Sindikalna izdaja kao upozorenje radnicima Važna pouka svim radnicima na primjeru bivše tvornice papira Belišće d.d.

Nakon što smo pisali o sindikalnom organiziranju u firmi Leistritz turbinske komponente Belišće d.o.o, i u tekstu upozorili na antiradničku spregu jednog sindikalista i uprave, javio nam se umirovljeni radnik bivše tvornice papira Belišće d.d. kako bi nam ispričao o štetnom djelovanju tog istog sindikalista u njegovoj bivšoj firmi, posebice u periodu 2004. do 2010. U svrhu raskrinkavanja sindikalne izdaje kao upozorenja sadašnjim i nadolazećim naraštajima radnika, napisali smo tekst o tom slučaju.

Prije dva tjedna pisali smo o važnom potezu radnika tvrtke Leistritz turbinske komponente Belišće d.o.o. koji su se odlučili sindikalno organizirati kako bi poboljšali vlastite radne uvjete. U tom tekstu istaknuta je i negativna uloga predstavnika granskog Sindikata metalaca – Belišće Milana Borića koji je s direktorom Leistritza potpisao tajni ugovor, radnicima i članovima sindikata nepoznat. Nakon teksta, javio nam se umirovljeni radnik bivše tvornice papira Belišće d.d. Vlado Stakić koji nas je upozorio na izrazito štetno i antisindikalno djelovanje Milana Borića i još nekih sindikalista u njegovoj bivšoj firmi, a posebno u razdoblju od 2004. do 2010. godine. U svrhu raskrinkavanja sindikalne izdaje kao upozorenja sadašnjim i nadolazećim naraštajima radnika, donosimo tekst o tom slučaju.

Za početak valja proći kratku kronologiju ovog poduzeća. Osnovana daleke 1884. tvornica papira Belišće nekoć je bila regionalni lider u proizvodnji i prodaji papira. Vlado Stakić je u poduzeću počeo raditi 1976. kada je ono zapošljavalo više od 5.000 radnika. Raspadom SFRJ i uspostavom kapitalističke Republike Hrvatske kreće reakcionarni proces pretvorbe i privatizacije odnosno promjene vlasničkog modela nad poduzećima. Ta sudbina pogodila je i tadašnji kombinat Belišće koji 1992. postaje dioničko društvo, čime se i smanjuje broj radnika. Drugi val kapitalnog komadanja i tjeranja radnika Belišća d.d. počinje 2004. dolaskom stranih investitora. Firma je tada imala oko 1.200 zaposlenih.

“Najuži dio vodstva Belišća je bez znanja radnika donio odluku da će se dio dionica Belišća prodati. U vlasničku strukturu ubrzo ulazi međunarodna korporacija banaka IFC koja je na Belišću zaradila 800 posto u odnosu na uloženi kapital, pa dionice 2008. prodaje austrijskom Duropacku. U tom razdoblju počinje najznačajnije otpuštanje radnika. Sadašnji vlasnik Belišća je britanski DS Smith koji je 2015. firmu otkupio od Duropacka, nakon što je potonji također zaradio na prodaji firme. Za cijelo to vrijeme jedino su na gubitku bili radnici kojih je na stotine otišlo u prijevremenu mirovinu, zatim mali dioničari, ali i građani Belišća čija je imovina, kolokvijalno rečeno, bila popljačkana i to se, kako su neki čelnici grada Belišća potpuno opravdano rekli, radilo iz osobnih, ali i stranačkih interesa”, kaže Stakić.

U cijelom nizu antisindikalnih postupaka upozorio bih na činjenicu da cijelo to vrijeme radnici nisu imali kolektivni ugovor jer su donošenje istog u dosluhu sa poslodavcem sprječavali upravo Borić, Pavlović i Govedić.

Nakon što je Duropack uspio otkupiti sve dionice i postati jedini vlasnik, firmu je kupio DS Smith, a u njoj danas radi oko 400 radnika. Prema pisanju portala Lokalni.hr iz veljače ove godine, dvije strane firme (DS Smith Belišće Croatia i HF Belišće) ostvaruju “čak 61 posto ukupne godišnje neto dobiti postignute u cijeloj Osječko-baranjskoj županiji ili, u novcu, čak 77 milijuna kuna od ukupno 152,2 milijuna”.

U periodu od 2004. naovamo, ulogu besramnih kolaboratora stranim investitorima odigrali su tada istureni sindikalisti iz redova triju sindikata koji su djelovali u firmi (Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Hrvatska udruga sindikata (HUS) i Sindikat metalaca Hrvatske (SMH)), kao i jedan novinarski sindikalist koji je obavljao svoj dio posla.

“Za cijelo to vrijeme teškog iskušenja za radnike i članove sindikata, u Belišću je djelovalo pet beskorisnih i za radnike opasnih sindikalnih kapitalaca: predsjednik koordinacije SSSH za multinacionalne kompanije Milan Borić, dopredsjednik SSSH za drvnu i papirnu industriju Željko Govedić, predsjednik sabora sindikata HUS Stjepan Pavlović, voditelj županijskog ureda HUS-a Osječko-Baranjske županije Bruno Horvat te Mato Jerkić, član najužeg tijela Sindikata novinara Hrvatske, inače glavni i odgovorni urednik Hrvatskog radija Valpovštine koji je također odrađivao svoj dio prljavih poslova štiteći poslodavca na način da je sprječavao protok svake informacije kojom se nastojalo upozoriti na koji način se radnici tjeraju iz firme. U cijelom nizu antisindikalnih postupaka upozorio bih na činjenicu da cijelo to vrijeme radnici nisu imali kolektivni ugovor jer su donošenje istog u dosluhu sa poslodavcem sprječavali upravo Borić, Pavlović i Govedić. U vremenu dok je strani vlasnik preuzimao firmu, radnici nisu bili zaštićeni nijednim elementom kolektivnog ugovora o sigurnosti radnog mjesta. Umjesto toga, direktor sektora za kadrove bi vršio pritisak na radnika dok ga ne slomi da potpiše da dragovoljno napušta firmu i ode u prijevremenu mirovinu”, govori nam Stakić.

Možda i najprljaviju epizodu ovaj sindikalni trojac odigrao je prilikom izbora predstavnika radnika u Nadzorni odbor firme. Iako je Zakon o radu obvezivao na održavanje tajnih i neposrednih izbora za radničkog predstavnika u Nadzornom odboru, trojac je imao svoje metode.

“Vrhunac njihove pokvarenosti odigrao se u najznačajnijem trenutku za radnike i članove sindikata, a to je bio izbor predstavnika radnika u Nadzorni odbor firme 2004. Tada su Milan Borić i druga dvojica sindikalnih lidera naočigled 1.200 zaplašenih i nezainteresiranih radnika lažirali izbore. Izabravši Govedića, omogućili su mu protupravno stjecanje značajne imovinske koristi u iznosu od oko 250 000 kuna u četiri godine mandata, no šteta za radnike bila je daleko veća u činjenici da ustvari u Nadzornom odboru nisu imali svog predstavnika”, prisjeća se Stakić.

Nakon što sam navedene sindikalce upozorio da oni nisu sindikat i da radnike vode u propast, isključen sam iz sindikata HUS kojem sam pripadao i to metodom inkvizicije, bez saslušanja i prava na žalbu.

Nakon isteka četverogodišnjeg mandata, 2008. su bili propisani novi izbori odigrani po sličnom scenariju.

“Milan Borić i njegovi sindikalni partneri opet su 2008. lažnim i nezakonitim dokumentom na Trgovačkom sudu u Osijeku Govedića registrirali kao predstavnika radnika u Nadzornom odboru, čime su mu opet omogućili protupravno stjecanje imovinske koristi od oko 250 000 kuna. U međuvremenu, radnici su se masovno ispisivali iz sindikata, ali to njih trojicu nije zanimalo. Cijelo to vrijeme spomenuti sindikalci bili su protivno Zakonu o radu na plaći poslodavca. Također, dvojica sindikalaca koji su sjedili u Nadzornom odboru – Govedić i Pavlović – sklopili su sa dvojicom menadžera ugovor kojim im pripada otpremnina za menadžerski ugovor u iznosu 21.3 milijuna kuna bruto”, kaže nam Stakić.

Dio radnika pokušao je osnovati Radničko vijeće te upozoriti državne institucije, ali bez uspjeha. Za nagradu je slijedio i izgon iz sindikata.

“Sukladno Zakonu o radu, mi smo pokušavali osnovati Radničko vijeće da radnike više ne predstavljaju korumpirani sindikalni lideri. U tome nas trojac sprječava, u dogovoru sa poslodavcem. Nažalost, neki radnici su čitavo vrijeme bili pasivni – jedna janjetina i čobanac bili su dovoljni da se ljudi poigravaju sa svojim radnim stažem i mirovinama i pristaju na odlazak u prijevremenu mirovinu od 1.700 kuna. Nakon novog lažiranja izbora 2008. slučaj sam prijavio DORH-u, ali bez uspjeha, jer je DORH na krivi način primijenio odredbe Zakona o radu koje kažu da se za predstavnika radnika u Nadzorni odbor moraju propisati tajni izbori. Nakon što sam navedene sindikalce upozorio da oni nisu sindikat i da radnike vode u propast, isključen sam iz sindikata HUS kojem sam pripadao i to metodom inkvizicije, bez saslušanja i prava na žalbu. No nakon pokrenutog postupka Općinski sud u Valpovu i Županijski sud u Osijeku vratili su me u sindikat iz kojeg sam se drugi dan ispisao”, govori Stakić te dodaje:

“Nije zanemarivo da su dvojica sindikalnih lidera Pavlović i Govedić, baveći se takvim sindikalnim radom, stekli svaki po oko 5.700 dionica koje je svaki prodao za oko 2.5 milijuna kuna. Za Milana Borića se ne zna je li i koliko dionica i on uspio steći, samo iz razloga što se za njega nije morao taj podatak objaviti javno”.

Vlado Stakić je 2010. otišao u mirovinu, ali i dalje prati događanja oko položaja radničke klase. Nedavno sindikalno buđenje radnika Leistritza on svesrdno pozdravlja kao jedini ispravan put.

Sindikat je organizacija koja je svakom radniku neophodna u borbi i zaštiti na vlastitom radnom mjestu, stoga nikada nije problem u sindikatu kao takvom, već problem može biti isključivo u korumpiranom i odmetnutom rukovodstvu.

“Potez mladih radnika Leistritza treba maksimalno podržati jer su prvi javno rekli na području čitave Valpovštine da se više ne zadovoljavaju standardima koje si je umislio Milan Borić i njegov sindikat. Jedini način da se ti mladi radnici ne dovedu u situaciju da napuste zemlju jest da ih svi mi i mediji podržimo u njihovoj borbi za povećanjem svojih radničkih prava. Mora se razbiti strah svih radnika, to je jedini način da se spriječi daljnji egzodus. Radnicima Leistritza savjetujem i da osnuju Radničko vijeće u svojoj firmi, to je nužnost. Radničko vijeće štiti sve radnike”, poručuje za kraj Stakić.

Slučaj otvorene sindikalne izdaje i kolaboracije s poslodavcem u tvornici papira Belišće d.d. kojeg nam je ispričao Vlado Stakić u mnogočemu je koristan i vrijedan kao upozorenje i savjet svim mladim radnicima i predstojećim generacijama radnika.

S jedne strane, taj slučaj ukazuje da se klasni neprijatelji radnika mogu itekako zavući i u njihove vlastite redove – u sindikate. Osim poduzetnika (tzv. poslodavaca) kao klasnih neprijatelja koji svakodnevno eksploatiraju radnike putem prisvajanja njihova rada, odnosno viška vrijednosti te kapitalističke države koja im sve to omogućuje, radnici moraju paziti i na sindikate čija se vrhuška često otimala kontroli i radila u privatnom interesu. Koliko je samo Borića bilo u Hrvatskoj u zadnjih 25 godina? Koliko je grobara poduzeća i čitavih industrijskih grana proizašlo iz redova čelništva sindikata?

S druge strane, sindikat je organizacija koja je svakom radniku neophodna u borbi i zaštiti na vlastitom radnom mjestu, stoga nikada nije problem u sindikatu kao takvom, već problem može biti isključivo u korumpiranom i odmetnutom rukovodstvu. Vrijedno iskustvo koje nam je prepričao Vlado Stakić može poslužiti kao dodatni impuls angažmanu radnika da sami izabiru iskrene i srčane borce da ih predstavljaju te da traže punu kontrolu nad radom svojih sindikata. Ako radnici bratski prihvate sindikat kao organizaciju koja služi upravo njima i aktivno mu pristupe, neće se moći dogoditi novi Milan Borić i njemu slični.