Radnička kontrola i Rafinerija Sisak – 2. dio O važnosti radničke kontrole kao neophodnog radničkog interesa

Posljednjih mjeseci o INA-i se malo govori i piše, ali pitanje radničke kontrole u sisačkoj Rafineriji time ne gubi na važnosti budući da se radi o mehanizmu obrane društvenih interesa. Stoga zahtjev za nacionalizacijom INA-e mora pratiti i zahtjev za radničkom kontrolom u Rafineriji nafte Sisak.

U ranijem tekstu pisali smo o nužnosti zahtjeva za radničkom kontrolom kojeg bi radnici Rafinerije Sisak morali istaknuti, kao i o tome da je čvrsta podrška tom zahtjevu i javno agitiranje za njega osnovni zadatak političke ljevice u odnosu na INA-u.

Od tada je prošlo pola godine, o INA-i se malo govori, javnost dobiva informacije na kapaljku, a izgleda da ni među sisačkim radnicima pitanje nacionalizacije INA-e nije na dnevnom redu. Nedavno je MOST izašao s nacrtom prijedloga za osnivanjem državnog poduzeća koje bi onda pokrenulo proces otkupa INA-e pomoću raznih financijskih operacija.

Ovaj prijedlog ćemo u ovom tekstu zanemariti budući da je on pristajanje na igru kapitala, što znači da bi u tom slučaju proces trajao godinama uz sigurno veće troškove za radnike nego koristi.

Kao izvanredno radničko tijelo, Stožer je rezultat spoznaje da se putem uobičajenog, sindikalnog djelovanja postojeća situacija ne može riješiti. Dakle, ova situacija nadilazi pitanja radničkih prava. Također, Stožer je rezultat spoznaje da se ipak najviše može učiniti kad se svi radnici međusobno povežu i tako koordiniraju svoje djelovanje.

Prošlo je pola godine, a gotovo ništa se promijenilo nije. Ako biste pitali nekog iz Vlade o nacionalizaciji, dobili biste odgovor da se radi na tome, da se razrađuju financijski mehanizmi i razne opcije na raspolaganju hrvatskoj državi kako bi se uopće mogla upustiti u taj riskantni potez. Drugim riječima, izostanak radničke kontrole ili barem snažnijeg radničkog pritiska (u suradnji s političkom ljevicom) utjecao je na odugovlačenje i odgađanje pitanja nacionalizacije INA-e.

Zbog tih razloga pitanje radničke kontrole ne gubi na svojoj važnosti. Zapravo, ono je još važnije nego prije pola godine. Svodi se na dva važna zaključka: prvo, bez direktne intervencije samih radnika Rafinerije u sva pitanja koja se tiču INA-e od nacionalizacije neće biti ništa, a ako i do nje dođe, bit će to za izrazito kratki rok u kojem će država to poduzeće pripremati za daljnju privatizaciju. Radnike se pritom apsolutno ništa neće pitati. Drugo, politička ljevica mora podržati ovaj zahtjev i isticati ga u svakoj prilici i pojašnjavati javnosti i radnicima njegovu suštinu i važnost. Ukoliko se ljevica ograniči na pokušaj razrade plana upravljanja u okviru energetske politike, a dosad je upravo tako bilo, kako bi pomogla Vladi – bit će to pucanj u prazno. Ljevica nije na vlasti niti će u skorije vrijeme biti stoga si ne treba unaprijed vezati ruke i preuzimati odgovornost za proces nad kojim nema mogućnost kontrole. Konačno, ljevica nema ni blizu sve potrebne informacije koje bi joj dopuštale da se o nekom planu upravljanja uopće i govori. Upravo zbog toga, kao i kod većine zahtjeva političke ljevice u Hrvatskoj, zahtjev za izradom nacionalne strategije INA-e jest apstraktan i slab zahtjev.

Dodatni razlog za jačanje radničke borbe u smjeru radničke kontrole jest taj što radnici, uz očigledan nedostatak političke podrške, nemaju ni stvarnu podršku stručnjaka. Tako je početkom ožujka ove godine održano predavanje Antuna Bauka i Ivana Medarca u sklopu redovite 48. skupštine Znanstvenog vijeća za naftu i plin HAZU-a. U jednoj od dvorana Akademije skupili su se razni akademici, profesori, stručnjaci za naftu i plin, ali i bivši članovi INA-inih uprava, nadzornih odbora, savjetnici itd. Između ostalih sudionika, tu je bio i jedan od radnika iz sisačke rafinerije.

Akademici su raspravljali o važnosti nafte za domaću i svjetsku privredu, o važnosti INA-e, o njenim prošlim danima, o problemu vezanom za trenutnu situaciju u odnosu na mađarski kapital itd. Međutim, nikome od njih ni u jednom trenutku nije palo na pamet da je glavni razlog što uopće postoji interes za ovu temu (budući da je dvorana bila prenapučena i da su tamo bili i mediji) bila upravo borba radnika Rafinerije koju su vodili zimus i koji su bili spremni za blokadu pruge. Ta je borba natjerala Vladu da dođe u Sisak i tamo održi sjednicu. Ta je borba omogućila i ovim stručnjacima da sada pred licem javnosti mogu analizirati situaciju oko INA-e.

Akademici su na tom skupu trebali pozvati radnika i zamoliti ga da im se obrati i da im pojasni kakva su njegova iskustva, kakva su iskustva njegove borbe i kako se radnicima može pomoći. To bi bio jedini potez koji bi od cijelog tog predavanja vrijedio. To što ni taj radnik nije imao potrebu da kaže koju riječ, ne mijenja na stvari.

Prema tome, postoji opasnost od prevelikih očekivanja u vezi INA-e. To što su vladajuća stranka, ali i njen dojučerašnji saveznik koji je sada u oporbi, puno govorili o INA-i kad je stvar bila aktualna, to što su stručnjaci naveliko raspravljali o naftnoj industriji apsolutno ne znači da će oni podržati i braniti radničke interese u svemu tome.

Izostanak radničke kontrole ili barem snažnijeg radničkog pritiska (u suradnji s političkom ljevicom) utjecao je na odugovlačenje i odgađanje pitanja nacionalizacije Ine.

Bitno je ponoviti da se radnici Rafinerije moraju i mogu osloniti jedino na sebe same. Nikome ne smiju vjerovati unaprijed, na riječ i posebno ne prije nego oni sami realiziraju zahtjev za radničkom kontrolom.

Konkretno, koje su značajke zbog kojih radnička kontrola ima presudno značenje u trenutnoj situaciji?

Realne pretpostavke za ovaj zahtjev već postoje budući da je kroz radničku borbu formiran Stožer za obranu Rafinerije nafte Sisak i očuvanje radnih mjesta. Uz sve ostale osobine koje taj stožer ima, bile one negativne ili pozitivne, njegova je odlučujuća osobina što je on radničko tijelo, formirano od strane radnika, koje koordinira djelovanje sindikalno organiziranih i neorganiziranih radnika.

Kao izvanredno radničko tijelo, Stožer je rezultat spoznaje da se putem uobičajenog, sindikalnog djelovanja postojeća situacija ne može riješiti. Dakle, ova situacija nadilazi pitanja radničkih prava. Također, Stožer je rezultat spoznaje da se ipak najviše može učiniti kad se svi radnici međusobno povežu i tako koordiniraju svoje djelovanje.

Da su radnici Rafinerije Sisak organizacijski spremni vidjelo se i putem priprema za potencijalnu blokadu pruge i teretnog vlaka koji je trebao ići prema Rijeci. U tim trenucima, kako je pojašnjavao koordinator Stožera, radnici su zajedno s građanima Siska organizirali svu potrebnu logistiku u slučaju da dođe do blokade i eventualnog sukoba s policijom, uključujući struju, vodu, hranu, pokrivače i raznu drugu opremu.

S druge strane, protok informacija koje su Stožeru i njegovom koordinatoru svakodnevno stizale od samih radnika na terenu, pokazao je kako radnici međusobno itekako mogu dobro koordinirati svoje djelovanje.

Radnička kontrola počinje intervencijom Stožera kao radničkog borbenog tijela u poslove uprave, nadzornog odbora ali i hrvatske države. I država preko ministarstva ima veze s poslovanjem Rafinerije. Preko raznih političara i savjetnika vodila je dogovore koji su i INA-u i njenu sisačku rafineriju doveli do ovog stanja.

Zahtjevi koji bi u praksi značili radničku kontrolu radnika Rafinerije su:

1. Otvaranje poslovnih knjiga Rafinerije kako za same radnike tako i za javnost. Nužno je da Stožer provjeri poklapaju li se svi računi i iznosi navedeni u njima s realnim stanjem na terenu u njihovom poduzeću, skladištima, u području postrojenja. Treba vidjeti kakvo je pravo stanje prihoda, rashoda i dobiti jer je bitno da radnici preko Stožera imaju prave i istinite informacije na temelju kojih dalje mogu djelovati. Jedna linija djelovanja u tom kontekstu je onda i istraga povezanosti političke elite i krupnog biznisa INA-e.

2. Pravo na veto kod otpuštanja i likvidacije dijela poduzeća. Zašto bi radnici snosili odgovornost, a posebno troškove pogrešnih odluka uprave? Zašto bi oni snosili odgovornost za iracionalnosti postojećeg ekonomskog sistema? Stožer bi morao u ime svih radnika zahtijevati efektivno pravo veta kod pitanja otpuštanja i zatvaranja postrojenja. Ovaj zahtjev je od posebne važnosti jer je na dnevnom redu sudbina Rafinerije, posebno što se iz zadnjih vijesti vidi da uprava INA-e ne razmišlja o investicijama u Sisak.

3. Kontrola nad organizacijom posla u postrojenju. Suština ove kontrole jest pravo svih radnika da budu informirani unaprijed o svim predloženim promjenama, ali pogotovo znači i pravo da se radnici mogu usprotiviti tim promjenama i spriječiti ih.

Posebno treba imati na umu da radnička kontrola ne znači participaciju u smislu sudjelovanja u poslovnom upravljanju poduzeća. Suradnja kakvu bi možda tražio mađarski kapital ili hrvatska država značila bi pristajanje na njihovu igru. Značila bi vezanje sisačkih radnika za mađarski kapital, prihvaćanje tajnih dogovora s njim, kontinuirane tajne sastanke – riječju, značila bi izostanak bilo kakve kontrole od strane radnika, a ipak, u očima hrvatske (ali i mađarske) javnosti značila bi njihovu suodgovornost za buduće poslovanje INA-e. Nikakva participacija, samo radnička kontrola!

U skladu s tim onda treba razlikovati dva razloga za nacionalizaciju INA-e. Prvi razlog je rezultat klasne svijesti radnika koji uviđaju da jedino nacionalizacijom mogu ostvariti kako svoje tako i društvene interese. Drugi je rezultat spoznaje da će hrvatska država biti bolji vladar nego mađarska, zato što se Rafinerija nalazi u Hrvatskoj.

Radnici moraju ustrajati na prvom razlogu zato što je jedino on kompatibilan sa zahtjevom radničke kontrole bez kojeg ništa od ovog ne vrijedi. Izuzetno je važno da se lijeve političke opcije u tome angažiraju i da u javnosti agitiraju za tu opciju.

Prema tome, sisački radnici uz zahtjev za nacionalizacijom INA-e moraju tražiti radničku kontrolu da mogu u potpunosti i cijelo vrijeme nadgledati taj proces te da svakodnevno mogu vršiti pritisak na hrvatsku državu da taj zahtjev ispuni. U tome im svi mi moramo pomoći.

Prvi dio: Radnička kontrola i Rafinerija Sisak – 1. dio