U Hrvatskoj je prekjučer bio praznik Dana antifašističke borbe, pri čemu aktualne političke elite i građansko-liberalna javnost namjerno zaboravljaju kontekst, sadržaj i karakter same borbe. Namjerno se zaboravlja da je Narodnooslobodilačka borba pod vodstvom Komunističke partije ujedno bila i socijalistička revolucija koja je pobjedom uspostavila novo društveno uređenje u obliku modernizacije, industrijalizacije, besplatnog zdravstva i obrazovanja, veće kontrole radnih masa nad proizvodnim procesima itd. Drugim riječima, uspostavila je sve ono što se u današnjem kapitalizmu napušta.

Prekjučer je bio Dan antifašističke borbe, državni praznik koji je spomendan na ustanak protiv fašizma 22. 6. 1941. u šumi Brezovica kod Siska. Međutim, u cijeloj stvari manje je važno to što je riječ o državnom prazniku i na koji se konkretni događaj odnosi – bitno je ono što nam predstavlja antifašistička borba i što ona doista jest bila.

Vijesti o obilježavanju Dana antifašističke borbe bile su očekivane – sâm državni vrh koji revno radi već neko vrijeme na jačanju historijskog revizionizma nije se pojavio na središnjoj proslavi u šumi Brezovica, nego je, štoviše, ministar kulture u paloj vladi notorni Zlatko Hasanbegović bio, ni više-ni manje slučajno, na komemoraciji za “žrtve komunizma” u Jazovki. Taj čin više govori i od njegove izjave da je “antifašizam floskula”. Vjerojatno se svi pripremaju za proslavu njima važnijeg dana – Dana državnosti, jer taj je dan jedan od onih koji predstavljaju raskid s tzv. “totalitarnim jugokomunističkim režimom”.

Neki bi možda pitali zašto onda država koja se tako odnosi prema antifašističkoj prošlosti uopće ima Dan antifašističke borbe – pitanje zapravo ne bi bilo čudno uzimajući u obzir da se anti-antifašistička propaganda provodi uzduž političkih, kulturnih i obrazovnih institucija te medija već četvrt stoljeća. Ipak, oni pragmatičniji i prividno umjereniji historijski revizionisti, obično politikanti prve klase, uspjet će čak i u tome da antifašizam ukalupe u državotvorni obrazac, pa će reći da je antifašizam (točnije odluka ZAVNOH-a) utkan u Ustav i da bez njega ne bi bilo današnje Hrvatske – dakle, anifašizam vrijedi samo ako je i u kolikoj je mjeri – državotvoran.

No, uzmicanje od antifašističke borbe i partizanskog pokreta ima puno dublje razloge od puke rehabilitacije zločinačke nacističke NDH (za političke svrhe to je uvijek tek djelomična rehabilitacija, da se ne zgrozi previše “civilizirani svijet”) – radi se o tome što je antifašistička borba na području okupiranje Jugoslavije ujedno bila i socijalistička revolucija, što ju je predvodila Komunistička partija, tj. što je najavljivala radikalnu preobrazbu društvenih odnosa – dakle, bez povratka na prethodeće kapitalističke odnose i preostale pretkapitalističke društvene relikte. Kako bi se drugačije ideološki mogla legitimirati restauracija kapitalizma devedesetih godina u Hrvatskoj ako se ne bi išlo s rezolutnim antikomunizmom koji nužno uključuje odbacivanje i ocrnjivanje te cijele prošlosti – kako samog ratnog perioda, tako i perioda izgradnje i razvoja jugoslavenske socijalističke države? Na razini svakodnevice, to je poprimilo oblik stalnog zgražavanja nad “žrtvama komunizma”, a intelektualno-institucionalni pečat dobiva “istraživanjima” raznoraznih historijsko-revizionistički nastrojenih povjesničara.

Narodno-
oslobodilačka borba je bila i socijalistička revolucija koja se bazirala na strategiji narodne fronte – tada bitnog i nužnog savezništva širokih narodnih masa – od seljaka i radnika do antifašistički orijentiranih građanskih slojeva i intelektualaca.

To da se ne može negirati ili zanemariti da je antifašistička borba kod nas bila ujedno i socijalistička revolucija nije samo stvar koja se tiče historijskih revizionista s desnice – to je i stvar koja se tiče onih suvremenih “antifašista” kojima je antifašizam uglavnom tek poza ili sinonim za “civilizacijske vrijednosti”. Riječ je o tzv. “građanskim antifašistima” ili “antifašistima-liberalima” za koje, nažalost, najviše i čujemo u javnosti kada se govori o fašizmu i antifašizmu. Za njih je antifašizam tek skup civilizacijskih i građanskih vrijednosti koje ne moraju nužno ni imati politički predznak. Time ne samo što promatraju fašizam i antifašizam potpuno izvan historijskog konteksta (što isključuje onda i realne oružane pokrete otpora protiv fašizma) nego se čak i služe (makar nesvjesno) imperijalističkom retorikom koju su i fašisti koristili. Naime, “civilizacijske vrijednosti” bile su sastavni dio retorike kojima su se služili kolonijalisti (najčešće iz Velike Britanije i Francuske) kada su išli pokoravati narode Afrike, Azije i Južne Amerike. Štoviše, između nacifašizma i britanskog kolonijalizma postoje mnogo veće sličnosti nego što si to danas žele priznati pristalice liberalno-konzervativnih politika – imperijalizam, rasizam, teritorijalna ekspanzija, segregacija, masovna istrebljenja stanovništva, itd. Nasuprot tome, komunizam, koji često kod “građanskih antifašista” dolazi u isti koš s fašizmom, kao “dva totalitarizma”, nikada nije ni zaživio u praksi, a ono što je zaživjelo na tekovinama socijalističkih revolucija bila je, posebice za nerazvijene zemlje poput tadašnje Jugoslavije, modernizacija, industrijalizacija, veća kontrola radnih masa nad proizvodnim procesima, prava žena, besplatno zdravstvo i obrazovanje, itd.

Zato govoreći o antifašističkoj borbi moramo imati na umu njezin pravi sadržaj i karakter, a zaboraviti paradno-karnevalsko “državotvorstvo” zdesna i floskule “građanskih antifašista” s liberalnih pozicija. Taj sadržaj i karakter krije se u borbi protiv krajnje reakcionarnih čuvara poretka, fašista, koji su masama stanovništva donijeli rat, bijedu, siromaštvo i smrt, a da bi očuvali povlastice i pozicije s njima povezane buržoazije, ostataka aristokracije, bogatog seljaštva i militarnih skupina. To je narodnooslobodilačka borba koja je bila i socijalistička revolucija, a koja se bazirala na strategiji narodne fronte – tada bitnog i nužnog savezništva širokih narodnih masa – od seljaka i radnika do antifašistički orijentiranih građanskih slojeva, intelektualaca, itd. U konačnici ta je borba raskrstila s preostacima starog društva temeljenog na eksploataciji i nejednakosti. Znajući u kakvom sistemu živimo, čini se da je danas još uvijek vrlo aktualna ona da “tko ne želi o kapitalizmu, neka šuti o fašizmu”

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.