Radnicima ne treba Gazda Osvrt na novonastalu dramu i histeriju oko Agrokora

Interes radnica i radnika je svakako da sačuvaju radna mjesta, ali to ne mora značiti da treba spasiti Agrokor, točnije model vlasništva i upravljanja koji on predstavlja, barem ne bezuvjetno. Radna mjesta treba spasiti pod uvjetima koje će radnice i radnici postaviti sami, uz mogući moto: “Spašavat ćemo svoja radna mjesta, ali ne i postojeći Agrokor i vlasnika”.

U nekim trenucima bude jasno kao dan da je država instrument vladajuće klase. Država je tu da, kako je rekao Marx, ovjekovječi porobljavanje radnika kao proizvođača bogatstva. Kriza u Agrokoru jedan je od tih trenutaka. Gotovo unisono, političari i mediji u vezi aktualnih događaja u tom koncernu govore i pišu o “dramatičnim danima za Ivicu Todorića“, o državi koja se “treba uključiti u rješavanje krize, ali ne smije ulaziti u vlasništvo Agrokora”, o tome kako bi ona “mogla pomoći po modelu in & out” i slično. Ako je u interesu vladajuće klase da se biznis kao takav nastavi – a jest – i da se postojeći sistem reproducira uz što je moguće manje ometanja, onda državi kao njezinu agentu nije nimalo strano da žrtvuje pojedinog pripadnika te klase samo kako bi taj cilj bio postignut. Pa će tako HDZ-ov Gordan Jandroković poručiti “Spašavat ćemo Agrokor, ali ne i vlasnika”, a Božo Petrov iz Mosta nedvosmisleno reći: “Ono što treba reći jest da će Vlada sigurno braniti gospodarski sustav, neće braniti Ivicu Todorića. Bitno je znati za sve građane Hrvatske da je na taj gospodarski sustav naslonjeno 150.000 građana i radnih mjesta i više od 5.000 dobavljača (…)”. Ovim riječima obojica, iako vjerojatno to ne znajući, samo ponavljaju stari truizam da je Todorić tek maska kapitala i da je manje-više nevažno navlači li tu masku bivši Tuđmanov prvi od 200 bogatih Hrvata ili tamo neki nama nepoznati član menadžmenta ruske Sberbanke.

A Petrovu se omakla istina: Vlada će uistinu napraviti sve da obrani postojeći gospodarski sustav, odnosno da osigura da prisvajačka klasa zadrži dominaciju nad proizvođačkom klasom, nad tih “150.000 građana i radnih mjesta” i šire, i spremna je u tom smislu žrtvovati pojedine figure. Na takve i slične poteze bila je spremna i u doba uspostave i dosadašnjeg održavanja takvog sustava, što je uključivalo privatizaciju trgovačkog lanca Unikonzuma, milijune i milijune kuna izravnih poticaja isplaćenih Agrokoru, nereagiranje na Todorićevu uzurpaciju Kulmerovih dvora, pa zašto bi se onda sada drukčije ponašala. Premda ministri financija u doba kada se sve to događalo, dakle prije aktualnog Zdravka Marića, nisu dolazili iz Agrokora, svi kao da su radili za Todorića. Stoga bi i mjere koje je Marić donio, a koje se tek sada prepoznaju kao priprema za krizu u Todorićevu koncernu – od porezne reforme, preko nove uprave Podravke koja je spremna “spašavati Agrokor”, dok se njezin dojučerašnji šef uprave spominje kao mogući novi čelnik Agrokora, do najave otpisa duga za 91.000 građana, što bi moglo funkcionirati kao protuteža otpisu nekih drugih dugova – vjerojatno donio svaki financ-ministar koji bi se našao na njegovu mjestu.

Petrovu se omakla istina: Vlada će uistinu napraviti sve da obrani postojeći gospodarski sustav, odnosno da osigura da prisvajačka klasa zadrži dominaciju nad proizvođačkom klasom, nad tih “150.000 građana i radnih mjesta” i šire, i spremna je u tom smislu žrtvovati pojedine figure.

Jedan od malobrojnih koji su se u ovim “dramatičnim danima” sjetili radnica i radnika Agrokora bio je ekonomist Josip Tica iz Središnjeg savjeta SDP-a: istaknuo je da je “zadaća Vlade da zaštiti dobavljače i radnike Agrokora” te rekao da bi se nosioci ekonomske politike trebali brinuti o njima i o isplati plaća. A onda se “svojih” radnika sjetio i sam Todorić te im poručio da se “Uprava Agrokora, zajedno s partnerima, intenzivno radi na repozicioniranju poslovanja i novom poslovnom modelu, kojim će se zaštititi interesi svih dionika, a pri čemu će se posebno voditi briga o vama, našim zaposlenicima”. I dodao: “Upravo je sada iznimno bitno da se zajedničkim snagama fokusiramo na svoje redovno poslovanje i nastavimo funkcionirati kao jedinstven, najveći i najbolji tim u hrvatskom i regionalnom gospodarstvu.”

U tom “timu”, u kojem radnici proizvode a Todorić prisvaja bogatstvo, “briga o zaposlenicima” inače se vodi tako da su plaće niske, da neplaćeni prekovremeni rad nije rijetkost i da rad nedjeljom nije adekvatno reguliran ni plaćen. Kako je jednom prilikom izjavila predsjednica Sindikata trgovine Zlatica Štulić, prodavačice i prodavači u većini trgovačkih lanaca, pa tako i u Konzumu, primaju neto plaću između 3100 i 3500 kuna. Prema jednom svjedočenju bivših radnika Konzuma, puno je zaposlenih na određeno vrijeme. Jedan umirovljeni vozač, zakinut za radni staž, medijima je pak ispričao kako im se priznavala samo vožnja prema toni prevezenog tereta, ne i kada bi se vraćali praznih kamiona.

Za koji se god model spasa i restrukturiranja Agrokora država i vjerovnici odlučili, on će za vlasnike i menadžere u konačnici biti in, a za radnice i radnike out. A na političkom planu vidljiva su u pogledu spašavanja strateških firmi, ugrubo, dva pravca. Jedan zastupa kompradorska elita koja građane Hrvatske izručuje na svjetsko tržište rada otprilike onako kako agencije različitim tvrtkama ispod cijene nude agencijske radnike. S druge strane Most, čini se, nastoji izgraditi neki tip nacionalnog kapitalizma, po uzoru na mađarski orbanizam, pa u tom smislu Petrov izjavljuje da “ako postoji mogućnost da neke stvari sami odradimo, to je višestruko bolje za nas, jer bilo koji drugi strani igrač neće mariti za naše interese”.

No koji su to “naši interesi”? Interesi naših vladajućih ili interesi naših radnika? Vidjeli smo koji je interes ovih prvih, a interes radnica i radnika je svakako da sačuvaju radna mjesta, ali to ne mora značiti da treba spasiti Agrokor, točnije model vlasništva i upravljanja koji on predstavlja, barem ne bezuvjetno. Radna mjesta treba spasiti pod uvjetima koje će radnice i radnici postaviti sami, uz mogući moto: “Spašavat ćemo svoja radna mjesta, ali ne i postojeći Agrokor i vlasnika”. Jer dok Gazda ne može bez “zajedničkih” a zapravo njihovih snaga, pa ih zato i zaziva, njima su dovoljne samo njihove, radničke.