Rafineriju smo spremni braniti svojim životima Ne prestaju napadi na borbene radnike INA-e

Nakon uništenja Metalinga, Herbosa, Segestice, Željezare, kao i brojnih manje poznatih sisačkih poduzeća i tvornica, Rafinerija nafte Sisak danas stoji kao posljednja točka sisačkog radničkog otpora – ako propadne rafinerija, propast će i Sisak.

Kako se provode sustavni napadi na članove sindikata Nova solidarnost te zašto sisačka Rafinerija neće završiti kao druga uništena poduzeća ovog nekadašnjeg industrijskog diva saznali smo iz razgovora s Predragom Sekulićem Pegom, borbenim radnikom Rafinerije, predsjednikom sindikata Nova Solidarnost te Sabahudinom Gašićem Abom, rafinerijskim suborcem, dugogodišnjim aktivistom i ustrajnim borcem za radnička prava koji je putem društvenih mreža ovotjednom mini-akcijom solidarnosti Pega nije sam! skrenuo pozornost javnosti na opomene pred otkaz koje su Sekulić i dvojica njegovih kolega, Anton Mikelić i Zoran Bila zaradili boreći se za opstanak sisačke Rafinerije. Uz trojicu spomenutih radnika rafinerije, opomenu pred otkaz dobila je i tajnica Nove Solidarnosti Željka Vrbaslija.

Prijetnje, opomene pred otkaz i otkazi

Ono što je bitno na početku istaknuti jest kako je posljednji u nizu napada na radnike sisačke Rafinerije i sindikaliste Nove solidarnosti samo nastavak sustavne čistke koju provodi uprava INA-e na čelu sa Zoltánom Áldottom u suradnji s domaćom (posredničkom) sindikalnom, privrednom i političkom elitom ili “mađaronima”, kako ih posprdno zove većina radnika rafinerije. Radnički portal je već ranije pisao o čistkama koje se provode nad borbenim radnicima u INA-i na primjerima otkaza radnicima Ivici Mikasu i Ivanu Plazaniću.

Mini-akcija solidarnosti na društvenim mrežama: “Pega nije sam!”

Uzrok ovog posljednjeg u nizu napada na najborbenije radnike i radnice sisačke Rafinerije u režiji antiradničke Uprave INA-e trebao bi biti objašnjen do kraja ovog članka, a povod za prijetnje s otkazom ugovora o radu Sekuliću te dvojici spomenutih kolega, Antonu Mikeliću i Zoranu Bili bila je radnička akcija u kojoj su pokušali spriječiti novi pokušaj opasnog prijevoza sirove nafte putem željeznice od Graberja Ivanićkog do riječke Rafinerije.

Prvi takav suludi pokušaj prijevoza sirove nafte završio je incidentom u ožujku ove godine kada je nafta u cisternama proključala te kada je zbog istjecanja ugljikovodika prijetila opasnost od potencijalne ekološke katastrofe. Umjesto da se odgovorne osobe u INA-i privede i priupita za njihov plan da izazovu potencijalnu katastrofu, Sekulić završava na obavijesnom razgovoru na policiji jer INA protiv njega podiže kaznenu prijavu na temelju “istrage” provedene putem svoje službe sigurnosti ili kako je Sekulić zove “INA-ine paramilicije”, sačinjene uglavnom od bivših policajaca koji su uz visoke otpremnine prestali raditi za MUP i zaposlili se u INA-i.

“U prijavi su sve činjenice izvrnute. Kažu da se nismo željeli predstaviti, da smo lagali pri ulasku u prostor, da smo se skrivali… još jedino nisu napisali da smo bombe postavljali”, kaže Sekulić. Za vrijeme mini-akcije “Pega nije sam!” INA-ine korporativne komunikacije u medije plasiraju informaciju da je opomena za otkaz Sekuliću uručena zbog nepridržavanja mjera zaštite od požara i sigurnosti na radu.

Navedeni razlozi zbog kojih smo dobili opomene nemaju veze s izvršavanjem naših zadataka iz ugovora o radu

“Niti sam bio u ulozi izvršitelja radova, niti sam orgnizirao ikakve radove”, odgovara na te otpužbe Sekulić i nastavlja: “Oni su u opomeni pred otkaz nabrojali sve što im je palo na pamet, pa tako i prekršaje iz kaznenog zakona – da sam ušao na tuđi teritorij, za što je kazna godina dana zatvora i 10.000 kuna, da sam neovlašteno snimao i fotografirao, za što se može dobiti 30.000 kuna i do tri godine zatvora itd.”

Druga dvojica kolega, Anton Mikelić i Zoran Bila opomenu su dobili deset dana nakon Sekulića. Predsjednik Nove Solidarnosti pita se na temelju čega s obzirom da u ovoj akciji nitko osim njega nije bio legitimiran od strane Sokolovih zaštitara koji čuvaju prostor.

Zbog “teže povrede ugleda i časti firme” opomenu je dobila i Željka Vrbaslija, tajnica sindikata koja nije sudjelovala u akciji sprječavanja opasnog odvoza sirove nafte nego je opomenu dobila zbog navodnog “zauzimanja mrežnog sustava” kada je putem e-maila radnicima i radnicama INA-e predstavila novoosnovanu Novu Solidarnost.

I u ovom slučaju radi se o diskriminaciji koja se nad sindikatom Nova Solidarnost sustavno provodi u INA-i. “Imamo slučajeve gdje sindikalni povjerenici drugih sindikata obavještavaju putem e-mailova o raznim popustima na predstave, prodaje parfema i sl. pa sve do neizbježnih cirkularnih viceva koje šalju same djelatnice iz službe sigurnosti”, objašnjava Sekulić.

“Sve opomene poslane su od strane INA-inih izvršnih direktora, nije se poštivala procedura niti uobičajena pravila. U našim slučajevima nisu postojale nikakve usmene opomene koje prethode pismenoj opomeni, niti se išlo s upozorenjem preko prvog neposrednog rukovoditelja kako bi to po pravilu trebalo ići. Da ne govorim o tome da smo opomene dobili po ugovoru o radu, a s kojim niti jedna naša akcija nema veze. Navedeni razlozi zbog kojih smo dobili opomene nemaju veze s izvršavanjem naših zadataka iz ugovora o radu”, naglašava još jednom Sekulić.

“Pravda koja je spora i nije pravda”

Na isti način INA se prethodno “riješila” i dvojice radnika, Ivice Mikasa i Ivana Plazanića, o čijim smo slučajevima već pisali na portalu. Ovi borbeni radnici ukazivali su na sustavno snižavanje i kršenje radničkih prava, na neprestane pritiske kojima su radnici INA-e svakodnevno izloženi, a otkaz koji im je uslijedio bio je “nagrada” za prokazivanje financijskih malverzacije u INA-i. Ono što im zapravo tzv. poslodavci i žuti sindikalisti poput Maje Rilović iz INAŠ-a, bivše predstavnice radnika u Nadzornom odboru Ine, nikako nisu mogli oprostiti bilo je njihovo protivljenje štetnom izdvajanju INA-maloprodaje.

I Mikas i Plazanić danas vode sudski postupak protiv INA-e, koji će kako Sekulić kaže najvjerojatnije i dobiti, no pravo je pitanje kako će u međuvremenu preživjeti s obzirom da kod nas takvi sudovi traju i do četiri godine.

Sabahudin Gašić nekoliko je puta u razgovoru istaknuo da “pravda koja je spora i nije pravda”. Sam Gašić već se više od dvije i pol godine tuži s INA-om jer mu nisu isplatili 56 prekovremenih sati koje je odradio. Sumanuta anti-radnička politika direktora INA-e koji odbija radnicima isplatiti prekovremene sata i pravosudni sustav koji ne funkcionira doveli su do apsurdne situacije da će INA, prema presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu morati isplatiti veći trošak za sudski proces nego što je iznos duga koji INA ima prema Gašiću koji sada iznosi 3.400 kn. Naravno, INA i dalje ne odustaje u namjeri da uveća svoj trošak za ovu parnicu pa je tako sada Gašićev predmet završio na Županijskom sudu u Splitu od kojega se uskoro očekuje i presuda. “Donesen je zakon prema kojem bi mali sporovi navodno trebali ići brže. Ja sam dokazao da to nije tako”, napominje Gašić.

Diskriminacija “Nove solidarnosti”

Navedeni slučajevi jasno pokazuju kakav je radnički položaj danas u INA-i, a o posebnom statusu unutar poduzeća, u onom najgorem smislu dakako, kakav danas imaju radnici, članovi sindikata Nova Solidarnost najbolje govori primjer da se nove potencijalne članove unaprijed upozorava da ako na primjer rade na benzinskoj pumpi mogu očekivati da će ih poslodavac prebaciti na novo radno mjesto koje može biti udaljeno i do 60 km od onoga na kojem su prethodno radili.

Takvim, po kazni prebačenim radnicima, koji su se usudili učlaniti u Novu Solidarnost, ne isplaćuju se naknada za prijevoz koja bi financijski pokrila trošak putovanja do radog mjesta. Ne treba posebno objašnjavati da je pored ovakve diskriminacije koja se provodi nad ovim borbenim sindikatom napredovanje u firmi članovima ovog sindikata praktički onemogućeno.

Nova Solidarnosti će zbog diskriminacije njezinih članova gotovo sigurno jedan duži period imati problema da ostvari status reprezentativnog sindikata s pravom pristupa kolektivnom pregovaranju. No, s obzirom da se sindikalni rad ni izbliza ne iscrpljuje u kolektivnom pregovaranju, ne sumnjamo da je pred Novom Solidarnosti svijetla budućnost.

Odnosi među INA-inim sindikatima

Prema gore navedenom jasno je kakav odnos INA kao poslodavac ima prema svojim radnicima, a posebno prema radnicima, članovima Nove Solidarnosti. Ono što je problematičnije od tog zapravo očekivanog odnosa, jer ovdje se kao i drugdje radi o sukobu kapitala i rada, jest odnos drugih sindikata u firmi prema ovom borbenom sindikatu.

Između INAŠ-a, EKN-a i SING-a kroz povijesti njihovog sindikalnog djelovanja često je letjelo perje, kako to uglavnom i ide kada sindikati “kokošare” i kada nastupaju jedni prema drugima kao konkurencija. Osnivanjem Nove Solidarnosti u studenom 2015., kao nekorumpiranog i borbenog radničkog sindikata koji nije premrežen sitnim interesima koje kapitalisti iskorištavaju u bitnim trenucima kada krenu u gaženje radnika, stvorena je velika koalicija dojučerašnjih konkurenata.

Jedan od primjera na koji se način radnike može vrbovati u žute sindikate jest i podizanje visine iznosa pozajmica koju članovi mogu pozajmiti od sindikata, tako da su se neki od sindikata, a pogotovo od kada su uplašeni prisutnošću Nove Solidarnosti, zapravo pretvorili u male kreditne banke.

Po kazni prebačenim radnicima, koji su se usudili učlaniti u Novu solidarnost, ne isplaćuju se naknada za prijevoz koja bi financijski pokrila trošak putovanja do radog mjesta

“Kada je riječ o koalicijama, one su postojale i ranije. Prvo je to bila koalicija EKN-a i INAŠ-a, zatim SING-a i EKN-a, no oko ključnih odluka oni su, sva tri sindikata, uvijek dobro surađivali, najbolji je primjer za to posljednji kolektivni ugovor. Kada je u pitanju Nova Solidarnost ili ja osobno zajednički se potpisuju pamfleti u obliku memoranduma”, objašnjava nam Sekulić, no naglašava: “Uvijek tvrdim da nisu krivi sindikati, niti su krivi članovi – postoje imena i prezimena i o konkretnim imenima i prezimenima treba govoriti. Nadam se da će se kada je u pitanju INAŠ nešto promijeniti jer sindikat je preuzeo Zdenko Mućnjak koji se do sada u svom sindikalnom radu iskazao kao pravi sindikalist. Kolega Zvonimir Mikloš iz EKN-a koji je i potekao iz proizvodnje Rafinerije nikada, nažalost, ne iznosi svoje mišljenje već pita svog šefa iznad sebe, ili po novom Jasnu Pipunić iz SING-a, tako da o njemu nemam što posebno za reći osim da mi je zbog toga žao. Što se tiče kolegice Jasne Pipunić, mogu samo reći da se nadam da će za svoje postupke, kao i kolegica Maja Rilović, odgovarati.”

Maja Rilović iz INAŠ-a bivša je članica Nadzornog odbora INA-e koja je u njemu trebala predstavljati radnike, a o njezinom predstavljanju radnika i o ulozi koju je imala u čistkama borbenih radnika koji su se protivi izdvajanju Inine maloprodaje pisali smo ranije na već spomenutim slučajevima otkaza radnicima Mikasu i Plazaniću.

Novi Nadzorni odbor

U novom Nadzornom odboru INA-e koji je izabran 29. lipnja ove godine za nasljednicu Maje Rilović izabrana je Jasna Pipunić iz SING-a, danas najvećeg Ininog sindikata koji broji više od 5000 članova. Predrag Sekulić o novom Nadzornom odboru, ako se izuzme njegovo mišljenje o Jasni Pipunić, ima bolje mišljenje nego o onom prethodnom: “Novi nadzorni odbor na čelu s Damirom Vanđelićem napravio je nekoliko dobarih poteza na početku svog mandata. Ide se prema tome da se poslovanje kompanije uskladi s hrvatskim zakonima, da se ukinu izvršni direktori, da se ide u promjenu sustava koji se tiče preglasavanja od strane predsjednika Uprave Zoltána Áldotta.”

Sekulić se zalaže za nastavak arbitražnog sporazuma između INA-e i MOL-a te se nada da će od nove vlade dobiti značajniju podršku kada je u pitanju Rafinerija nafte Sisak. Ističe da je uoči izvanrednih parlamentarnih izbora, kada su u pitanu političke partije, ali i nakon samih izbora najveću podršku radnicima Rafinerije dao Miro Bulj iz Mosta, zajedno s ministrom Panenićem koji je pomogao da se spriječi spomenuta potencijalna havarija početkom srpnja kada se sirova nafta pokušala prevesti iz Graberja u riječku Rafineriju – upravo ona potencijalna havarija zbog čijeg je pokušaja sprječavanja Sekulić “zaradio” opomenu pred otkaz.

U novi Nadzorni odbor INA-e ušla su tri nova predstavnika koje bira hrvatska vlada. Osim spomenutog Vanđelića, koji je prije izbora Tihomira Oreškovića visoko kotirao kao mogući budući “tehnički” premijer tu su i odvjetnik iz Poreča Dario Čehić koji je blizak Mostu te Luka Burilović, član HDZ-a i nasljednik Nadana Vidoševića na mjestu predsjednika HGK. S obzirom na njihovu prokapitalističku pozadinu nema previše dvojbi u kojem bi smjeru novi nadzorni odbor mogao krenuti – restrukturiranje na štetu radnika, daljnje smanjenje broja zaposlenih, nastavak izdvajanja (autsorsanja) poslova itd.

Jedini ishod koji radnicima može donijeti pobjedu jest onaj do kojeg se dolazi ukidanjem privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te preuzimanjem potpune kontrole nad upravljanjem poduzećima i tvornicama

Ostaje kao otvoreno pitanje kakav će status u INA-i, nakon smjene starih proturadničkih članova Nadzornog odbora u novoj konstelaciji snaga imati sisačka Rafinerija s obzirom na najavljenu borbu između predstavnika interesa hrvatskog kapitala s jedne strane i mađarskog kapitala s druge strane.

Velik broj radnika sisačke Rafinerije odavno je već ogorčen postupanjima hrvatskih članova Uprave i Nadzornog odbora INA-e te ih posprdno naziva “domaćim izdajnicima – mađaronima”. Preciznije rečeno, radi se o kompradorskoj, posredničkoj ekonomskoj i političkoj eliti, koja nikada neće zastupati interese radnika u niti jednoj konstelaciji – bila ona SDP-ovska, HDZ-ovska ili Mostovska. S druge strane, mogući kratkoročno pozitivan ishod za sisačku Rafineriju, koji bi se dogodio u slučaju da posrednička struja u INA-i izgubi borbu protiv one struje koja će se boriti za interes hrvatskog državnog kapitala, dugoročno je štetan za same radnike.

U borbi između dvaju suprotstavljenih kapitalističkih interesa, radnici nikada ne izlaze kao pobjednici, stoga nakon eventualne pobjede domaćeg kapitala i spašavanja Rafinerije, radnici ne smiju stati sa svojim zahtjevima već tražiti kompletnu promjenu postojećeg upravljačkog modela unutar kojeg su svedeni na svega jednog predstavnika u Nadzornom odboru. Dugoročno gledano, jedini ishod koji radnicima može donijeti pobjedu jest onaj do kojeg se dolazi ukidanjem privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju te preuzimanjem potpune kontrole nad upravljanjem poduzećima i tvornicama koje su svojom radom sami izgradili. Iako je dalek, upravo ovaj ishod radnici uvijek trebaju imati na umu.

Sisak bez rafinerije

Slika Siska danas i kakav bi Sisak bio sutra bez Rafinerije te posljedice koje je današnji društveno-ekonomski sustav ostavio na grad mogu se plastično vidjeti iz Gašićevog opisa: “Danas nema stanovnika koliko je prije bilo radnika. Ne znam na osnovu čega bi Sisak trebao biti nekakva turistička meka, da se organiziraju festivali i eko-sela pored rezervoara? Nemamo više svoje željezo, cijene stanova stalno nam rastu. Cijelo vrijeme nam prodaju, još od 90-ih godina, priče o nekakvim neefikasnim mastodontima, a mi smo imali vrhunske majstore, vrhunske bravare, tokare, varioce… Danas je to sve uništeno”, kaže Gašić i nastavlja: “Dolazi asistentica iz Mađarske, sva je oduševljena kako oni tamo imaju vrhunske varioce, vrhunske bravare, sve popratne službe koje rade na održavanju, a ja joj kažem – jesi li ti svjesna da smo mi to sve već imali”.

“Podcjenjuju nas cijelo vrijeme, zadnjih pet godina pokušavamo im pokazati da nismo baš toliko glupi. Cijelo vrijeme nas uvjeravaju da država ne može biti dobar vlasnik i poslodavac. Država može biti dobar poslodavac! Pogledajte Francusku, Njemačku, Englesku… Tko je vlasnik auto-industrije u Francuskoj? Čije su banke u Njemačkoj? Zašto tamo država može imati kontrolne pakete, a mi ih moramo rasprodavati?!”, zaključuje Gašić, ne tražeći odgovor.

I Aba i Pega, kako naše sugovornike zovu kolege i prijatelji, slažu se da sisačku Rafineriju od zatvaranja mogu spasiti samo njezini radnici. Iako im je svaka pomoć i podrška izvana dobrodošla, uključujući i onu iz riječke rafinerije koja je do sada uglavnom izostajala, obranu sisačke rafinerije izboriti će, kažu, vlastitim snagama – bilo preko Stožera za obranu rafinerije, koji je, kako Sekulić kaže, “danas snažniji nego ikada”, bilo preko njegovog borbenog sindikata. Radničko zauzimanje rafinerije u slučaju da dođe do odluke o njezinom zatvaranju nije upitno.

Ono u što se može uvjeriti svatko tko je i jednom razgovarao s ovim najistaknutijim rafinerijskim borcima jest – tko god pokušao uništiti INA-u, a posebno rafineriju nafte Sisak kao njezin najtvrđi orah, na njoj će si polomiti zube jer ovi su radnici spremni ići do kraja. Kada oni kažu do kraja, to ne znači navući kartonske sindikalne kapice i zviždaljkama izazivati nelagodu građanima u prolazu – to znači da su, ako je potrebno, spremni braniti i vlastitim životom ono što su sami stvorili i što su stvarale generacije radnika prije njih!