Nakon prikazivanja dokumentarca Gazda Darija Juričana, prisustvovali smo tribini sa zanimljivim gostima. Osim samog autora, gostovali su sindikalisti Mario Iveković i Ivana Harjač, uz moderaturu Tine Tešije.

Nakon projekcije dokumentarnog filma Gazda u zagrebačkoj Močvari je 16. studenog održana tribina koju su organizirali Udruženje za razvoj kulture (URK) i Baza za radničku inicijativu i demokraciju (BRID). Učesnici tribine bili su redatelj filma Dario Juričan, predsjednik Novog sindikata Mario Iveković te Ivana Harjač, bivša radnica Konzuma, a sada sindikalna povjerenica Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) u ITAS-u. Moderatorica je bila Tina Tešija. Neugodno je iznenađenje bilo da je nakon projekcije filma pola auditorijuma napustilo dvoranu te je tribina održana pred manje publike nego se to očekivalo (sva mjesta su te večeri u Močvari bila rezervirana).

Na početku tribine Juričan je ispričao kako je izgledalo upoznavanje s Ivekovićem. On je isprva imao nepovjerenje u novinare jer ga je ranije tridesetak novinara pitalo za izjave o Todoriću, a objavljena su tek tri članka pa mu je svatko tko pita o njemu bio sumnjiv. Juričan je također rekao da se na prste jedne ruke mogu nabrojati sugovornici koji su spremni pričati o toj temi za dokumentarac. Često pokazivanje dokumenata napravljeno je radi vjerodostojnosti filma i autora, a cilj je bio i da se oko stvari pokazanih u dokumentima ne raspravlja.

Iveković je također govorio o ulozi Ane Knežević, predsjednice Sindikata trgovine Hrvatske, čije se sindikalne aktivnosti mogu svesti pod nazivnik da je “Todorićeva pomagačica unutar sindikata”. Tri godine nakon njegova odlaska iz sindikata Ana Knežević je dekretom isključila 11 povjerenika koji su tražili javno očitovanje oko afere davanja pomoći članovima sindikata, zbog čega je kasnije osuđena pravomoćno.

Iveković je istakao da su novinari često izvlačili njegove izjave iz konteksta da bi napravili pozitivne članke o Todoriću. Također je pričao svoja saznanja o preuzimanju Unikonzuma, kupljenog starom štednjom koja drugima tada nije bila dostupna jer je bila zamrznuta. Todorićev Agrokor je to mogao, jer je njemu i ljudima oko njega to bilo dopušteno. Josip Petrović bio je postavljen za direktora, s jednim jedinim ciljem – da firmu pripremi za kupnju od strane Todorića. Iveković je također govorio o ulozi Ane Knežević, predsjednice Sindikata trgovine Hrvatske, čije se sindikalne aktivnosti mogu svesti pod nazivnik da je “Todorićeva pomagačica unutar sindikata”. Tri godine nakon njegova odlaska iz sindikata Ana Knežević je dekretom isključila 11 povjerenika koji su tražili javno očitovanje oko afere davanja pomoći članovima sindikata, zbog čega je kasnije osuđena pravomoćno. Umjesto njih postavila je svoje ljude, uzela kasu (u kojoj je bilo pola milijuna kuna) i prebacila novac na račun sindikata. Dodao je da se odnedavno subota vodi kao dan godišnjeg odmora te da trenutno u Konzumu 40 posto radnika radi na određeno vrijeme.

Ivana Harjač je 12 i pol godina radila kod Todorića. Ono čega se sjeća iz tog perioda je izobilje prekovremenog rada, nikakva sindikalna organiziranost, neproduživanje ugovora na određeno trudnicama. Cijelo vrijeme je bila uključena u Sindikat trgovine. 2000-tih je donesen kolektivni ugovor, a da radnici nisu znali da se uopće pregovara. Ivana je sada sindikalna povjerenica u firmi kojom upravljaju radnici, radi se o ITAS-u. Razlike u uvjetima rada u Konzumu i ITAS-u opisuje kao nebo i zemlju – u ITAS-u je radnik na prvom mjestu, radnici imaju osmosatno radno vrijeme, pola sata pauze, prekovremeni i noćni sati su plaćeni, pomaže se radnicima koji su bolesni, kao i djeci radnika koja su bolesna.

U nastavku tribine Iveković je govorio o slučaju Badel. Trenutno se radi svim silama na tome da se i ta firma preda Todoriću. Kao kupac se pojavljuje Meteor grupa iz Đakova koja je u sustavu Agrokora. Po zakonu o tržišnom natjecanju Agrokor se ne može dalje širiti, ali se pojavljuju firme sateliti, kojima Todorić nije vlasnik, ali ih kontrolira. Dok je Iveković pričao o Badelu iz publike je došla potpuno promašena reakcija. Naime, postariji čovjek iz prvih redova je dobacio: “Ne bih o Badelu, došli smo zbog filma.” Na to je Juričan reagirao: “Niste u pravu, najavljena je tema radnička prava.”

Prvo pitanje iz publike (ustvari se više radilo o komentaru) također je bilo promašeno. Čovjek koji je došao do mikrofona objašnjavao je kako je njegov posao digitalan, da radi za računalom i da se njegov posao može svakoga dana preseliti u Indiju. Pritom nije propustio istaknuti da je puno bolje plaćen za svoj posao od radnika koji rade za Todorića. Njemu je pristup filmu djelovao amaterski, jer ovo nije glavni problem Hrvatske, rekao je da se u filmu i na tribini bavimo poslovima iz sredine prošlog stoljeća, i da su to zastarjele stvari. Moderatorica je na to odgovorila da kod Todorića radi 60 000 ljudi i da je to svakako relevantna tema. Redatelj “Gazde” odgovorio je da računalo ne može napraviti špek, a Harjač iz ITAS-a da toliki broj potplaćenih radnika mora biti bitna tema.

Juričan je dodao da je za privredni kriminal 1970-ih Ante Todorić (otac Ivice Todorića) bio drastično kažnjen, a danas bi dobio 3 dana rada u staračkom domu.

Drugo pitanje iz publike bilo je “što možemo napraviti da damo podršku vama i sindikatima”? Iveković je odgovorio da su sindikati često znali zakazati, ali da se trenutno dešava pokret, da postoje i udruge koje rade na podržavanju radničkih borbi te je spomenuo da upravo traje štrajk u Studentskom centru u Zagrebu i da treba dizati svijest o tome što se dešava – poslodavci rade što god hoće i svi se trebaju protiv toga boriti, to je proces, a radnici trebaju uzeti stvar u svoje ruke. Tešija je u nastavku tribine spomenula da se često poteže argument da je Gazda prevelik da propadne. Iveković je dodao da su Rajić i Todorić svakako loši primjeri, a kod nas ispadaju svijetli, jer njihove firme nisu propale kao Kutline.

Iduće pitanje moderatorice bilo je: “Zašto kažete da ovo nije film o Todoriću, već film o nama i film o uspjehu? Ovo oslikava kako kapitalizam na periferiji funkcionira.” Juričan je odgovorio: “Zezamo se da ovo nije film o Todoriću, jer je to super debata. Nije o njemu jer nismo ulazili u privatni život, to nije išlo u film, osim minimalno koliko je bilo potrebno. Kulmer nije privatni život, jer se tu radi o prevari. Reći da je ovo film o Todoriću je pojednostavljivanje. Napravio sam seciranje, psihokartu Todorića. Ispričao sam priču o Todoriću da ispričam priču o Hrvatskoj.” U nastavku je dodao da je za privredni kriminal 1970-ih Ante Todorić (otac Ivice Todorića) bio drastično kažnjen, a danas bi dobio 3 dana rada u staračkom domu. Dodao je da je Ivica Todorić igrao na široku kartu, davao je svakoj stranci novac. Odgovor je završio riječima: “Nećete napraviti ništa ako sutra nećete ići u Konzum, to nije rješenje. Treba prokazivati što se u društvu dešava.”

Zadnje pitanje iz publike bilo je: “Vidite li ikakve posljedice filma?” Juričan je odgovorio da nisu imali iluzije o tome, da su znali da film ništa neće promijeniti i da se zato rade tribine i priča o tome. Rekao je da se nada da će film završiti na javnoj televiziji, da će svakako biti stavljen u javnu domenu da bi ga mogao vidjeti svatko tko to želi. Iveković je rekao da je film ipak dosta postigao, jer se u njemu argumentirano daje slika što se dešavalo, da je važno da je ova tema dokumentirana i da je ovo bitan film. Juričan je dodao da je bilo materijala za četiri epizode serije, ali da nije sve stalo u film. Ono čega nema u filmu može se naći u Paparellinoj knjizi. Intervju samo sa Ivekovićem je trajao sat i pol, a za film je morao biti skraćen na desetak minuta. Na kraju tribine Juričan je rekao: “Dean Duda je na stranici bilten.org napisao odličnu kritiku, napisao je da ‘netko ovdje laže’. Film je otvoren, neka ljudi sami zaključe…. Išli smo da posložimo kako ova država funkcionira.”

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.