Na ovogodišnjim parlamentarnim izborima, glasači u šestoj izbornoj jedinici imat će priliku glasati za radnika INA-ine Rafinerije nafte Sisak Sabahudina Gašića kao nezavisnog kandidata koalicije Nema prodaje. Gašić u Rafineriji radi već 23 godine i svoj posao obavlja odgovorno, bez ijedne mrlje i prigovora, a sa svojim suborcima svakoga dana pokazuje odlučnost u obrani Rafinerije i INA-e čime se dokazao kao iskreni borac za interese radništva i društva.

Gašićeva parlamentarna borba je neraskidivo povezana s borbom na radnom mjestu, stoga bi u njemu svi radnici u Hrvatskoj dobili svog pravog zastupnika. U tjednu prije izbora, obavili smo intervju s Gašićem koji nam je rekao o razlozima svoje kandidature, važnosti radničkih zastupnika u Saboru, ključnim problemima u državi i Sisku, ustrajnoj radničkoj borbi za spas Rafinerije nafte Sisak, te potrebi za promjenom smjera neoliberalnog kapitalizma.

Zašto ste se odlučili kandidirati na ovim izborima?

Pokušavam već predugi niz godina probuditi radnike u svojoj mikro zajednici, ali unatoč svom trudu, presporo ide. Pokušao sam i na makro razini kroz aktivizam i osobnim primjerom, ali predugo traje diktatura neo-kapitala. Sprega politike i skorojevićkih bogataša uplašila je radnike. Opći stav je da se ništa ne može. Preko 20 godina traje ta moja borba. Kao aktivist podržavao sam druge i shvatio da se pogube u toj politici. Sjećam se da su se sprdali s pojedincima, ali kad su i sami postali saborski zastupnici, sve se promijenilo. Licemjerni mediji u rukama kapitala sad hrle na presice dojučerašnjih ridikula. Nakon svega viđenoga i doživljenoga i svih mojih ranijih odupiranja politici, shvatio sam da je Sabor jedino mjesto gdje će moja borba imati težinu. Nažalost, tako narod percipira te stvari, mada ne bi trebao.

Je li u ovih 25 godina u Saboru uopće bilo ijednog zastupnika interesa radničke klase?

Bilo je ljudi koji su pokušali, ali su se pogubili u svim tim stranačkim stegama, guranju interesa stranke ispred interesa radnika i neshvaćanju nekih elementarnih stvari. Jedna od njih je da “grobari” nikad neće moći biti “babice”. Pogube se u silnim kompromisima.

Sabahudin Gašić

Foto RP | Sabahudin Gašić

Koja su vaša neposredna i ključna rješenja kojima nastojite promijeniti smjer i stanje u državi? Gdje vidite korijene problema?

Potreban je zaokret od 180 stupnjeva jer ovaj sustav, sad je već mnogima jasno, ne funkcionira niti može dalje ovako. Niti je ljudski, a ni prirodno da 99 posto bogatstava jedne zemlje bude u rukama manje od 1 posto stanovništva. Rješenje je pravednija raspodjela sredstava i humaniji odnos prema većini. Većina je ipak narod, onaj srednji sloj koji se skoro izgubio, a koji je pokretač i temelj svakog iole naprednijeg društva. Dobili smo kastu prekomjerno bogatih koji su pokrali zemlju, a koji su oslonjeni na politiku, novopečene bogataše, ali i sve brojniji sirotinjski sloj. Imamo koncesionare na opće dobro i, nažalost, one na plastičnu ambalažu. Kada bi bogatstvo bilo ujednačeno i ravnomjerno raspodijeljeno, u ovoj zapravo prirodnim mogućnostima bogatoj zemlji, svaki čovjek bi mogao i morao dostojanstveno živjeti. Korijen problema je u lopovskoj pretvorbi i privatizaciji uz ukidanje Zakona o porijeklu imovine kojima je omogućena legalna pljačka nacionalnih dobara.

Koji su glavni problemi Siska danas? Kako ih pokušati riješiti?

Glavni problem je nezaposlenost i uništena industrija. Pokradene su i uništene tvornice, a nadaleko poznati brendovi rasprodani su za siću. Grad je pokraden i uništen uglavnom po zakonu. Kao i cijela zemlja. Problemi se mogu riješiti tako da se prestane s krađom i da na odgovorna mjesta dođu sposobni i pošteni ljudi. Oni koji vole ove ljude i grad, ali ne tako da ga strpaju u džep svojih obitelji i sebe. Bilo bi zanimljivo pogledati što su na početku rata imali političari i njima bliski ljudi, a što imaju danas. Svi su oni uglavnom ubojice ovog grada i njegovih ljudi. I danas su to ugledni poduzetnici i vlasnici nekretnina. Od njih su gori samo oni iz sjene. Oni koji, neovisno bili “crveni” ili “crni”, super surađuju. U Italiji to ima svoje ime. Oni imaju mafiju, a kod nas mafija ima gradove i državu.

Oni koji su isplanirali i izveli pljačku Hrvatske stvorili su huškačku atmosferu i zamutili vodu. Stvorili su atmosferu u kojoj tko god bilo što kaže protiv kapitalizma, pa i ovog koji “jede malu djecu”, ne voli Hrvatsku i automatski je protiv hrvatskog naroda. To i dan danas rade po potrebi, pogotovo kad netko prokaže i ukaže na krađu.

Koliko je kapitalistički način proizvodnje i popratan rad političkih elita u zadnjih 25 godina kriv za osiromašenje i nezaposlenost u Sisku te deindustrijalizaciju grada?

Oni koji su isplanirali i izveli pljačku Hrvatske stvorili su huškačku atmosferu i zamutili vodu. Stvorili su atmosferu u kojoj tko god bilo što kaže protiv kapitalizma, pa i ovog koji “jede malu djecu”, ne voli Hrvatsku i automatski je protiv hrvatskog naroda. To i dan danas rade po potrebi, pogotovo kad netko prokaže i ukaže na krađu. Na početku rata se nije ni skrivalo da se žele uništiti, kako su ih tada zvali, “komunistički mastodonti”, a pošto su radnici zakazali kao ljudi, to se i dogodilo. Upecali su se, što se kaže, progutali udicu i mamac do repa. To su bila bogatstva ovog naroda. Danas uvozimo željezo koje je skupo jer su željezare uništene. Kakve vrsne metalce smo imali i kakav vrhunski Metalurški fakultet imamo. Samo kad se sjetim kvalitete koju su uspijevali dobiti u starim pećima da su mu se čak i Nijemci divili, koji su već tad radili sa elektro pećima. Mi, kao u kamenom dobu i s takvim alatom po kriterijima moderne tehnologije, kvalitetom smo ih debelo prešišali. Eh da, i ako netko ovako priča i piše, zalijepe mu etiketu jugo-nostalgičara i na taj način ga pokušaju diskreditirati, na sreću, to im sve slabije pali…

MOL ima očitu namjeru zatvaranja sisačke Rafinerije ili barem namjeru njenog pretvaranja u puki distributivni centar, što je skoro pa isto. Kolika je odgovornost domaćih političara za današnje stanje u INA-i i sisačkoj Rafineriji?

Sva odgovornost za Inu i ne samo Inu jest na hrvatskim političarima , sindikalnim središnjicama i sindikatima! Razlika između Siska, Rafinerije nafte Sisak i ostatka Hrvatske je što u Sisku imamo par ljudi spremnih položiti živote za tu rafineriju. Tu smo povukli crtu i nitko je prijeći neće. Kako kažu naši prijatelji i suborci s jedne stranice: “NEĆE PROĆI! Pozdrav iz Siska”. Pretvrd smo mi kamen i za prodane političare i sindikate. Mi volimo svoju tvornicu, svoje ljude i svoj grad i spremni smo i poginuti, i to ne prvi put, za sve pobrojano.

Kako spasiti sisačku Rafineriju od tragične sudbine koju su doživjela mnoga poduzeća u Sisku i Hrvatskoj? Koja bi trebala biti njena budućnost?

Rafinerija nafte Sisak treba biti modernizirana do kraja, kako i stoji u ugovoru iz 2003. ili nacionalizirana zbog očiglednih malverzacija i mutnih poslova oko cijele te prljave rabote. Dva predsjednika stranke i dvije Vlade pali su zbog Ine. To dovoljno govori koji je njezin značaj za Hrvatsku i koji se tu novci okreću. Imamo dovoljno domaće nafte, samo se treba posvetiti istraživanju i bušotinama. Možemo i uvoziti naftu dok je jeftinija i prerađivati je. Možemo pokrenuti sve one pogone koje je MOL zatvorio po hrvatskim rafinerijama da bi njegove radile i stvarale dobit. Može se puno toga. Znanja i volje mi imamo. Vidim da se grobari Ine nude kao njen spas pa neki čak zagovaraju nacionalizaciju. Mi koji smo to prije spominjali… neću napisati kojim su nas imenima nazivali.

Neoliberalni kapitalizam mora se zaustaviti jer je to jedan od najnehumanijih sustava. Izrabljivanje do iznemoglosti da se nešto narodno prelije u džepove nekolicine. Tu dolazimo do prozirnosti svega oko nas, prvenstveno podjela koje to nisu i potenciranja mržnje izgrađene na toj laži. Socijaldemokrati su slugani tog istog neoliberalnog kapitala i koriste partizane i njihov pokret kao dokaz da su nešto što nisu.

Je li sindikalna apolitičnost dobar smjer za interese radništva ili se radnici ipak trebaju i politički organizirati i proširiti svoju borbu na parlamentarnu razinu? Je li došlo vrijeme za jaki sindikalno-politički blok radništva?

Sindikati su glavni krivci za položaj radnika u Hrvatskoj. Njihovo sluganstvo i poslušnost kapitalu su besramni. Prvo bi se trebalo iz temelja promijeniti sve što se tiče središnjica i sindikata. Trebali bi se, baš kao i u politici, maknuti svi krivci. To su svi dosadašnji učesnici. Novi ljudi, bez repova, pošteni i čestiti. Često govorim da sindikalisti žive u socijalizmu s plaćama super uspješnih menadžera dok su radnici postali roblje. Ma kako nostalgično bilo kome zvučalo, bez radničke sloge i sloge radnika i seljaka neće biti napretka. Sindikati nisu apolitični, pa nedavno su podržali Oreškovićevu vladu, a sad neki podržavaju Lovrinovića. Jedni drukaju za SDP, a drugi za HDZ, jer su, recimo, stranke nekim sindikalcima omogućile najam stanova u Zagrebu u vrijednosti kutije cigareta i to dok joj je cijena bila 5 kuna. Prodali su oni radnike i još uvijek prodaju. Otpora donošenju “Zakona o robovima” (ZOR) skoro da i nije bilo niti ga ima. Imate pozitivan primjer moga prijatelja, brata, suborca i kolege Predraga Sekulića koji pokušava nešto novo. Kakva samo podmetanja i napade doživljava, to nije normalno, i to baš od strane izdajničkih sindikata, sindikalnih mađarona, kako ih zovemo. Nije normalno što proživljavamo i kakvi su to pritisci. Borba da, ali ne sa grobarima radništva i radničkih prava!

Velika većina političkih stranaka (HDZ, SDP, Most, Pametno itd.), ekonomista i mainstream medija nedvosmisleno zagovara nastavak neoliberalnog kapitalizma u vidu daljnje privatizacije, deregulacije, liberalizacije tržišta, poreznih olakšica poduzetnicima i sl. Je li neoliberalni kapitalizam ekonomsko-politički smjer koji se mora nastaviti ili se mora mijenjati?

Neoliberalni kapitalizam mora se zaustaviti jer je to jedan od najnehumanijih sustava. Izrabljivanje do iznemoglosti da se nešto narodno prelije u džepove nekolicine. Tu dolazimo do prozirnosti svega oko nas, prvenstveno podjela koje to nisu i potenciranja mržnje izgrađene na toj laži. Socijaldemokrati su slugani tog istog neoliberalnog kapitala i koriste partizane i njihov pokret kao dokaz da su nešto što nisu. S druge strane imate ekipu koja se predstavlja kao demokršćani, a rade sve kontra onoga što je propovijedao sam Isus Krist i služe također neoliberalnom kapitalu. Ako se sjetimo onoga o ravnomjernoj raspodjeli i umjerenosti, odgovor je sam više no jasan. Kapitalizam sam po sebi nije human jer kreće sa onim “sposobni”, a to se uglavnom svede na to tko zna ukrasti. Kapital se brine samo o gomilanju, ne o ljudima. Njega ne zanimaju bolesni i bespomoćni. Tko nema, neka crkne – uglavnom je poruka na koju se sve svede.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.