Stanje u 3. maju i ljevica U kontekstu odlučnih vremena za riječko brodogradilište

Nakon održane tematske sjednice o stanju i budućnosti 3. maja, stvari su nešto jasnije. Uobičajeno djelovanje političkih aktera zapravo je prosto pozivanje na odgovornost svih – od države do sindikata – s vrlo dvosmislenim zahtjevom izdvajanja 3. maja iz Uljanika, ali pod povoljnim uvjetima ili pak restrukturiranjem Uljanika, opet pod povoljnim uvjetima. Nedostatak ljevice na ovom konkretnom slučaju vidi se po tome što u javnosti i među radnicima nedostaje neposredni zahtjev za osnivanjem stožera za obranu 3. maja, pa vlada opća zbunjenost, kao i što nedostaje cjelovita slika koja se ogleda u zahtjevu za nacionalizacijom brodogradnje.

Prije nekoliko dana, 28. lipnja 2018., vijećnici Županijske skupštine Primorsko-goranske županije i Gradskog vijeća Grada Rijeke održali su zajedničku sjednicu o problematici i budućnosti 3. maj Brodogradilišta d.d., na koju su bili pozvani i predstavnici Vlade RH, sindikata, Uljanik grupe, 3. maj Brodogradilišta d.d., Gospodarsko-socijalnog vijeća te struke. Od početka stvar nije izgledala obećavajuće jer nisu došli predsjednici uprava ni resorni ministri.

Može se reći da problem aktualne krize u 3. maju leži u sljedećem: proizvodnja tog brodogradilišta može se nastaviti ili ako se unutar Uljanik grupe nađu potrebna sredstva da se vrati pozajmica koju je dao 3. maj, što traži i restrukturiranje ili ako se nađe strateški partner koji bio otkupio 3. maj i time osigurao potrebna sredstva.

Stav države, koji je izrazila preko svog predstavnika Zvonimira Novaka, svodi se na priznavanje postojećih teškoća i na držanje uredne distance. To znači da je država bliža opciji daljnje privatizacije 3. maja, odnosno prodaji talijanskom kapitalu, ali opet pod povoljnim uvjetima. S druge strane, to može značiti da je država i za opciju ostanka 3. maja unutar Uljanika, ali je to manje vjerojatno. Ipak, nevezano za javno izrečene želje države, realnost je da ona zagovara dodatno cijepanje brodograđevne industrije, odnosno da će stvari prepustiti tržištu te da ne misli intervenirati u ovaj problem u korist radnika, i društva. Zato je i bolja opcija dati brodogradilište Talijanima, da ne bi bilo sankcija od EU i da se otkloni opasnost povrata potpore.

SDP-ovac Zlatko Komadina naglasio je da vijeće i skupština ovdje ni zakonski ni financijski ne mogu pomoći. Oni, doduše, mogu dati neku potporu, a to su i uradili nekoliko puta, ali više od toga ne ide. Slično je poručio i njegov kolega Vojko Obersnel. Osim toga, Obersnel je na govor predstavnice MOST-a Ines Strenja Linić i njezinu poruku da su oni u Rijeci trebali uzeti 3. maj, a ne netko iz Pule te da je sada potrebna politička volja, a ne puko prepuštanje tržištu i da je nužno pokazati da su i grad i županija sada uz radnike, odgovorio žestoko: „Prozivate nas da smo mogli kupiti 3. maj. Bili ste u vladi i mogli ste izmijeniti Zakon o trgovačkim društvima i vratiti nas u socijalizam. A mogli ste ga i vi kupiti kao privatna osoba“.

S porukama potpore i njihovim značajem, ali i s izjavom da je to maksimum koji grad i županija mogu dati, složio se i predstavnik HDZ-a. On je još dodao da su ovdje nedužni jedino radnici.

Što se tiče HNS-a, ali i HSLS-a, HSP-a i HRAST-a, za 3. maj mora se složiti dobar i povoljan plan restrukturiranja koji će jamčiti njegovu opstojnost. Najbolje ga je izdvojiti iz Uljanika.

Kriza u 3. maju, a onda i u Uljaniku, uz dobru i smišljenu politiku ljevice, može biti povod za stvarni pritisak na državu da nacionalizira ova brodogradilišta i na taj način ostvari dominantni utjecaj u toj industriji

Na samom kraju ovog letimičnog pregleda stavova političkih stranaka Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, treba spomenuti i izjave predstavnika Živog zida i Akcije mladih. Njihov stav temelji se na pozivanju na odgovornost za učinjena djela svih onih koji su pridonijeli ovom stanju i ovoj situaciji u kojoj se 3. maj nalazi. Time žele poručiti da su stvari loše zato što, budući da ne postoji bilo kakva odgovornost, onda se nikoga neće procesuirati, nitko neće odgovarati. Zato je bitno da se pošalje poruka da se ovo više neće i ne može tolerirati.

Živi zid je uočio da, uz političke aktere, sindikati imaju dio odgovornosti. Trebali su učiniti malo više, dignuti radnike na noge i skupa s radnicima Uljanika, doći do uprave, a ako treba i istjerati je. Zatim se povezati s građanima. Što se tiče prodaje, bolje će biti 3. maju izvan Uljanika, ali o tome trebaju odlučiti sami radnici. Ako su ova brodogradilišta mogla prije odvojeno, kažu iz Živog zida, mogu onda i sada.

Dakle, kad se pogledaju stavovi političkih stranaka prisutnih na sjednici 28. lipnja, konstatirano je da su krivci država, Uljanik, obje uprave, same političke stranke i pomalo sindikati.

Međutim, jedno krupno pitanje čitavo to vrijeme ostalo je nepostavljeno. To što radikalna ljevica nema svoje ljude u vijeću i skupštini ovdje je olakotna okolnost jer bi nepostavljanje tog pitanja, uz njihovo prisustvo značilo jedan veliki korak unatrag. Ovako možemo učiti iz ove cjelokupne situacije. Osnovni nedostatak svih političkih aktera jest promatranje 3. maja kao zasebnog problema, odvojenog od čitave brodograđevne industrije, odnosno njegovo stavljanje u središte. Onda se odnos Uljanika i 3. maja gleda iz perspektive 3. maja, a odnos 3. maja i brodograđevne industrije također iz perspektive 3. maja. Glavna poruka protiv privatizacije jest da se daljnjom privatizacijom 3. maja čine presudni koraci prema budućem ukidanju brodograđevne industrije (i orijentaciji prema turizmu) i svemu što ona uključuje, zajedno s radnim mjestima. Glavna poruka za privatizaciju jest da postojeće mučenje 3. maja isto tako ne ide više.

Ovaj narativ, koji u krizi ovog brodogradilišta ne vidi priliku, nego samo krizu, koji radnicima pristupa kao žrtvama umjesto da ih uzdiže kao borce, posljedica je upravo nepostavljanja toga, za ljevicu ključnog, pitanja. 3. maj se mora gledati kao dio bitne cjeline, koju ne čini samo Uljanik, nego čitava ta industrija u odnosu na državu, gdje su radnici aktivni, ne pasivni igrač.

Drugim riječima, kriza u 3. maju, a onda i u Uljaniku, uz dobru i smišljenu politiku ljevice, može biti povod za stvarni pritisak na državu da nacionalizira ova brodogradilišta i na taj način, imajući na umu da je i Brodotrogir unutar Uljanika, ostvari dominantni utjecaj u toj industriji. Umjesto trabunjanja o nacionalizaciji na svakom koraku i pri svakom problemu s neisplatom plaće, ovdje zahtjev za nacionalizacijom poprima konkretan oblik i zaista može mobilizirati radnike, pa i ostale građane. Situaciju u 3. maju treba iskoristiti da se radnicima tog brodogradilišta ukaže da su radnici Uljanika njihovi saveznici, a ne smetnja boljoj budućnosti i da se radnicima tih dvaju brodogradilišta ukaže da imaju još jednog vrlo važnog saveznika na jugu, u Trogiru. Stvarno povezivanje radnika čitave Uljanik grupe može biti presudni korak za pritisak na državu da u svoje vlasništvu uzme najveći dio brodograđevne industrije.

Naravno, ovdje treba biti izuzetno oprezan jer je zahtjev za podržavljenjem vrlo ozbiljna stvar i do tog zahtjeva se najprije mora doći na terenu, a ne iz glave. Jedna stvar je reći radnicima da je nacionalizacija brodogradilišta put kojim treba ići, a u potpunosti nešto drugo je ukazati im, na seriji primjera i njihovom vlastitom iskustvu, da je nacionalizacija neizbježan korak čija je alternativa jedino veliki broj otkaza, rasprodaja brodogradilišta, uništavanje ove specifične industrije.

Da bi ljevica mogla sada politički djelovati, i da je imala svoje formalne predstavnike na toj zajedničkoj sjednici, njezina perspektiva mora biti ova navedena cjelina. Sva pitanja 3. maja, pa i najmanja, ona treba sagledavati iz tog ugla. Ona mora maksimalno zaoštriti pitanje prikazujući ga istinitim, prikazujući ga u socijalno-klasnom kontekstu i pojašnjavajući javnosti i radnicima da se odnos 3. maja prema Uljaniku ovdje svodi na odnos države prema brodograđevnoj industriji.

Prije zaključka pogledajmo još što o svemu misle sindikati 3. maja.

Kako na pitanje 3. maja reagiraju sindikati ovog poduzeća, odnosno kakvi su stavovi Sindikata metalaca Hrvatske (SMH) i Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije (SIKD)?

Treba upozoriti na nekoliko stvari vezanih uz Sindikat metalaca Hrvatske koji je u 3. maju najvidljiviji jer je njegov član, Damir Bačinović, inače regionalni povjerenik i predsjednik tamošnjeg GSV-a, a drugi član Juraj Šoljić glavni je sindikalni povjerenik i predstavnik RV-a. Najprije moramo istaknuti da je Radnički portal u zadnjih pola godine zvao desetke puta obojicu ovih članova SMH bez da su nam se javili i bez da su nam dali ikakav odgovor u vezi naših upita. Dok smo, na primjer, s čelnikom Jadranskog sindikata iz Uljanika odradili intervju gotovo rutinski, s ovim čelnicima SMH koji su najupućeniji u probleme 3. maja nismo mogli doći u kontakt bez obzira na svu našu dobru volju i pokušaje.

Osim što ovo smatramo vrlo neozbiljnim, ali i štetnim, pitanja koja smo im htjeli postaviti uživo i telefonski, navest ćemo ovdje:

Kako SMH 3.maj gleda na osnivanje Stožera za obranu Uljanika? Trebaju li radnici 3. maja sa svojim sindikatima osnovati stožer za obranu 3. maja? Ako ne, zašto? Kakve kontakte imate s radnicima Uljanika, ali i s radnicima Brodotrogira? Mislite li da je podržavljenje Uljanika bolja opcija za radnike Uljanika i 3. maja?

U svakom slučaju, smatramo da je, kako za radnike iz Pule i Rijeke, tako i za radnike iz Trogira, bitno da čuju odgovore na ova pitanja.

Dakle, kakva su stajališta Sindikata metalaca (SMH) i Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije (SIKD)?

Predstavnik SMH, Bačinović, pojasnio je da sindikati podržavaju plan restrukturiranja, jer je alternativa bankrot, stečaj. Traže od uprave i od vlasnika, da kažu što je s 3. majem. Bit će vrlo problematično ako će se prvo rješavati Uljanik, pa tek onda 3. maj, jer ako potonji bude na čekanju, neće preživjeti ovu godinu. Pred kraj svog govora, inače dosta slabog i neuvjerljivog, zapravo više apelativnog nego borbenog, Bačinović je zaključio da će sindikati, ako vide da od svega toga neće biti ništa, preuzeti inicijativu i učiniti sve što bude potrebno. Ali najprije treba iscrpiti sve mehanizme koji postoje. Naglasio je da treba raditi ne protiv Uljanika, nego u korist 3. maja.

Djelovanje jedne radničke stranke iz korijena bi izmijenilo djelovanje lokalnih predstavničkih tijela. Predstavnik bi se zalagao za osnivanje stožera za obranu 3. maja, za čvrsto povezivanje Uljanika, 3. maja i Brodotrogira unutar Uljanik grupe, a krajnji cilj bio bi podržavljenje ovog dijela brodograđevne industrije.

S druge strane, Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije u svom dopisu najprije odbacuje stav Bačinovića da on predstavlja sindikate u cjelini. Također, SIKD odbacuje neistinite priče, koje su po njima širili predstavnici SMH-a, da se taj sindikat protivi vraćanju duga 3. maju. Zato iz tog sindikata naglašavaju da im je interes opstanka radnih mjesta i plaća radnika Uljanik grupe, pa tako i 3. maja, jedini interes i da se svi dugovi moraju vratiti. Daljnja privatizacija 3. maja dobrodošla je jedino ako je u interesu radnika, a ne pod svaku cijenu i tu SIKD smatra da se ne može kao isključivo rješenje postaviti prodaja 3. maja. Za ostale radnje koje su prethodile trenutnoj krizi netko treba odgovarati jer se ovdje radi o odgovornosti.

Nakon svega napisanog, na što bi ljevica trebala obratiti pažnju i kako bi trebala ubuduće u sličnim situacijama reagirati?

Gore smo rekli da je zahtjev za nacionalizacijom Uljanika onaj zahtjev koji će se ljevici nametnuti kao konkretni jedino ako dobro odradi svoj politički posao na terenu i s radnicima. Taj zahtjev mora biti ona strateška točka, ona perspektiva cjeline iz koje se svi drugi zahtjevi, pa i najmanji, moraju sagledavati.

Sad treba naglasiti i važnost neposrednog koraka – jačanje zbližavanja s radnicima Uljanika i čvrsta podrška njihovom stožeru osnivanjem vlastitog stožera, odnosno osnivanjem stožera za obranu 3. maja! Ljevica u ovom trenutku mora ukazivati radnicima 3. maja da je najbolje rješenje za njih da stvari uzmu u svoje ruke (organizacijski, ne upravljački!), odnosno da se organiziraju i prisile sindikate da im se zajednički pridruže. To mogu inicirati osnivanjem stožera za obranu 3. maja i povezivanjem sa stožerom Uljanika. U tom smislu, jučer su stožer osnovali radnici u Puli, danas to već mogu uraditi radnici u Rijeci, a sutra radnici u Trogiru. Kakva je sudbina svih ovih radnika kad uz sebe imaju sindikate koji rade totalno nekoordinirano? Jedini način je da radnici sami koordiniraju svoje djelovanje, a to je nemoguće bez stožera.

Osim toga, koliko nedostaje radnička stranka u lokalnoj politici očigledno je na primjeru već spomenute tematske sjednice Gradskog vijeća i Županijske skupštine. Djelovanje jedne radničke stranke iz korijena bi izmijenilo djelovanje ovih lokalnih predstavničkih tijela. Prvo, već u govoru predstavnika ljevice uočile bi se razlike naspram svih ostalih stranaka jer bi se predstavnik zalagao za osnivanje stožera za obranu 3. maja, za čvrsto povezivanje Uljanika, 3. maja i Brodotrogira unutar Uljanik grupe i jer bi za njega krajnji cilj bio podržavljenje ovog dijela brodograđevne industrije.

Drugo, svojim djelovanjem iznutra ljevica bi prokazala sav lažni moral postojeće političke i biznis strukture. Na floskulu jednog od govornika da ovo nije vrijeme sakupljanja političkih poena, nego vrijeme konsenzusa da se spasi 3. maj, predstavnik ljevice jasno bi rekao da je ovo danas vrijeme kad treba raditi na organizaciji radnika pod svaku cijenu i bez obzira kako to nekome, a posebno advokatima kapitala izgledalo. Upravo je cijepanje tog lažnog konsenzusa ono što radnicima treba da se jasno razluče njihovi prijatelji od njihovih neprijatelja.

Treće, formalna i slaba podrška predstavničkih tijela mogla bi zadobiti nešto drugačiji karakter sudjelovanjem ljevice. Tamošnji vijećnici usvojili su deset predloženih točaka kojima su zauzeli dvosmisleni stav koji upravo zbog svoje dvosmislenosti nije snažna poruka ni državi ni kapitalu. Ljevica bi se u ovom slučaju mogla izboriti za uključivanje 11. točke kojom bi se sindikati i radnici 3. maja pozvali da, uz svu potrebnu im pomoć pri tome, osnuju stožer za obranu 3. maja. Kao prijedlog 12. točke poslala bi se poruka podrške Stožeru za obranu Uljanika. Evo koliko bi nastup ljevice ovdje izmijenio karakter lokalne podrške 3. maju i brodograđevnoj industriji.