Bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis pompozno je predstavio manifest DiEM25 kojim nastoji demokratizirati Europsku uniju. Nominalno na braniku demokracije, manifest ne pokazuje konkretan put ka njenom ostvarenju. Umjesto toga Varoufakis isporučuje siromašan sadržaj bez potrebne klasne analize i jasne artikuliranosti zahtjeva što ga čini samo još jednim impotentnim dokumentom.

Nakon što se opekao u avanturi pregovora oko grčkog bailouta s europskim političkim elitama, bivši grčki ministar Yanis Varoufakis prihvatio se odvažnog pokušaja reformiranja cijele Europske Unije. Naziv je tog pokušaja DiEM25 – Democracy in Europe Movement 2025; njezin cilj: demokratizirati institucije Europske unije u idućih deset godina. Ako se taj zadatak ne ispuni, proriče Varoufakis, EU će se dezintegrirati i ideja ujedinjene Europe će nestati u grotlu šovinizma i ksenofobije.

Podršku svojem projektu Varoufakis i najbliži drugovi pronašli su ponajviše i ponajprije u ‘lijevoj’, ‘demokratskoj’ europskoj inteligenciji. Neodređenost tog opisa nadmašuje jedino politička neartikuliranost njihovih zahtjeva. Oni su estetski vrlo zgodno izloženi na nekoliko stranica DiEM-ova manifesta čijoj ćemo analizi posvetiti ovih par kartica teksta.

Za artikulaciju konkretne i koherentne politike preduvjet je adekvatno dijagnosticiranje trenutne društvene situacije i povijesnih uzroka koji su do nje doveli. DiEM-ova se dijagnoza i jednog i drugog čini, ako ne pogrešna, onda u najmanju ruku inkonzistentna. Prije svega, Varoufakis ističe svoju već uobičajenu optužbu europske birokracije koju je na polje politike (odnosno ekonomske prakse) prenio iz svojeg dugogodišnjeg bavljenja ekonomskom teorijom: temeljeći se na ekonomskoj ortodoksiji, EU birokrati polje ekonomije klasificiraju kao polje ‘stručnosti’ i na taj ga način prividno isključuju iz domene političkog odlučivanja, odnosno iz područja demokratske kontrole. On sasvim ispravno primjećuje kako ekonomija nije nimalo ‘apolitična’ te kako ona itekako sačinjava skup onoga što se u javnosti voli nazivati ‘svjetonazorskim pitanjima’. Međutim, umjesto da nakon toga dobijemo jasnu artikulaciju DiEM-ove ideološke, a to znači i klasne pozicije, mi se suočavamo s još jednom šupljom ‘stručnosti’. Nije toliko problem što EU birokrati i EU elite pod egidom ‘apolitičnosti’ ekonomije guraju klasne interese krupne buržoazije, problem je što njihovo vođenje ekonomije nije ‘uspješno’, što drugim riječima znači da ne mogu riješiti problem krize. Varoufakis tako upada u vlastitu zamku jer ne postavlja pravo pitanje. Ono nije zašto EU elite nisu uspješne u rješavanju ekonomskih problema, već u čijem je interesu ovakav način ‘rješavanja’ ‘problema’. Ako se stvar tako postavi, onda postaje jasno da su EU elite itekako uspješne, ali ne u rješavanju neke tehnokratske zadaće koja je ionako samo magla, već u promicanju interesa klase kojoj služe, a dijelom i pripadaju.

DiEM je protiv nacionalnih identiteta ili se barem zalaže za njihovu nadgradnju u identitetu Europljana, neovisno o tome nosi li ga grčki radnik ili njemački kapitalist. U takvoj ideološkoj konstelaciji doista nije čudno kako DiEM ne vidi nikakvu alternativu osim DiEM-a, a ta alternativa nije ništa drugo nego jedan romantičarski melting pot ideologema ‘ideje Europe’ i ‘radikalne demokracije’.

DiEM-ovo je polazište shodno tome konfuzno i što se tiče ocjene izvora i ideje Europske Unije. S jedne strane, Varoufakisu je jasno da jezgru EU povijesno predstavlja kartel europskog kapitala, da je ona nastala dijelom kao projekt američkog imperijalizma u Europi nakon Drugog svjetskog rata, da je njen sadašnji oblik nerazdvojivo povezan s razmontiravanjem welfare state-a i neoliberalizacijom globalne ekonomije od 70-ih godina nadalje itd. S druge pak strane, Europska unija nema alternative. Ona je, barem u svojoj ideji, svjetlo razuma, tolerancije i slobode. Da je malo pričekao s pisanjem svojeg manifesta, Varoufakis bi vidio kako nezamjenjiva Europska Unija ponovno demonstrira svoje ružno naličje netolerancije i neslobode. Međutim, sam njegov konstrukt subjekta kojemu se obraća – Europljanin – u sebi je prožet ideologemima koji opravdavaju politike EU. Europljanin je kulturan, Europljanin je racionalan, Europljanin je liberalan. Ako možda trenutno nije takav, onda je to tako jer ga gnječe nedemokratske tehnokratske institucije briselske demokracije. Varoufakis kreira dihotomiju Europljanin – nacionalist i u njoj se čvrsto usidruje na poziciju prvoga. Čineći to, on perpetuira svo ružno naličje europskog elitizma koji nije ništa drugo nego posmrtni grč njenog stoljetnog kolonijalizma. Jednako kao što nam ne trebaju Francuzi ili Hrvati, ne trebaju nam ni Europljani. Jasno je da za Varoufakisa ne postoji alternativa, kad je njegova početna dihotomija posve pogrešno postavljena. Ne samo to, već je ona posve ukalupljena u službene EU ideologeme. Možda on hoće okrenuti oružje elitne EU protiv nje same? Međutim, izglednije je da će se pokazati kako pušku drži uperenu u samog sebe.

Za Varoufakisa, kao i za brojnu europsku (kulturnu? tolerantnu? racionalnu?) ljevicu, krajnje rješenje postaje demokracija. Ona djeluje kao neka magična sila, gotovo kao nevidljiva ruka tržišta kojoj bi se on inače nesumnjivo odupirao – što bi drugo moglo značiti polaganje nada u paneuropsku ustavotvornu skupštinu? Ako se ispoštuje demokratska procedura izbora, ako sve teme budu otvorene za demokratsku deliberaciju, onda će argumentativni sukob kulturnih Europljana svakako automatski dovesti do optimalnih ishoda. Taj radikalni politički laissez-faire, odnosno krajnje fetišiziranje demokratske forme može postojati jedino ako se u potpunosti apstrahira od njezinog sadržaja. Doista je nepojmljivo, ali i simptomatično, kako ta ‘ljevica’ u svojem temeljnom dokumentu posve ignorira klasnu analizu. Umjesto toga, pronaći ćete ovakvu grozomornu izjavu: “Mi dolazimo iz svih dijelova kontinenta i ujedinjeni smo različitim kulturama, jezicima, naglascima, pripadnostima političkim partijama, ideologijama, bojama kože, rodnim identitetima, vjerama i koncepcijama o tome što čini dobro društvo.” Kako su ujedinili sva moguća razlikovna obilježja, više uopće nije jasno koje bi trebalo biti ono DiEM-ovo.

DiEM dakle ostaje posve ukalupljen u ideologemima politike EU. On je protiv tehnokracije jer nije dovoljno efikasna, a za demokraciju jer je efikasna. On je protiv nacionalizma jer vodi u mračnu prošlost europskih ratova, ali nije ni za centraliziranu EU, već za demokratsku EU koja se pak opet temelji na nacionalnim državama. Nadalje, on je protiv nacionalnih identiteta ili se barem zalaže za njihovu nadgradnju u identitetu Europljana, neovisno o tome nosi li ga grčki radnik ili njemački kapitalist. U takvoj ideološkoj konstelaciji doista nije čudno kako DiEM ne vidi nikakvu alternativu osim DiEM-a, a ta alternativa nije ništa drugo nego jedan romantičarski melting pot ideologema ‘ideje Europe’ i ‘radikalne demokracije’.

Europska unija svakako ima svoje alternative jer ona ne iscrpljuje mogućnosti internacionalnog udruživanja. Umjesto da se njezina klasna narav maskira zgodnim ideologemima i perpetuira plašenjem krvavom prošlošću, potrebno je ozbiljno uzeti u obzir njen konkretan sadržaj. On pak upućuje na Europsku Uniju kao na poprište zaoštrene klasne borbe, borbe koja će mnogo izglednije završiti njezinim raspadom nego njezinom reformom. Europska Unija nikad neće biti doista demokratska, jednako kao što niti jedna kapitalistička zemlja neće nikada biti doista demokratska. Pravi demokratski horizont upućuje nas na nužnost prekoračivanja sadašnjeg stanja. Instrument za to prekoračivanje može biti samo jasna, artikulirana i dobro utemeljena socijalistička politika. Samo radnička Europa može biti doista demokratska, ali i ona predstavlja samo korak jer, što god neki još uvijek mislili, granice ‘Europe’ ne iscrpljuju i granice svijeta.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.