Rezultati netom održanih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj potvrdili su naše ranije analize predstavljene u tekstovima Zašto ove godine ne treba glasati? i Kakva bi vlast bila u interesu radnika. Ukratko, pokazalo se da je HDZ i dalje uvjerljivo vodeća politička snaga kohezije postojećeg sustava, da zasićenost – u suštini ekvivalentnim – dvovlašćem HDZ-SDP, kao i neartikulirana želja za promjenom, potiču jačanje novijih političkih opcija (Most, Domovinski pokret i Možemo – na koje je zajednički otpalo oko 26 posto glasova); konačno, da sve ove novije opcije ne mogu predstavljati bilo kakvu alternativu – budući da su politički zavisne u odnosu na stožerne stranke HDZ i SDP. Navedena politička zavisnost trenutno je jasno vidljiva i u trenutnim pokušajima sastavljanja vlade oko HDZ-a ili SDP-a kao svog oslonca. Konačno, kao što smo i predvidjeli, ovi izbori su označili i nestanak jedine nominalno radničke opcije iz Sabora. Zapleti oko sastavljanja vlade međutim radnike ne trebaju suviše zanimati: u svakom slučaju Hrvatska će – usprkos nekim promjenama u licima uključenima u parazitsku političku garnituru – u naredne četiri godine ostati periferna i polu-kolonijalna zemlja EU s niskim plaćama i visokim cijenama, potpuno pod kontrolom (uglavnom stranog) krupnog kapitala, te poslušni vojnik NATO saveza spreman da se žrtvuje za interese imperijalističkih sila.

Ova, srećom kratka, predizborna kampanja bilo je politički izrazito bezidejna, pri čemu je glavni slogan oporbenih stranaka naprosto bio smijeniti HDZ – i to prvenstveno zbog klijentelizma i korupcije. Navedeno nipošto nije slučajno, budući da se svi parlamentarni akteri, bez obzira na nominalne „svjetonazorske razlike” u potpunosti slažu u svim temeljnim pitanjima. HDZ, SDP, Domovinski pokret, Most i Možemo bez razlike u potpunosti podupiru čistu kapitalističku ekonomiju, članstvo Hrvatske u EU i NATO savezu i ničime ne planiraju ograničiti svemoć krupnog kapitala. U tom pogledu su svi navedeni akteri potpuno vjerne stranke sistema. Kada o osnovnim ideološkim stavovima i u potpunom zagovaranju postojećeg sustava nema nikakvih prijepora, onda se politička borba može svoditi samo na pitanje tko bi poštenije i transparentnije upravljao unutar postojećeg sustava – kao da bi se time ijedan od temeljnih problema zapravo riješio. Osim toga, s obzirom na – više kulturološke nego političke – sentimente svoje političke baze, na tu zajedničku bezukusnu osnovu se onda mogu dodavati „svjetonazorski ukrasi” – negdje malo više „tradicionalno” i „domoljubno”, drugdje malo više „liberalno” i „zeleno” – kako bi se uglavnom privukao ovaj ili onaj sloj malograđanštine, a sve bez ikakvih realnih političkih implikacija po politike koje bi se vodile.

Usprkos spektakularnim najavama o nikada većoj izlaznosti te činjenici da je izlaznost na ovim izborima bila rekordno velika, ostaje činjenica da oko 40 posto birača (u što okvirno uključujemo i oko 1-2 posto nevažećih glasova) nije htjelo sudjelovati u izborima, što sasvim uvjerljivo govori o potpori koju uživa „praznik demokracije” u parlamentarnom sustavu. Retorika oporbe o HDZ-u i korupciji bila je toliko bezidejna da nije uspjela ostvariti nikakvu značajniju mobilizaciju, a što je vidljivo i u HDZ-ovom rezultatu od 34 posto glasova, za kojim njegov binarni partner SDP zaostaje za gotovo 10 posto. Pri tome svakako možemo procijeniti da je ovakvoj raspodjeli glasova, kao i ovolikom izlasku, pridonio i Milanovićev egzotični manevar uključivanja u parlamentarnu borbu – koji je ujedno predstavljao i najmanje dosadni moment ove kampanje. Milanovićev je manevar, s jedne strane, dodao nešto živosti na Grbinov beskrvni, dosadni i neuvjerljivi način vođenja oporbene politike (za koji izgleda kao da se naprosto odrađuje po dužnosti) – i tako zasigurno SDP-u omogućio nešto više mandata, ali je s druge strane kao reakciju mobilizirao i veći broj HDZ-ove baze.

Kao što smo ranije diskutirali detaljnije, HDZ kao stožerna stranka vlasti te SDP kao oporba po inerciji – oboje smješteni na poziciju oportunističko-centrističke močvare, stalno dovode do tendencije odvajanja dijela lijevih i desnih krila svoje baze – koja međutim nikada ne mogu odlutati suviše daleko od svoje matice ako žele nastaviti plivati u realpolitičkim vodama postojećeg parlamentarnog sistema. Tako Most, Domovinski pokret i Možemo osvajaju svaki redom respektabilnih 8-9 posto glasova – što će za dio ovih stranaka vjerojatno označiti i primicanje vrhuncu vlastite političke karijere, prije kompromitiranja i gubljenja kritičke distance prema stožernim strankama. Usprkos trenutačnom glumljenju čvrstoće i dosljednosti, Možemo – po sentimentu istih slojeva sitne buržoazije koji čine njegovu najvjerniju biračku bazu – gravitira prema SDP-u, kao što Most i Domovinski pokret gravitiraju prema HDZ-u – i samo o težini političkog pritiska ovisi koliko će dugo ove stranke zadržavati svoju nominalnu kritičku distancu.

Umjesto da je RF sve beneficije saborskog mandata usmjerila na izgradnju radničkog pokreta i stvaranje borbene baze, njezino vodstvo je sve skromne snage usmjerilo na izbore, rasipajući financije na propagandu i plaćanje predizbornih anketa, zanoseći se mišlju o osvajanju još barem dva mandata na sljedećim izborima

Za kraj se potrebno ukratko osvrnuti i na izborni neuspjeh Radničke fronte, kao jedine stranke koja je sebe definirala kao predstavnika radnika u Saboru. Relevantniji rezultat od 2.77 posto Radnička je fronta ostvarila samo u VIII. Izbornoj jedinici, dok je u svim ostalim izbornim jedinicama ostvareni broj glasova varirao oko 0.5 – 0.7 posto, što je, za ilustraciju, u većini jedinica manje čak i od redikulozne Stranke Ivana Pernara. Navedeni je rezultat prije svega posljedica katastrofalne organizacijske politike, koja je u potpunosti zanemarila izgradnju stranke i kadrova, te svaki rad na terenu – a posebno među sindikatima i radničkom klasom, bacajući sve karte na parlamentarni rad i pisanje zakonskih prijedloga, te PR usmjeren na lik i djelo Katarine Peović. Umjesto da je RF sve beneficije saborskog mandata usmjerila na izgradnju radničkog pokreta i stvaranje borbene baze, njezino vodstvo je sve skromne snage usmjerilo na izbore, rasipajući financije na propagandu i plaćanje predizbornih anketa, zanoseći se mišlju o osvajanju još barem dva mandata na sljedećim izborima (ignorirajući pritom svoju realnu slabost i činjenicu da je i prvi mandat zapravo bio poklon dobiven od Možemo). Kada je svako usmjeravanje na klasnu borbu zaboravljeno usred slijepe želje za osvajanjem novog mandata, više nije postojala suviše visoka cijena za potpunu političku nedosljednost. Radnička fronta je tako počela koketirati sa šovinističkim parolama, tražeći uvođenje kvota za strane radnike – pretpostavljajući da će se ovim desnim populizmom valjda približiti širem krugu birača, kao i stavljati se na raspolaganje SDP-u – ignorirajući odjednom sav dokazano protu-radnički karakter ove stranke. Kada je ovaj oportunizam doživio neuspjeh, onda je – sada kada je sve gotovo i više se ništa ne može izgubiti – lako iskazivati lažni radikalizam. Nakon što je RF izbačen iz koalicije koja će kasnije postati poznata pod smiješnim nazivom Rijeke pravde, Peović je mogla poručiti da oni s Milanovićem nikada ne bi išli (premda je, prije izbacivanja, u pogledu Milanovića rekla samo to da se radi o specifičnoj situaciji o kojoj treba diskutirati) i da je njegova vlada slala policiju na radnike (zaboravljajući da je to bila vlada SDP-a, a ne osobna vlada Milanovića, dakle stranke s kojom su htjeli ići u koaliciju), kao što je i nakon neuspjeha na izborima mogla poručiti da su „izbori buržoaski” – što ranije nije bio razlog da se upravo sve podredi tim buržoaskim izborima. U svakom slučaju, ovo iskustvo služi kao još jedno upozorenje svima onima koji žele iskoristiti izbore kako bi mijenjali društvo: mjesto u Saboru silno lako od sredstva borbe za ideju postaje svrha samome sebi, čak i pod cijenu izdaje vlastitih uvjerenja, ako se ne poduzmu snažne političke mjere koje će parlamentarni rad održati u službi revolucionarnih ciljeva. Navedeno vrijedi bez obzira na najbolje namjere i najviše kvalitete pojedinaca – sustav je suviše jak da bi mu se pojedinac othrvao, a pritom u njemu uspješno plivao.