Spašavanje INA-e upropaštavanjem HEP-a Nove štetne namjere Vlade Andreja Plenkovića

O najavljenom planu otkupa INA-e putem privatizacije dijela HEP-a razgovarali smo s Denisom Getom iz Tehnosa, te Predragom Sekulićem iz Nove solidarnosti. Ovi sindikalisti složni su u ideji otkupa INA-e, ali i u strogom protivljenju privatizaciji HEP-a. ”Borba protiv privatizacije mora biti beskompromisna i agresivna. Dovoljne su tri riječi: privatizacija je pljačka! Uopće se ne šalimo kada spominjemo ljude na ulicama i štrajkove”, kaže Denis Geto.

Privatizacijska obećanja o prosperitetnom poslovanju, zagarantiranoj efikasnosti, racionalnom upravljanju i visokoj konkurentnosti novoprivatiziranih poduzeća, kojih smo se u posljednjih 25 godina naslušali svaki puta kad bi neki sektor iz javnih trebao preći u privatne ruke, valjda nikada nisu bila više iznevjerena i nikad nisu izgledala praznija i promašenija negoli u slučaju privatizacije domaće naftne industrije. Podsjetimo, INA je prije dvadesetak godina, dakle neposredno prije početka prve faze privatizacije, vrijedila duplo više od mađarskog MOL-a, dok je danas taj odnos obrnut. Pad INA-e dade se ilustrirati i podacima iz posljednje dekade, dakle, otkad MOL u INA-i ima ne samo 48 posto vlasništva, nego – što je bila posljedica makinacija bivšeg premijera Ive Sanadera – i upravljačka prava. U tom razdoblju, pad proizvodnje u INA-i (prije MOL-a u nas se prerađivalo pet i pol milijuna tona nafte godišnje, danas oko četiri), pad vrijednosti kompanije, kao i pad investicija, kreću se između 20 i 30 posto u odnosu na period prije ulaska MOL-a u vlasničku strukturu. U istom razdoblju pada i broj zaposlenih u INA-i za preko 2.000 radnika, ali zato raste zaduženost same tvrtke, koja jedino kroz kreditna zaduženja, jer su s vlastitim kapitalom kratki, uspijeva koliko-toliko držati korak s konkurencijom, budući da novi partner ili uopće ne želi investirati (slučaj Rafinerije nafte Sisak) ili odugovlači s modernizacijom (slučajevi Rafinerije nafte Rijeka i Maloprodaje). U tom periodu prihodi ipak rastu, međutim, to nije rezultat nikakve povećane proizvodnje nego špekulativnog porasta cijene nafte i naftnih derivata na svjetskom tržištu. Opće je poznato da je u isto to vrijeme mađarski MOL postao ili je na dobrom putu da postane, najznačajniji regionalni igrač na naftnom i naftnoprerađivačkom tržištu, dok je istovremeno INA svoju zavidnu poziciju, koju je mukotrpno i strpljivo gradila od 1964. godine, jedne od velikih evropskih naftnih kompanija koja je bez problema mogla stajati uz bok tadašnjem Shellu, BP-u i ostalima, izgubila, i to samo u kvarat stoljeća hrvatske samostalnosti.

INA je prije dvadesetak godina, dakle neposredno prije početka prve faze privatizacije, vrijedila duplo više od mađarskog MOL-a, dok je danas taj odnos obrnut. Pad proizvodnje u INA-i, pad vrijednosti kompanije, kao i pad investicija, kreću se između 20 i 30 posto u odnosu na period prije ulaska MOL-a u vlasničku strukturu.

E, ta i takva privatizacijom devastirana i nemodernizirana INA sad postaje predmet renacionalizacije. Na neobičan potez odlučio se premijer Andrej Plenković koji je dramatično najavio reotkup dionica od MOL-a. Još neobičnije je da će se, prema najavama, novac za to namaknuti od denacionalizacije Hrvatske elektroprivrede (HEP), odnosno od prodaje jedne četvrtine nacionalne elektroenergetske kompanije. Stvar dosta sliči na društveno ozračje iz prvih etapa privatizacije otprije dvadesetak godina. Najprije, ponovno se stvara atmosfera urgentnosti, koja je, kao što znamo, uvijek vrlo pogodna za privatizacijska nastojanja. Onda je tome pripomagao rat, sada gubitak arbitražnih sporova. Pa je premijer, najprije za Badnjak, javnosti obznanio namjeru otkupa svih dionica INA-e od mađarskog MOL-a, da bi za Novu godinu pojasnio da to namjerava izvesti privatizacijom četvrtine HEP-a, opravdavajući svoju iznenadnu novogodišnju poslanicu činjenicom da je Republika Hrvatska izgubila jedan od dva arbitražna spora protiv MOL-a, pa da to onda automatski zahtjeva žurnost. U toj jednadžbi s jedne strane imamo zapuštenu naftnu kompaniju koju valja nekako izvući iz problema, zarad radnika i njihovih radnih mjesta, te jačanja domaće energetske perspektive, a s druge strane imamo HEP koji u posljednje vrijeme bilježi pozitivne rezultate na godišnjoj razini, ali je isto tako, vjerojatno, jedan od posljednjih privatizacijskih dragulja iz državnog portfelja koji se dade relativno dobro unovčiti.

HEP je i od prethodnih vlada često bio mišljen kao kompanija koja prema ovom ili onom modelu nužno treba ići u privatizaciju. Zbog toga su se radila i restrukturiranja, koja su za rezultat imale smanjenje broja radnika, usitnjavanje kompanije u manja poduzeća, u smanjenje područnih jedinica, a sve zbog navodnog povećanja efikasnosti, konkurentnosti i sl. HEP-u se, dakle, pisao IPO (Inicijalna ponuda otkupa dionica) i u vrijeme premijerke Jadranke Kosor i u vrijeme Milanovićevog premijerovanja, ali bi se svaki puta uslijed otpora javnosti u zadnji tren odustajalo. Izgubljena arbitraža u Ženevi i vjerojatno izgubljena i druga u Washingtonu, mogla bi biti ona prigoda koja se ne smije propustiti, prigoda koja će sudbinu HEP-a jednom za svagda zapečatiti i prepustiti ga vodstvu, navodno, nepogrešive ruke slobodnog i samoregulirajućeg tržišta. To da se struja ne može tretirati kao roba, nego isključivo kao opće dobro i esencijalna usluga koja mora biti izuzeta od privatne inicijative i predana nadzoru države da bi se osigurala njezina dostupnost, pouzdanost i korisnost za većinu, te da se sa strujom nipošto ne smije raspolagati kao s jabukama na placu, ovoga puta vladu, izgleda, neće pretjerano interesirati. Osim toga, nije jasno što će sve u tom paketu od 25 posto HEP-a biti uključeno. Kao što znamo, HEP osim opskrbe i distribucije ima i proizvodnju, dakle hidroelektrane, što bi pak značilo da bi se, ukoliko bi se išlo i s prodajom tog dijela, morala deregulirati i politika prema vodnom bogatstvu i vodoprivredi. Također, ovoga puta možemo zanemariti i hadezeovsko predizborno obećanje da se u prirodne monopole neće dirati, odnosno da se tamo privatizacijska logika neće primjenjivati. Stoga, ono što stoji na 67. stranici prošlogodišnjeg predizbornog programa HDZ-a pod nazivom “Vjerodostojno”: “NE privatizaciji voda, šuma, autocesta i HEP-a”, možemo slobodno baciti niz vjetar, jer to nije ništa drugo nego prazno slovo na papiru i ništa ne znači, kao, uostalom i puno puta dosada.

Nemamo mnogo uspješnih privatizacija iza sebe u ovih 25 godina postojanja države. S druge strane imamo mnogo bogatih pojedinaca, lopovluka, prijevara, a nitko nije za ništa nikada kažnjen. Gledajući s te strane, hvata me jeza na spomen neke nove privatizacije.

Zamolili smo predsjednika sindikata Tehnos u HEP-u Denisa Geta da prokomentira ovakav razvoj situacije. “U potpunosti podržavam vraćanje INA-e pod državnu kontrolu. Benefiti koji se time dobivaju nisu samo oni koji se mogu promotriti kroz tržišne parametre, već su oni i socijalni, oni se odnose i na broj zaposlenih, na visinu njihovih plaća, na pojavu više domaćih kooperanata i razvoj privrede, na mogućnosti utjecaja na društveno odgovoran rad kompanije, a ne samo na izvlačenje profita za vlasnika. To i još mnogo drugih argumenata razlozi su zašto poduzeća poput INA-e i HEP-a trebaju biti u državnom vlasništvu. Međutim, vrlo je neozbiljan način na koji vlada pristupa tom pitanju. Oni su se toga latili na paušalan način, gotovo bez ikakve prethodne komunikacije s javnošću i radnicima, a nema ni neke komunikacije s vlasnikom, s MOL-om. Dakle, to pitanje treba iznijeti na transparentan način i do rješenja doći kroz proces pregovora s MOL-om te vidjeti koji su uvjeti otkupa. Tek tada možemo analizirati ima li smisla ono što bi se uloženim dobilo, imamo li dovoljno sredstava za taj projekt, te naposljetku odlučiti o izvorima tih sredstava. Spekulirati unaprijed i paralelno s idejom otkupa INA-e otvoriti pitanje privatizacije HEP-a neozbiljno je, pa čak i bezobrazno. Zapravo, sve upućuje na to da se ovdje ne radi o nacionalnim interesima, već su posrijedi neke druge zakulisne igre, možda baš želja za privatizacijom HEP-a.”

Da je glavna meta nove vladine operacije tek puka privatizacija HEP-a i novi pokušaj da se iz cijele transakcije okoristi tek nekolicina, kao i mnogo puta dosada, a ne spašavanje INA-e, dojam je i Predraga Sekulića, predsjednika sindikata Nova solidarnost u sisačkoj Rafineriji nafte. “Nisam ekonomist, nisam stručnjak, samo sam kao i mnogi drugi već bezbroj puta prevareni građanin. Naravno, nemamo mnogo uspješnih privatizacija iza sebe u ovih 25 godina postojanja države. S druge strane imamo mnogo bogatih pojedinaca, lopovluka, prijevara, a nitko nije za ništa nikada kažnjen. Gledajući s te strane, hvata me jeza na spomen neke nove privatizacije. Takav je stav mislim većine malih običnih građana. Na koji način možemo garantirati da će sve biti provedeno u najboljoj namjeri, da se neće mnogi još jednom okoristiti? Možemo li garantirati da će se u nekom novom zakonu o privatizaciji HEP-a, sve precizirati i ograničiti daljnja kupnja ili rasprodaja nekom stranom vlasniku, pa da nam se sutra ne ponovi isti problem kao s INA-om danas. Hoće li dozvoliti učešće šire društvene zajednice i da li će sve biti transparentno? Mogu li sindikati sa svojim prijedlozima i nazočnošću biti korektiv cijelom procesu? Teško je procijeniti, jer je mnogo nepoznanica. Svakako da oba procesa mogu pozitivno završiti, ipak vjerujem u to. Ali ako postoji ikakav kamen sumnje, kamen spoticanja, onda sam svakako za neko drugo rješenje, a vjerujem da ih ima nekoliko.”

Ako se prisjetimo primjera Kamenskog, Jadrankamena, Tvornice duhana Zagreb, Končara i stotine drugih, onda nam je jasno da kad vlast nešto naumi privatizirati onda sve napravi da to i sprovede! Zato je svako popustljivo i kompromisno pregovaračko postavljanje – kontraproduktivno. Upravo suprotno, borba protiv privatizacije mora biti beskompromisna i agresivna.

Ne treba smetnuti s uma da je prvi i jedini privatizacijski interes profit, ma koliko se investitor zaklinjao u prava potrošača i ma koliko tvrdio da mu je interes krajnjeg korisnika na prvom mjestu. Dakle, profit je taj koji će privatnika jedni voditi. To konkretno znači da novi privatni ulagači u HEP svoja potencijalna ulaganja sasvim sigurno neće kreditirati bankovnim zajmovima nego kombinacijom pritiska na rad, produktivnost i radnike i povećanjem cijene za krajnjeg korisnika. Uostalom, ni MOL se zbog INA-e nije zaduživao, nego je niskoprofitne dijelove kompanije ili prepuštao tihom odumiranju ili bi preinakama poslovnih ugovora s RH-om zahtijevao da se nerentabilnim poslovima bavi država, što je rezultiralo otpuštanjima radnika i pustošenjem tvrtke.

Kako naši sugovornici zamišljaju rješenje ovog čvora? Predrag Sekulić zagovara neku vrstu holdingizacije cijelog sektora: “Ponavljam, nisam ekonomist, ali mislim da bi RH mogla imati jednu jaku kompaniju, zasnovanu na ovom ili onom principu, koju bi sačinjavale INA, HEP, Janaf, Petrokemija i još neka poduzeća. Naravno, kontrola i sustav smjene i kažnjavanja uprava morao bi biti bitno drugačiji nego što je to danas. I, svakako, radnici i građani kao dionici bili bi uključeni u kontrolu poslovanja i donošenje odluka.”

Denis Geto iz HEP-a još jednom ukazuje na pogubnost privatizacije. Kaže: “Ako se prisjetimo primjera Kamenskog, Jadrankamena, Tvornice duhana Zagreb, Končara i stotine drugih, jasno nam je da kad vlast nešto naumi privatizirati onda sve napravi da to i sprovede! Zato je svako popustljivo i kompromisno pregovaračko postavljanje – kontraproduktivno. Upravo suprotno, borba protiv privatizacije mora biti beskompromisna i agresivna. Dovoljne su tri riječi: privatizacija je pljačka! Uopće se ne šalimo kada spominjemo ljude na ulicama i štrajkove. Ovisno o tome kako će se vladajući postaviti – takav odgovor će i dobiti. Ne vidimo da im se suluda ideja povlači iz glave, pa upravo radimo na okupljanju ljudi koji će nam dati podršku u daljnjim akcijama.”