Radnički pokret u krizi – prvi dio O stanju radničkog pokreta u Hrvatskoj

U prvom dijelu analize o radničkom pokretu tematiziramo ulogu sindikalnih lidera koji su danas društveni komentatori, a ne organizatori radništva. Njihov nedostatak borbene strategije i strategije daljnjeg omasovljenja radničkog pokreta koči razvoj klasne borbe.

Radnički pokret je u krizi. Za naš pokret najvažnije je priznati ovu prostu činjenicu, ovu istinu, upravo kako bismo racionalno mogli analizirati zbog čega je to tako i kako ovu krizu prevladati. Nekoliko je osnovnih uzroka krize u radničkom pokretu, a ovdje nas zanimaju prije svega subjektivni uzroci. Dakle, iako kapitalizam kod nas, a i u svijetu, uvjetuje i neprestano proizvodi klasnu borbu, njegovom analizom i utjecajem na radnički pokret nećemo se baviti.

Ovdje nećemo pisati o činjenici da je stopa nezaposlenosti mladih vrlo visoka. Oni logično ne vide nikakvu perspektivu za život u Hrvatskoj. Nećemo pisati o činjenici da posljednjih gotovo četiri desetljeća realne plaće stagniraju i da se razlika između ove stagnacije i rastućih životnih potreba pokriva ubrzanim zaduživanjem radnika, čime ih se onda i disciplinira. Nećemo komentirati ni privrednu situaciju u zemlji.

Međutim, jedan od većih problema u ovom trenutku krize radničkog pokreta jest taj što se formalni radničke vođe (rukovodstva najvećih sindikata) bave upravo ovim problemima!

Ovi radnički vođe posljednjih godina postali su društveni kritičari i time dodatno pridonijeli krizi radničkog pokreta. Logično i normalno je da sindikalisti obraćaju pozornost na privrednu situaciju, na ekonomiju, na kapital – kako bi mogli pravovremeno i efikasno reagirati. Ali ovo je samo pod pretpostavkom da je radništvo koliko-toliko organizirano i da ga vode neustrašivi, odvažni, hrabri, čvrsti sindikalni vođe. U suprotnom, kada je radnički pokret razjedinjen, nepovezan, kad je atomiziran, kada postoji niska razina svijesti o nužnosti solidarizacije i povezivanja, odnosno kad postoji niska razina klasne i političke svijesti, tada je dužnost sindikalnih vođa da se okrenu radnicima i da rade na prevladavanju ove krize. Ako oni to ne mogu, onda neka radnici izaberu one koji će to moći.

Rukovodstva najvećih sindikata smatraju da su u istom položaju s kapitalom te da će radnicima biti bolje ako i kapitalu bude bolje. Stoga su oni više ekonomski kritičari, a manje organizatori radništva.

Mi zasada možemo vidjeti kako vođe najvećih sindikata komentiraju ekonomsku politiku Vlade. Zatim, kako analiziraju strategiju izvoza i pojašnjavaju je li devalvacija domaće valute dobar ili loš potez. Možemo vidjeti kako se bave i demografijom, nezaposlenošću, socijalnom politikom Vlade, vanjskim i unutarnjim dugom, bankama itd. U biti, oni se hvataju svega, samo ne onoga što zaista pokreće ovo društvo, ne bave se radom i radnicima. Još gore, oni misle i zaista vjeruju da pomažu radnicima tako što interveniraju davanjem ekonomskih savjeta. Zašto je to loše? Zato što se iz toga može, između ostaloga, vidjeti da su sindikalni vođe odustali od klasne borbe, odnosno da nisu svjesni sukoba rada i kapitala. Oni su se pomirili s nezahvalnom ulogom u procesu “pregovaranja” u kojem pokušavaju iskamčiti sitne ustupke kapitala, umjesto da ga natjeraju na stvarno povlačenje. Drugim riječima, rukovodstva najvećih sindikata smatraju da su u istom položaju s kapitalom te da će radnicima biti bolje ako i kapitalu bude bolje. Stoga su oni više ekonomski kritičari, a manje organizatori radništva. Umjesto da motiviraju radnike koji nisu članovi sindikata da se učlane i da ih tako povežu s drugim radnicima – oni analiziraju izvještaje Hrvatske narodne banke. Umjesto da rade na konsolidaciji postojećeg sindikalnog članstva i na pripremi za prosvjede – oni komentiraju kretanja BDP-a i poduzetničku klimu u zemlji. Umjesto da rade na prevladavanju parcijalnih interesa svih velikih sindikata i da zajednički rade na organiziranju radničkog pokreta – oni govore o prevelikim administrativnim propisima i visokim fiskalnim nametima kao preprekama za investicije.

Daljnja poteškoća čelnika sindikata jest u tome što prevladava mišljenje da se radnici za svoje interese bore samo na svojem radnom mjestu. Ovakav stav prelazi i na same radnike kojima je onda strana i sama ideja o uzajamnoj pomoći i solidarizaciji s radnicima na drugim, različitim radnim mjestima. Naravno, da bi se uopće počeli rješavati radnički problemi nužno je krenuti od svog radnog mjesta, ali to nije dovoljno. Radnici trebaju razmišljati izvan okvira svojeg poduzeća jer će onda ne samo postati vidljiva masa nezadovoljnih radnika nego će jačati i moć radničkih zahtjeva. Definitivno nije isti pritisak na kapital i Vladu kada prosvjeduje stotinu radnika koji traže ispunjenje svojih zahtjeva ili kada to traži nekoliko tisuća radnika. Pritom uvijek treba gledati da onaj radnik koji je u boljoj poziciji priđe onome koji je u lošijoj. Zato se radnici s ugovorom na stalno/neodređeno moraju solidarizirati i povezati s radnicima koji rade na određeno vrijeme. Zato se ovi radnici zajedno moraju povezati i solidarizirati s radnicima kojima se ugovor produžuje svakih nekoliko mjeseci, dakle koji imaju skraćeniju verziju ugovora na određeno vrijeme. I zato se svi ovi radnici moraju solidarizirati s agencijskim radnicima koji su nezaštićeni i obespravljeni. U suštini, sindikati trebaju djelovati i tako što će prići onim radnicima koji nisu članovi sindikata, pogotovo kad im je ta pomoć najpotrebnija.

Radnik u nepovoljnom radnom odnosu boji se učiniti bilo što baš zato da ne dobije otkaz, ali ovdje mu može pomoći radnik (član sindikata) koji zbog te podrške neće dobiti otkaz. Pomoć sindikata nezaštićenim radnicima važna je iz dva razloga: prvo, i zaštićeni radnici mogu se jednog dana naći u sličnoj poziciji kao i nezaštićeni, što nije daleka budućnost s obzirom na privrednu situaciju u zemlji i strategiju političke elite koja gura politiku štednje i rezanja troškova. Drugo, tim će potezom sindikati u budućnosti pridobiti obespravljene radnike i tako omasoviti svoje redove, a i ovim napadom te redove još snažnije i obraniti.

Pouka da radnici svoje pozicije mogu braniti samo organiziranim napadom možda je i najvažnija pouka za radnički pokret trenutno. Ako postoji temeljni problem kod djelovanja radničkog pokreta, koji se manifestira u njegovoj maloj vidljivosti i nemoći, to je onda konstantna obrana svojih pozicija, stalno povlačenje pred klasnim neprijateljem, neprestano uzmicanje.

Vrlo je važan primjer oko potencijalnog produljenja radnog dana, što je bio Vladin neformalni zahtjev kojim se htjelo vidjeti kako javnost diše po tom pitanju.

Prije nekoliko godina naši najveći sindikati na prvomajskom prosvjedu prkosno su izašli s parolom o tri osmice, pa su neki od njih čak napravili zajedničku fotografiju u obliku te tri osmice. Ovaj zahtjev stariji je od jednog stoljeća i bio je revolucionaran u vrijeme kad je radno vrijeme bilo deset, pa čak i dvanaest sati dnevno. Međutim, dok posljednjih desetljeća produktivnost rada rapidno raste, dok u zemljama Zapadne Europe radnici zahtijevaju skraćivanje radnog dana na temelju čega se ipak ponegdje uvodi sedmosatno radno vrijeme, naši sindikalni čelnici odlučili su poručiti vlastima i kapitalu da oni ne odustaju od osmosatnog radnog dana i da ga zahtijevaju, i to u trenutku kada nitko iz vlasti nije govorio o potencijalnom produljenju radnog dana niti je to tražio. Ovo znači da su sindikati (dakle, njihovi čelnici) zapravo branili nešto što nitko nije napadao. Čelnici sindikata htjeli su ovaj zahtjev, koji je sada postao reakcionaran, pretvoriti u revolucionaran i to na sasvim pogrešan način.

Sasvim je logično za pretpostaviti da su politička elita i kapital uvidjeli kako sindikati zapravo blefiraju i kako nemaju nikakvu strategiju, a kamoli moć društvenog djelovanja.

U ovom trenutku osmosatni radni dan brani se nepopustljivim zahtjevom za sedmosatni radni dan uz svu popratnu borbu. Drugačije rečeno, kako bi spriječili bilo kakvo produljenje radnog dana, radnici se moraju boriti za njegovo skraćenje.

Sada zamislimo bitno drugačiju situaciju. Zamislimo da su se susreli čelnici najvećih, ali i najborbenijih sindikata i na sastanku utemeljili platformu preko koje će od socijalnih “partnera” zahtijevati skraćenje radnog dana. Pritom bi motivirali, pokrenuli i povezali sve moguće povjerenike i borbenije radnike, okupili razne sociologe, ekonomiste i demografe koji bi sa svih mogućih strana pojasnili zbog čega je skraćivanje radnog dana nužan i opravdan zahtjev. Pomoću dotične platforme najveći sindikati bi zamrznuli svoje nesuglasice i diljem zemlje propagirali osnovni zahtjev kako u razgovoru s građanima, tako i u raspravama sa svim radnicima. Uz to, privukli bi radnike koji nisu članovi, a konsolidirali radnike-članove i na taj ih način pripremili na eventualne industrijske akcije.

Uz sve ovo, ako bi političari rekli da ne podržavaju taj zahtjev – onda bi sindikati stvarno zaprijetili izlaskom na ulice, blokadom prometa i općim štrajkom. Nakon određenog razdoblja štrajkova, pregovora i borbi možda bi se zahtjev u konačnici i odbio, odnosno možda i sindikati ne bi u tome uspjeli. Međutim, za njih stvar ne bi bila izgubljena, a radnički pokret bi završio organiziraniji, konsolidiran, omasovljen i čvršći. Nikome od političara ili poduzetnika nakon toga ne bi palo na pamet javno govoriti o produljenju radnog dana.

Uvidjeli bi da se nikako ne isplati tražiti produljenje radnog dana, kad su imali tolikih problema sa sindikatima već oko pitanja skraćenja istog.

Prema tome, u ovom trenutku osmosatni radni dan brani se nepopustljivim zahtjevom za sedmosatni radni dan uz svu popratnu borbu. Drugačije rečeno, kako bi spriječili bilo kakvo produljenje radnog dana, radnici se moraju boriti za njegovo skraćenje.

Neumornim povezivanjem, solidariziranjem i upoznavanjem svih radnika s njihovim stvarnim problemima radnički pokret može prevladati trenutnu krizu. Ipak, to nije dovoljno ako uz radnike ne stoje sindikalisti koji imaju strategiju, dovoljno karaktera, drskosti, ali i odvažnosti da svoje planove i dogovorene zahtjeve provedu gotovo pod bilo koju cijenu.

Radnički porkret u krizi – drugi dio