje hrvatskih vojnika iz imperijalističkih (tzv. mirovnih) misija i operacija;
6. Odustajanje od uvođenja eura;
7. Potpuna revizija hrvatskog javnog duga kako bi se utvrdila njegova legitimnost;
8. Raskid vatikanskih ugovora i potpuno odvajanje crkve od države i javnih ustanova;
9. Potpuna revizija mirovinskog (uključujući ukidanje povlaštenih mirovina i drugog mirovinskog stupa) i zdravstvenog sustava s povećanjem mirovina i podizanjem kvalitete i dostupnosti zdravstvenih usluga za radnike, seljake, nezaposlene;
10. Radikalna promjena državne politike prema izbjeglicama i izbjegličkoj krizi.

Vjerujemo da u RF-u ima članova i aktivista koji razmišljaju u tom smjeru, pa se i nadamo da će njihova ustrajnost utjecati na odbacivanje populističkih koraka kojima je RF krenuo.