SC nakon radničke pobjede Analiza nakon uspješnog štrajka radnika zagrebačkog Studentskog centra

Štrajk radnika SC-a značajan je na više razina. Osim što je razotkrio otvoreni klasni sukob između poslodavca i radništva te ulogu medija, pokazao je važnost borbenog sindikalnog rukovodstva i ispravnost radničke borbe nasuprot radničkoj pasivnosti.

Dana 9. prosinca u 13 sati radnici Studentskog centra prekinuli su štrajk zajedničkom odlukom donesenom na radničkom skupu u Teatru &TD nakon 23 dana štrajka, sat vremena prije samog potpisivanja kolektivnog ugovora. Cilj štrajka je ostvaren jer je ostvareno potpisivanje kolektivnog ugovora.

Međutim, radnici nisu kolektivni ugovor dobili, nego su ga izborili. Na tom posljednjem radničkom skupu u &TD-u štrajkački je odbor jasno i nekoliko puta napominjao tu izuzetno važnu činjenicu: “Radnici SC-a, vi ste taj ugovor izborili i to slobodno kažite svakome tko bude pitao!”

Ovo, naravno, ne vrijedi za sve radnike. Oni koji nisu štrajkali, nego su štrajk onemogućavali, koji se nisu solidarizirali sa štrajkačima, riječju, oni koji su se svrstali na stranu sanacijskog upravitelja – prava iz kolektivnog ugovora su dobili.

Ovaj je štrajk razotkrio, i to je jedna od njegovih najpozitivnijih strana, klasni sukob između radnika SC-a i njihovog upravitelja (iza kojeg stoji Vlada). Također, dodatno je razotkrio i politiku medija prema radnicima.

Ako radnici SC-a u toku svog radnog života i nisu uviđali da su oni na jednoj strani u postojećem klasnom sukobu, ovaj štrajk im je to svakako pokazao. K tome, sindikati koji su ih vodili jasno su poručili da je borba za radnička prava jedini izlaz i jedini put.

Ako radnici SC-a u toku svog radnog života i nisu uviđali da su oni na jednoj strani u postojećem klasnom sukobu, ovaj štrajk im je to svakako pokazao. K tome, sindikati koji su ih vodili jasno su poručili da je borba za radnička prava jedini izlaz i jedini put. Drugim riječima, ukazali su im na taj već postojeći klasni sukob. Radnici su to osjetili posebno kad su nakon početka štrajka koji se nije dao tako lako slomiti, počele prijetnje s raznih strana, kad je počela strategija omalovažavanja, ignoriranja, laganja, zavlačenja…

Međutim, kao pobjednici ove bitke štrajkači su od ljudi koji nisu imali gotovo nikakvih iskustava u štrajku niti su prije štrajkali postali ljudi koji su u štrajku pobijedili i pomoću njega izborili svoja prava.

Velika je razlika između toga da se radnik izbori za kolektivni ugovor, za svoja radnička prava i toga da dobije taj isti ugovor, da dobije radnička prava.

Radnici SC-a koji su se izborili za svoja prava zasigurno neće bez borbe dopustiti da im se to oduzme. Jasno, pitanje je vremena kad će ih upravitelj (Vlada) ponovno napasti, ali su oni, osim borbenog iskustva, stekli i dovoljno samopouzdanja i dovoljno svijesti o tome kako braniti svoja prava.

S druge strane, onaj dio radnika SC-a koji je pronalazio sve moguće načine i razloge da najprije sebe uvjeri kako se ne treba i ne isplati boriti, a potom i da, htio – ne htio, stane na stranu upravitelja, a protiv svojih kolega – njihova će prava pasti kao kula od karata.

Ipak, ima jedna vrlo olakotna okolnost po te potonje radnike – upravitelj ide protiv svih radnika, pa će tako opet nastati situacija da se ovi borbeni, svjesniji radnici bore za sebe i za štrajkolomce, kao što su izborili ovaj kolektivni ugovor i za one koji su zapravo protiv njih radili. A kako su radili protiv? Tako što ih je sanacijski upravitelj iscrpljivao do iznemoglosti prekovremenim radom. Drugim riječima, ovi su radnici radili i protiv sebe samih.

Želimo vjerovati da će dobar dio radnika SC-a shvatiti u čemu su pogriješili i kako to drugi put mogu ispraviti. Njima bi trebale biti jasne dvije stvari: prvo, poslodavac će u skorijoj budućnosti igrati na njihovu suzdržanost i na to da će oni ponoviti svoje otežavanje potencijalnog štrajka. Dakle, poslodavac će njih (upravo tako) iskoristiti da krene u napad na ukupna radnička prava. On će računati na njihovu pasivnost, bojažljivost i upravo na manjak samopouzdanja i borbenog iskustva.

Drugo, kad i dođe do ponovnog sukoba upravitelja sa svim radnicima, on će računati na ovaj dio radnika da ovaj put nešto efikasnije pokuša onemogućiti štrajk.

Štrajkolomci ovo moraju imati na umu kako bi se ipak na kraju solidarizirali s borbenijim radnicima. Njima treba biti jasno da se ove pogreške ne analiziraju zato da ih se proziva, nego zato da im se pomogne – da im se kaže kako to nije pravi put. Pravi put je radnička borba. Da su štrajkači imali njihovu podršku, štrajk bi bio gotov za nekoliko dana. S pravom bismo tada mogli reći da su svi radnici SC-a izborili svoj kolektivni ugovor.

Štrajk je dodatno pokazao i način na koji mediji drastično onemogućavaju i ograničavaju radničku borbu. Veću pozornost u medijima štrajk radnika SC-a dobio je tek nakon nekih tjedan dana. Tada se to svelo na nekoliko rečenica na televiziji i nekoliko redaka u novinama. Ovo je pokazalo da bi radnici koji bi se u nekoj firmi odlučili izboriti za svoja prava (podrazumijeva se, koja im već pripadaju) morali računati na višednevnu medijsku blokadu, ovisno o važnosti njihove firme za ukupnu privredu zemlje.

Dakle, ako ne bi imali dovoljno financijskih sredstava, dovoljnu razinu organiziranosti ili dovoljno samopouzdanja za period od barem tjedan dana – njihov štrajk kao da se nije dogodio budući da ih mediji ne bi registrirali. Mediji bi ih prešutjeli.

S druge strane, kad su se mediji napokon i odlučili na nešto bolje pokrivanje štrajka radnika SC-a rezultat je opet bio suzbijanje radničke borbe. Na koji način? Na način da su novinari radnike SC-a prikazivali ili kao žrtve onog dijela radnika koji štrajka ili kao gnjevne ljude koji ne žele hraniti studente, a koji onda ni krivi ni dužni ispaštaju.

Foto: RP | Radnice sa Save pridružuju se štrajkačima

U to smo se imali prilike uvjeriti i na licu mjesta. Naime, štrajkači su kod studentskog doma na Savi pozivali svoje kolege koji ne štrajkaju da im se pridruže. Pojašnjavali su im prednosti pridruživanja štrajku, a nedostatke nepodržavanja štrajka. Nakon nekog vremena desetak se radnica uvjerilo u ispravnost pozicija štrajkača i odlučilo im se pridružiti. U tom momentu dolazi novinarka ponajveće komercijalne televizije s kamermanom i postavlja set pitanja jednoj od radnica. Prvo želi da se ona predstavi, pa da prepriča svoju privatnu financijsku situaciju doma jer je načula kako je radnica govorila da se boji štrajkati zbog malih primanja sebe i supruga, pa onda da malo kaže o štrajku itd.

Dakle, novinarka ne samo da nije razumjela da svojim činom udara na ionako krhko samopouzdanje radnica koje su se pridružile štrajku, nego još od njih zahtijeva da se javno predstave! A takvih slučajeva ima koliko hoćete.

Suština medijskog pokrivanja radničke borbe nije da se ona pokaže istinito, kao radnička borba, kao proces u kojem radnici stječu iskustvo, samopouzdanje, klasnu svijest, u kojem se bore za svoja prava i u kojem su se konačno i izborili za svoja prava. Mediji radnike nastoje prikazati kao neke jadnike koji su preplašeni, a njihovu borbu kao nešto strašno uznemirujuće i nenormalno.

Iako nije tipični medij, Radnički portal se trudio radnike SC-a prikazati kakvi su zaista bili tijekom štrajka. Prikazao je kako se uče štrajku putem samog štrajka. Prikazao je dinamiku rasta samopouzdanja od početka štrajka, zatim radničku odlučnost i solidarnost, i konačno njihovo veselje i zadovoljstvo zbog izborenih prava. Također, Radnički je nastojao najprije radnicima, a onda i javnosti pružiti cjelovite informacije jer bez njih vrlo lako izostaje i podrška drugih radnika koji ipak nemaju jasnu spoznaju o tome što se događa, između ostalog zbog medija.

Suština medijskog pokrivanja radničke borbe nije da se ona pokaže istinito, kao radnička borba, kao proces u kojem radnici stječu iskustvo, samopouzdanje, klasnu svijest, u kojem se bore za svoja prava i u kojem su se konačno i izborili za svoja prava.

Konačno, uspoređujući sindikalnu borbu TOKG-a u INKOP-u i njegovu pomoć tamošnjim radnicima koju smo pratili, nismo se mogli oteti dojmu o nužnosti i potrebi ispravnog radničkog rukovodstva. Naime, iako su radnici INKOP-a bili motiviraniji u početku, kad je njih dvjestotinjak spontano stalo s radom i zaprijetilo izlaskom na ulicu i blokadom prometa i iako su bili složniji nego radnici SC-a budući da su se tamo svi radnici INKOP-a pobunili, ipak su radnici SC-a uspjeli u svojoj borbi, pritom u tijeku svoje borbe povećavši brojnost borbenih radnika. Radnici INKOP-a ne samo da su se u nastavku razjedinili i izgubili dragocjeno vrijeme, početnu motiviranost i snagu, nego još nisu uspjeli izboriti svoja prava.

Presudno je bilo to što su radnici SC-a imali sindikate, posebno Novi sindikat i Samostalni sindikat zaposlenika studentskih centara Hrvatske (SSZSCH), čija su rukovodstva vodila radničku borbu. Na ovom konkretnom primjeru vidjelo se što znači jedinstvo radnika i pravog sindikalnog rukovodstva. Radnici su, iako bez iskustva u štrajku, brzo naučili kako se ponašati u štrajku, kako se međusobno još bolje organizirati, kako uspješno uvjeriti svoje kolege štrajkolomce. Brzo su naučili da je radnička pozicija to bolja što je veća i jača solidarnost i organiziranost. Među njima je većinu vremena u štrajku prevladavao pozitivan stav prema ishodu štrajka. Vjerovali su da će stvar uspjeti i to su temeljili na samima sebi i svojoj borbi. Zato je to odličan primjer one istine da će radnik ostvariti jedino ono za što će se izboriti.

U nekim trenucima kad je moral radnika opao, uskočila su sindikalna rukovodstva koja su svojim govorima i djelima popravila stvar. Njihova odlučnost i smirenost u gotovo svakom trenutku, njihov stav kao da cijelo vrijeme vladaju situacijom, da znaju što rade i da nipošto neće popustiti i završiti štrajk sve dok se ne dobije potpis za kolektivni ugovor – sve je ovo pozitivno utjecalo na radnike SC-a. Koje li suprotnosti od sindikalnih čelnika TOKG-a u INKOP-u ljetos!

Eto koje su bile pretpostavke za uspješnu radničku borbu u SC-u: borbenost i motiviranost samih radnika, međusobno povjerenje i solidarnost, povjerenje u sindikat, ispravno i odlučno sindikalno rukovodstvo koje je imalo iskustva u borbi, koje je u svakom momentu znalo na čemu je i koje je znalo i razumjelo da su interesi radnika i poslodavaca sukobljeni. Još jednom se pokazalo da sindikati sami po sebi nisu loši. Njihova borbenost i kvaliteta ovise o borbenosti i kvaliteti njihovih rukovodstava.