Borba u TIBO-u se nastavlja Reportaža iz Matulja

Prošlog smo tjedna posjetili TIBO da bismo vidjeli kako se radnici snalaze u teškim vremenima i koji su problemi uzrokovali ovakvu situaciju. Jedan od problema TIBO-a je izdvajanje ovog postrojenja iz 3. maja otprije tri godine. Namjera je bila jasna, da se brodogradilište podijeli i da se onda tako isparcelizirano lakše proda.

Prošlog smo tjedna posjetili Tvornicu industrijske i brodske opreme (TIBO) u Matuljima s ciljem da vidimo kako se radnici snalaze u situaciji kad većina njih već sedam mjeseci nije dobila plaće (manjina se uspjela putem ovrha izboriti za plaće od lipnja, srpnja i kolovoza), kao i da provjerimo što će se događati dalje s obzirom na činjenicu da je tvornica pred ulaskom u stečajni postupak. Budući da su računi tvornice blokirani od studenog 2015., a da je osmog veljače ove godine na Trgovačkom sudu u Rijeci pokrenut stečajni postupak, zadnji datum do kojeg tvornica može zakonski poslovati je osmi travnja ove godine. Nakon toga slijedi gašenje tvrtke, a radnike čeka mukotrpna borba za njihove otpremnine i ostala potraživanja.

Matuljska tvornica predstavlja svojevrstan simbol općine i opatijskog kraja. Kroz tvornicu je od njezina osnutka procirkuliralo na stotine ljudi i prehranjivala je brojne obitelji, a zaposleno je većinom lokalno stanovništvo. Najkraći radni staž imaju oni koji su tu proveli 12 godina, a oni stariji zaposleni su i po četrdeset godina. Stoga ne iznenađuje velika emotivna vezanost radnika za tvornicu.

Foto: RP | Isporuka gotovih proizvoda

Međutim, bez obzira na to koliko su godina radnici proveli u tvornici i koliko su rada uložili u nju, sada su dovedeni na rub egzistencije. Na pitanje kako uopće uspijevaju preživjeti sedam mjeseci bez plaće, većina njih kaže kako jedva krpa kraj s krajem i da se snalaze kako tko može. Unatoč pomiješanim osjećajima tuge, rezignacije i bijesa, radnici TIBO-a i dalje svaki dan dolaze na posao, u nadi da će se cijela situacija poboljšati i da neće izgubiti svoja radna mjesta.

Slavna prošlost

Ubrzo nakon otvaranja 1975. godine, kada je osnovana kao pomoćno postrojenje riječkog brodogradilišta 3. maj, tvornica je postala najznačajniji proizvođač brodske opreme i opskrbljivala je brodogradilišta poput Uljanika, Brodosplita i Brodotrogira, te je izvozila u rusko brodogradilište Admiralty, kao i u još neke strane zemlje. Radnici se s nostalgijom prisjećaju boljih dana, pa nam jedan od njih kaže: “Kad sam počeo 1972. raditi u 3. maju, radili smo godišnje deset brodova i 16 do 20 brodskih motora, izvozili smo u Rumunjsku, Kinu…”. U istom dahu dodaje da se TIBO sustavno uništava zadnjih 25 godina, što se u potpunosti uklapa u generalni trend uništavanja proizvodnih pogona u Hrvatskoj, a ostali naši sugovornici napominju kako je Rijeka 1989. godine bila najjača industrija u Europi prema broju stanovnika, a danas “3. maj nije više u stanju ni motor napraviti”. Jedan od radnika daje nam primjer lošeg upravljanja proizvodnjom: “Godine 1992. ovdje je radilo oko 200 ljudi i glavni su nam proizvod bile TIBO kućice. Dobili smo narudžbu od UNPROFOR-a za hiljadu i pol kućica, ali je tadašnji direktor iz nekog razloga to odbio.”

Ovaj primjer, recimo, pokazuje da bi hijerarhijski model upravljanja u tvornici – model u kojemu isključivo direktor odlučuje, dok se one koji su najviše upućeni u rad tvornice ništa ne pita – valjalo zamijeniti progresivnim modelom upravljanja u kojem bi suodlučujuću ulogu imali radnički kolektivi.
Čak se i do prije samo nekoliko godina dobro poslovalo s Rusijom i Švedskom, kamo su se plasirali neki proizvodi, ali se u zadnjih godinu dana situacija uvelike pogoršala. Veći problemi započeli su 2013. s parcijalno provedenom privatizacijom brodogradilišta 3. maj čime su TIBO, 3. maj – Motori i dizalice i 3. maj – Ugostiteljstvo prestali biti dio jedinstvenog industrijskog kompleksa brodogradilišta. Nakon što je država dokapitalizirala TIBO vrijednim zemljištem, Uljanik grupa pristala je uplatiti pozajmicu na račun TIBO-a, a zauzvrat se uknjižila na zemljište. Međutim, Uljanik se nije javio na privatizacijski natječaj, niti su isplatili zadnju ratu pozajmice na račun TIBO-a. Zadnji rok za isplatu prošao je 22. veljače.

Značajno je i to kako brodska oprema proizvedena u TIBO-u ima sve potrebne certifikate koji garantiraju kvalitetu i sigurnost, a kako se ipak prednost daje materijalima koji dolaze iz Europske unije, a koji su, kako su nam radnici rekli, nekvalitetni i vrlo se lako raspadnu.

Nezainteresirana država

Trenutno je u TIBO-u zaposleno 79 radnika, a od toga je čak 40 njih u režiji, dakle na administrativnim poslovima, a nešto je i inženjera. Krivac za ovakvu katastrofalnu strukturu zaposlenih je bivša uprava, inače postavljena po SDP-ovoj političkoj liniji, kojoj je samo bilo bitno zbrinuti partijski kadar, a ne pobrinuti se oko toga što napraviti s viškom zaposlenih u samoj tvrtki. TIBO je u stopostotnom vlasništvu države, pa upravo zato radnici i povjerenik državu smatraju glavnim krivcem za propast tvornice. Uprava je dobila 25 milijuna kuna namijenjenih za sanaciju i pripremu privatizacije, međutim, taj novac nije niti došao u društvo, tako da firma ima dug prema državi na ime zadužnice, i sve to uz blagoslov Mladena Pejnovića (bivšeg predstojnika DUUDI-a), rekao nam je Željko Bilić, povjerenik Sindikata metalaca Hrvatske i dodao: “Ni u jednom segmentu Državni ured za upravljanje državnom imovinom nije bio uključen u rješavanje naše situacije, niti su pokazali neki interes. Neki veći interes za našu situaciju nije pokazao ni župan Primorsko-goranske županije Zlatko Komadina, kao ni riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, nitko od njih nikada nije došao u pogon. Ljudi iz općine Matulji jednom su se udostojili doći, ali i to neformalno.” Radnicima je jasno da općinare ne zanima ništa osim kako profitirati od eventualne kasnije prodaje zemljišta.
Smjenu uprave Sindikat metalaca Hrvatske tražio je u srpnju prošle godine, međutim, institucije su se oglušile na poziv za svrgavanjem. Do sadašnje uprave teško je doći, budući da izbjegavaju svaki kontakt s novinarima, “jer nemaju što reći na svoj nemar”, rekao je Željko Bilić i dodao kako je plan države bio gurnuti tvornicu u stečaj. Upravo je u kontekstu toga značajna činjenica kako je zemljište TIBO-a vrijedno najmanje 30 milijuna kuna, te kako zemlja ima 43 tisuće kvadrata građevinskog terena od kojih je nekih pet tisuća kvadrata natkrivenog zemljišta, što hala, što skladišta. Najizgledniji kandidat za dobivanje zemljišta je pulski Uljanik. Budući da vrijednost zemljišta u stečaju može padati, oni bi mogli do zemljišta doći za nekih 15 milijuna kuna.

Sindikalna razjedinjenost

Dok smo prolazili tvornicom, radnici su nam opisivali nebrigu za njihove proizvode čak i od strane 3. maja. “3. maj je nedavno uzeo da radi vrata za jedan brod, pod izgovorom da smo mi u stečaju i da to nećemo napraviti. Međutim, pokazalo se da su prostori u 3. maju bili neadekvatni, da se ondje vrata ne mogu napraviti. Vrata su u međuvremenu zahrđala, pa su nam ih vratili i mi sad saniramo štetu”, kaže jedan od njih te nastavlja priču o širenju dezinformacija o raspoloženju radnika, “čak je bilo govora da smo bili neugodni kad smo došli dolje u 3. maj, a mi smo sasvim normalno pričali. Jedan čovjek koji je došao iz 3. maja rekao je da ga je gazda pitao je li dobio batina kod nas, takve su priče kružile…”. Značajno je i to kako brodska oprema proizvedena u TIBO-u ima sve potrebne certifikate koji garantiraju kvalitetu i sigurnost, a kako se ipak prednost daje materijalima koji dolaze iz Europske unije, a koji su, kako su nam radnici rekli, nekvalitetni i vrlo se lako raspadnu.

Foto: RP | Ne damo TIBO!

Od trenutno zaposlenih radnika, njih 85 posto članovi su Sindikata metalaca Hrvatske, a petnaestak ljudi članovi su Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije (SIKD). Međutim, radnici ističu da su i sindikati zakazali: “Imamo dva sindikata, ali ni to nije dosta da barem jedan dođe na ideju da svakome dade barem bon od 500 ili 300 kuna, nije bitno, i kaže – odi u Plodine, odi u Konzum, eto. Žalosno je to”, ogorčeno je rekao jedan od radnika. Osim što pokazuju očit nemar za sudbine ovih radnika, velik problem u sindikatima su i privatni interesi pojedinaca koji se bave sindikatom, posljedica čega je razjedinjenost sindikalne scene te djelovanje spomenutog regionalnog sindikata u interesu Uljanik grupe. Na primjer, za vrijeme štrajka u rujnu 2015. SIKD je pozvao radnike da prekinu štrajk i povuku predane zahtjeve za ovrhe, jer bi nastavak štrajka tobože bio poguban za nastavak proizvodnje. Čak su iz SIKD-a za stanje u firmi krivili povjerenika Bilića, no zapravo im je smetalo što je poticao ljude da nastave štrajk. Sve ovo ukazuje na problematično stanje na sindikalnoj sceni u Hrvatskoj, na kojoj se tek rijetki sindikati pokazuju dovoljno borbenima da se bezrezervno zauzmu za prava radnika, dok ih velik broj vrijeme posvećuje isključivo ispraznim pregovorima s vladajućima, koji obično završavaju kao razgovori podređenih i nadređenih.

Niste sami!

Prošle je godine organizirano preko 200 konferencija za novinare, a u zadnjih jedanaest mjeseci četiri štrajka. Povjerenik je napomenuo da se u štrajkovima često popuštalo, jer su ljudi vjerovali obećanjima raznih igrača na tržištu da će se situacija popraviti i da će doći bolja vremena. Mnogi su radnici upravo i zbog svoje velike vezanosti uz tvornicu odlučili prekidati štrajkove. Međutim, njihova su očekivanja iznevjerena i ostali su prepušteni samima sebi. Nakon ulaska u stečaj, njima preostaje još jedino borba za otpremnine, a nakon toga i borba za mogući nastavak proizvodnje u sklopu tvornice.

Metalcima treba poručiti da ne daju da im se oduzme ono što su vlastitim rukama mukotrpno stvarali, da ne daju svoja prava, da se organiziraju i da u svemu tome neće biti sami.

Da rezimiramo. Jedan od problema je izdvajanje ovog postrojenja iz 3. maja otprije tri godine. Namjera je bila jasna, da se brodogradilište podijeli i da se onda tako isparcelizirano lakše proda. Prvi na udaru su metalci iz Matulja. Drugi problem je u izuzetno vrijednom zemljištu na koje su već zinuli neki od većih igrača, a lokalni općinari na toj transakciji planiraju neki svoj sitni šićar. Treći problem je država koja se kao vlasnik prema TIBO-u ponaša krajnje maćehinski, što se vidi i po nerezonskom zapošljavanju partijskog kadra što je dodatno pridonijelo da TIBO od industrijske perjanice postane gubitaš. Četvrti problem je sindikalna razjedinjenost i često neusklađen rad dvaju sindikata koja u firmi postoje. To posebno utječe na pojavu razjedinjenosti i između samih radnika. Budući da se radnici praktički svi nalaze u istim ili sličnim problemima i svi imaju iste interese, sindikalnu bi borbu trebalo dodatno ojačati, pa i potpomoći osnivanjem borbenijih političkih organizacija u okviru samog radništva.

Mogli bismo reći da slučaj Tvornice brodske i industrijske opreme predstavlja još jednu tipičnu “tranzicijsku” priču, odnosno primjer uništavanja proizvodnih pogona u vlasništvu države, da bi se taj pogon kasnije pripremio za rasprodaju i privatizaciju. Ta se priča savršeno uklapa u proces restauracije kapitalizma na ovim prostorima, pri čemu ne samo da se sustavno uništava proizvodnja, nego i egzistencija i prava samih radnika. U svemu tome vladajuće elite, bez obzira na to kojoj konkretnoj stranci pripadaju, igraju presudnu ulogu, budući da u njihovom interesu nisu nikakvi radnici i radnička prava, već upravo privatizacija i rasprodaja državne imovine.
Stoga metalcima treba poručiti da ne daju da im se oduzme ono što su vlastitim rukama mukotrpno stvarali, da ne daju svoja prava, da se organiziraju i da u svemu tome neće biti sami.