Uz blagoslov ministra kulture Hasanbegovića, u Hrvatskom povijesnom muzeju otvorena je izložba naziva ‘45.’ na kojoj smo svjedočili povijesnom revizionizmu i omalovažavanju antifašističke borbe. Zadatak ove izložbe jest kulturni i simbolički obračun vladajućih elita sa tekovinama antifašističke tradicije i socijalističkog društvenog uređenja.

U Hrvatskom povijesnom muzeju 10. ožujka 2016. godine otvorena je izložba pod simboličkim nazivom ‘45.’ Izložbu je predstavila nova ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja Mateja Brstilo Rašetar te ministar kulture Zlatko Hasanbegović, poznat po svojim revizionističkim stajalištima i neoustaškoj prošlosti. Otvaranju izložbe prisustvovali su i pripadnici akademske zajednice, a među njima je bio i Ivo Banac koji inače za sebe kaže da je ‘liberalnih stajališta’. Promotrimo pažljivije što se pod tim podrazumijeva.

Brstilo Rešetar 1945. godinu opisala je kao ‘razdjelnicu povijesti’ kad se dogodila radikalna smjena vlasti, a Hrvatska se našla ‘na strani pobjednika i gubitnika’. Nakon toga uslijedio je očekivani nastavak – period od 1945. godine nadalje opisan je kao ‘dugotrajna epoha komunizma’ i ‘razdoblje represije’. Sve su to za nju ‘dobro poznate i utvrđene činjenice’, no, kako kaže, cilj izložbe nije ‘balansiranje strana” i ‘relativiziranje fašizma’. Na sve se nadovezao ministar Hasanbegović s napomenom da je jedna od zadaća historiografije sagledati ‘više perspektiva’. Ne čudi mnogo što se desničar poziva na pluralizam kada mu potporu za to daje čovjek ‘liberalnih stajališta’. Osim govora dotičnih osoba posjetitelji su mogli vidjeti multimedijalne prikaze Europe za vrijeme Drugog svjetskog rata, čuti propagandne filmove, vidjeti niz predmeta, dokumenata i slika iz vremena 1945. godine.

Partizanski pokret otpora u okupiranoj Jugoslaviji bio je ujedno i radnički pokret te izraz bunta mnogih potlačenih narodnih masa, obespravljenih kako u Kraljevini Jugoslaviji, tako i za vrijeme njene okupacije pod nacifašističkom čizmom.

Ova se izložba savršeno uklapa u kontinuirani trend historijskog revizionizma, kod nas ojačanog nakon ustoličenja nove vlade. Taj trend naročito je prisutan u zemljama istočne Europe, tzv. tranzicijskim zemljama koje su devedesetih godina proživljavale restauraciju kapitalističkih društvenih odnosa, pri čemu su napadi na socijalističku prošlost logični sastavni dio toga. Za revizionističke tendencije karakteristično je stavljanje fašističkih i antifašističkih snaga na istu razinu, što se upravo čini kad se kaže da je ’45. Hrvatska ‘bila na strani pobjednika i gubitnika’. Relativizacija posebno zadovoljava antikomunističke sentimente, veoma izražene upravo u zemljama istočne Europe gdje je fašizam pao borbom komunističkih partija i gdje su nakon toga uspostavljena uređenja koja su barem službeno bila socijalistička.

Stavljanje fašizma i komunizma u isti koš ima dvostruku funkciju. Kao prvo, time se želi legitimirati postojeći liberalno-demokratski poredak, a kao drugo i važnije, nastoji se obračunati s revolucionarnom tradicijom smještenom u temeljima antifašističkih ustanaka u većini zemalja istočne Europe. Obračun s revolucionarnom tradicijom na taj način pogoduje vladajućim klasama koje od početka devedesetih godina sustavno provode svaki oblik napuštanja tekovina socijalističkog društvenog uređenja. Osim opće devastacije industrije, oduzimanja radnih mjesta te prodaje društvene i državne imovine, potrebno je također i simbolički raskrstiti sa svime što se povezuje s tim vremenom, a to uključuje i antifašističku tradiciju. Važno je napomenuti da je partizanski pokret otpora u okupiranoj Jugoslaviji bio ujedno i radnički pokret te izraz bunta mnogih potlačenih narodnih masa, obespravljenih i u Kraljevini Jugoslaviji i za vrijeme njezine okupacije pod nacifašističkom čizmom. Stoga pitanje odnosa između fašizma i antifašizma nije puko vrijednosno pitanje koje tobože nije povezano s konkretnim socijalnim borbama i borbama potlačenih općenito.

S obzirom na sve to, izložbu ‘45.’ s razlogom možemo okarakterizirati kao revizionističku i kao dio širih tendencija u društvu suočenom s bolnim procesima restauracije kapitalizma. U takvim procesima ni krajnje desne pojavnosti nisu izuzetak jer je njihov glavni cilj nasilno gušenje svih mogućih progresivnih pokreta i ideja.