Radnička kontrola i Rafinerija Sisak Politička ljevica mora se zauzimati za radničku kontrolu u sisačkoj Rafineriji

U aktualnoj borbi za opstanak Rafinerije, a posredno i za podržavljenje INA-e te zaštitu radničkih interesa, sisački radnici došli su u situaciju u kojoj jedini mogu jamčiti i zaštititu općedruštvnih interesa. Upravo u tome leži sva važnost Stožera za obranu Rafinerije kao tijela koje bi se jedino moglo izboriti za uspostavu radničke kontrole.

Otkad je vodeća koalicija objavila da će otkupiti MOL-ov udio u INA-i te otkad su radnici Rafinerije nafte Sisak zaprijetili blokadom prijevoza nafte iz sisačke u riječku rafineriju i u tome dobili potporu lokalne politike i građana na čitavoj je političkoj sceni gotovo postignut konsenzus – nužno je podržati INA-u.

Borbom sisačkih radnika cijelo ovo vrijeme rukovodi Stožer za obranu Rafinerije nafte Sisak i očuvanje radnih mjesta i njegov koordinator Predrag Sekulić.

Iako Stožer čine predstavnici četiri sindikata te predstavnici branitelja, mogli bismo navesti sljedeće razloge za njegov opstanak koji su važni za daljnji tekst:

a) određena razina uvjerenja i spoznaje da se kroz uobičajeno, sindikalno djelovanje ipak ne može puno toga efikasno riješiti. Dakle, ako će fokus biti samo na pitanjima očuvanja i zaštite radničkih prava, problem Rafinerije Sisak neće se moći riješiti;

b) određena razina uvjerenja i spoznaje da se ipak najviše može učiniti kad se sindikati i radnici koji nisu članovi sindikata međusobno povežu i tako koordiniraju svoje djelovanje. Stožer upravo omogućava i potiče sudjelovanje svih radnika zajedno (bez obzira jesu li ili nisu članovi sindikata), kao i njihovu koordinaciju. Dajući prostor svim sindikatima, onemogućuje ili barem otežava da pojedinačni sindikat gura svoje interese.

Dakle, da je naša država proradnička, odnosno, da je iole vodila politiku za radničke (društvene) interese u INA-i i njezinoj sisačkoj rafineriji zasigurno ne bi bilo potrebe za Stožerom. Isto vrijedi i za politiku većine sindikalnih rukovodstava. Da je njihova politika bila zaista borbena i radnička, a s manje kalkuliranja što je to društveni interes i nisu li poslodavci i radnici zapravo socijalni partneri, zasigurno ne bi bilo potrebe za Stožerom.

Borba za hrvatske interese započeta je tek radničkom inicijativom, tek borbom radnika Rafinerije i njihovog Stožera za obranu Rafinerije. Stoga je i evidentno da jedino radnici imaju dovoljno odlučnosti, volje, hrabrosti, nikakvih interesa u odnosu na europski kapital, ali sve interese za hrvatsko društvo – za otpor i početak promjene političke prakse.

Koji je osnovni razlog da je došlo do zajedničkog djelovanja ovih sindikata, odnosno svih radnika Rafinerije? Odgovor leži u pretvaranju ekonomske borbe (dakle, borbe za očuvanje i zaštitu radničkih prava) u političku borbu (dakle, borbu protiv zatvaranja Rafinerije Sisak kao jednog od posljednjih privrednih stupova sisačkog kraja i za podržavljenje INA-e).

Ovaj proces pretvaranja sindikalne (ekonomske) u političku borbu dobio je oblik Stožera za obranu Rafinerije Sisak. Od samog njegovog osnivanja u jesen 2014., otvaraju se politička pitanja u širem smislu, odnosno na razini države i hrvatskog društva. Stvar se u posljednjih godinu dana posebno intenzivirala.

Stožer je počeo sve glasnije upozoravati na problem energetske ovisnosti Hrvatske, na problem podvrgavanja hrvatskih interesa interesima mađarskog kapitala, zatim na problem potkupljivosti hrvatske političko-ekonomske elite.

Sve je očiglednija činjenica da prethodno navedeno nisu nikakve slučajnosti niti to mogu biti samo posljedice nečije pohlepe, korupcije ili pozadinskih dogovora.

Potrebno je jasno konstatirati da su to sve osobine i poveznice postojećeg ekonomskog sistema, u zemlji koja u privrednom smislu zauzima mjesto periferije kapitala Europske unije. U takvom postojećem kontekstu domaći političari koji su sada na vlasti i oni koji su prije bili na vlasti ponajviše svoje djelovanje podređuju interesima europskog (u ovom konkretnom slučaju mađarskog) kapitala. Kažemo ponajviše jer, istina, postoje neke frakcije domaće elite koje se donekle protive ovom procesu, no njihov je utjecaj objektivno premal i preslab da bi se ostvario politički zaokret.

S druge strane, kad kažemo da je hrvatsko političko djelovanje podređeno interesima mađarskog kapitala, to znači da ono slijedi pravila sistema Europske unije. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju cijeli je proces ovog podređivanja uvelike osnažen. Pritom ne mislimo da postoje teorije zavjere na temelju kojih su hrvatski političari u direktnoj vezi s mađarskim kapitalom, mada vjerojatno ima i takvih slučajeva.

Više mislimo na objektivni proces prožimanja raznih interesa hrvatske i europske poslovne sfere te moći koju te sfere imaju jedna u odnosu na drugu. U tom procesu, logično, svatko se bori za svoje interese i onaj koji je jači naprosto ima glavnu riječ, pa se brine da zakoni i propisi koji se stvaraju zapravo osiguravaju njegovu moć.

Prema tome, evidentno je da se postojeća politika Hrvatske nije mogla izboriti za hrvatske društvene interese, odnosno da je preslaba sama zaustaviti proces daljnjeg i sve jačeg podvrgavanja društvenih interesa ne mađarskoj državi, nego mađarskom kapitalu.

Borba za hrvatske interese započeta je tek radničkom inicijativom, tek borbom radnika Rafinerije i njihovog Stožera za obranu Rafinerije. Stoga je i evidentno da jedino radnici (u ovom konkretnom slučaju radnici sisačke rafinerije) imaju dovoljno odlučnosti, volje, hrabrosti, nikakvih interesa u odnosu na europski kapital, ali sve interese za hrvatsko društvo – za otpor i početak promjene političke prakse.

U tom su smislu radnička borba i radnička politika, kao dosljedni zaključak ove borbe, najčvršći jamci obrane društvenog interesa u nas.

Glavna uloga radničke kontrole proizašle iz trenutne radničke borbe sisačkih radnika, bit će ne samo nadzor nad eventualnim kršenjem radničkih prava, nego stalni i detaljni uvid u poslovanje poduzeća. Jednom kad radnici imaju takav uvid, onda ih poslodavac ne može varati putem izmišljenih priča o konkurentnosti, smanjenju troškova ili racionalizaciji.

Upravo zbog toga Stožer za obranu Rafinerije Sisak i njegov koordinator Sekulić trebaju i dalje imati na umu da su oni važni kako za Rafineriju, tako i za sindikalnu borbu, a posebno za radnike diljem Hrvatske.

Ta važnost koju su ipak teško sticali i ta svijest koju su dugotrajno razvijali jačat će samo ako Stožer ovu radničku borbu izvede do njezinih krajnjih zaključaka.

Što to konkretno znači? To znači da sindikati i radnici okupljeni tamo ne smiju proces podržavljenja INA-e, jednom kad se on službeno pokrene, prepustiti samoj državi niti se povući iz tog procesa i tako se privremeno umiroviti do sljedeće problematične situacije. Međutim, kad čitav proces podržavljenja dođe svom kraju, ni tada Stožer za obranu ne bi trebao prestati sa svojim radom.

On sebi može i trebao bi osigurati ulogu kakvu radnici danas u Hrvatskoj nemaju – on može uspostaviti radničku kontrolu.

Radnička kontrola tada postaje proces kojim predstavnici svih radnika Rafinerije Sisak okupljenih u Stožeru budno i pozorno prate situaciju i brinu se da hrvatska država prilikom podržavljenja ne daje nikakve ustupke na račun budućeg djelovanja INA-e i njezinih rafinerija, a pogotovo na račun radnika INA-e i radnika ostalih poduzeća.

Stožer bi trebao ustrajati u svojim zahtjevima da se do kraja rasvijetli pozadina privatizacije INA-e te da se razotkriju oni direktori i političari koji su svjesno išli protiv ne toliko interesa hrvatske države, nego upravo protiv interesa (svih) hrvatskih radnika. Državni je interes i bio prodaja INA-e, inače je ne bi prodavala. Da ne govorimo o tome da ona ni dan danas ne zna što bi s tim poduzećem.

Radničkom kontrolom se, drugim riječima, mogu osigurati uvjeti putem kojih bi se u budućnosti zaštitili radnički interesi, ali i ono najvažnije, putem kojih bi se zajamčila kontrola poslovanja Rafinerije.

Upravo tako, glavna uloga radničke kontrole proizašle iz trenutne radničke borbe sisačkih radnika, bit će ne samo nadzor nad eventualnim kršenjem radničkih prava, nego stalni i detaljni uvid u poslovanje poduzeća. Jednom kad radnici imaju takav uvid, onda ih poslodavac (bio to privatni ili državni kapital) ne može varati putem izmišljenih priča o konkurentnosti, smanjenju troškova, racionalizaciji… Vidjeli smo nedavno koliku je slabost imao argument uprave INA-e, kad je s radničke strane koordinator Stožera Predrag Sekulić iznosio egzaktne podatke poslovanja i prerade Rafinerije Sisak i tako pobijao razne tvrdnje o takozvanoj niskoj konkurentnosti ove rafinerije.

Cijela politička scena ovih dana priča o nužnosti podržavljenja INA-e, o planovima i strategijama i u ovom segmentu ljevica se nimalo ne razlikuje od desnice. Najviše što se moglo čuti iz njezinih redova jest potreba za beskompromisnim podržavljenjem, nacionalizacijom i to bez prodaje HEP-a.

Politika ljevice (barem one koja je svjesna radnika kao subjekta promjene) mora biti ne samo drugačija od sadašnjeg stajališta političke elite, nego i neposredno radnička. Ona će to biti jedino tako da ne brza nekoliko koraka unaprijed i da ne prodaje priču radnicima da će oni zaštiti svoja prava i društvene interese bez borbe.

Prema tome, umjesto brige za nacionalne interese, raznih analiza o pronalasku kvalitetnog i strateškog partnera, umjesto mozganja o tome ima li hrvatska politika strategiju za podržavljenje INA-e te plan njezinim daljnjim upravljanjem u okviru neke energetske politike, politička i radnička ljevica mora svoje djelovanje usmjeriti na bezuvjetnu podršku i rad na jačanju radničke kontrole – krajnjeg rezultata radničke borbe Stožera za obranu Rafinerije Sisak. Bez snažne radničke kontrole u Rafineriji Sisak, a možda jednog dana i Rafineriji Rijeka, svi planovi za podržavljenje i energetsku strategiju past će u vodu.

Drugi dio: Radnička kontrola i Rafinerija Sisak – 2. dio