Radnici u stečajnoj blokadi Radnici TLM-ove prešaonice u mučnom periodu stečajnog postupka

Slovenski Impol je početkom prošlog mjeseca pokrenuo proizvodnju u TLM-ovoj valjaonici, ali stanje u prešaonici mnogo je gore; tamo nema revitalizacije proizvodnje, a 109 radnika već 12 mjeseci nije dobilo plaću. Da stvar bude gora, ne mogu ni tražiti novi posao dok Trgovački sud ne okonča predstečajni postupak i potvrdi stečaj

Prije nekoliko tjedana pisali smo o stanju u šibenskom TLM-u gdje je slovenski Impol kao novi vlasnik uzeo tvornicu u najam i pokrenuo proizvodnju u valjaonici TLM Aluminium d.d. Međutim, u drugom pogonu TLM-a, prešaonici TLM TPP d.o.o. sudbina 109 radnika mnogo je gora; već 12 mjeseci nisu dobili plaću, a čini se da Impol neće pokrenuti proizvodnju u prešaonici što znači da ih čeka burza. Da tragdija bude veća, radnici moraju čekati još najviše dva mjeseca da Trgovački sud i službeno proglasi stečaj kako bi se mogli prijaviti na burzu i tražiti novi posao.

Radnik Željko Bačelić (55) u TLM-u je proveo 35 godina radnog vijeka, a danas je u poziciji potpune blokade i statusa quo budući da nema posla, ali ni uvjeta da ga krene tražiti.

“Nisam dobio već 12 plaća, situacija je katastrofalna. Imam dijete na fakultetu, kući je teško natezanje budžeta, sva sreća da žena radi, ima kod kolega i gorih situacija gdje ni žene ne rade, a ljudi imaju djecu. Nalazimo se u raljama pravosuđa, dok se ne proglasi stečaj, ne možemo na biro. Usto, ljudi imaju već godina, nije lako naći posao. Ja sam radio kao meštar na strojnoj obradi, ne znam kolika je danas potreba za tim poslom”, rekao nam je Bačelić.

Bačelić je 90-ih sudjelovao u ratu kao dragovoljac, ali nije htio nikakve beneficije u vidu mirovine.

“Mogao sam u braniteljsku prenziju, ali nisam htio jer sam želio raditi, bio sam u 30-ima. I danas želim raditi, ne bih prihvatio takvu mirovinu ni danas. U svemu ovome, radnici su najmanje krivi, više je faktora utjecalo na ovo (konzorcij, razni trgovci, prevarant Šamis), ali radnici su nastradali. Država se treba baviti gospodarstvom, a ne Drugim svjetskim ratom”, kaže Bačelić.

Drugi radnik s kojim smo razgovarali je Željko Kasap (51), koji je u TLM-u radio 30 godina i prolazi kroz podjednako tešku situaciju.

“Imam dvoje djece na fakultetu, preživljavam teško, bez ikakve perspektive”, započeo je ovaj radnik.

Ovaj tjedan su išli na sastanak u Ministarstvo branitelja kako bi pokušali požuriti okončanje agonije u kojoj se nalaze.

“Bili smo na sastanku u Ministarsvu branitelja gdje smo im ispričali svoj slučaj, tražimo da utječu na Ministarstvo gospodarstva da požuri ovu priču da možemo na biro rada. Država mora pritisnuti Impol da dio ljudi zbrine u valjaonici, a dio dobije svoja potraživanja. Međutim, vjerojatno ćemo svi na biro”, smatra Kasap.

Cilj privatizacije bilo je uništenje firme radi zemljišta. Zemljište je atraktivno, blizu mora, blizu trgovačkog centra. Sve konce vuče Vlado Čović, on je vlasnik terena očišćenih od strane Elektrolize. TLM je nekoć imao 900.000 kvadratnih metara, danas je 600.000 u vlasništvu Čovića

Kao i u svakoj tragičnoj radničkoj priči, i u ovoj postoje profiteri, a vodeći među njima je kapitalist Vlado Čović, vlasnik Zagreb Montaže koji očito uživa potporu i zaštitu kapitalističke države koja prijave protiv njega uredno ignorira.

“Cilj privatizacije bilo je uništenje firme radi zemljišta. Zemljište je atraktivno, blizu mora, blizu trgovačkog centra. Sve konce vuče Vlado Čović, on je vlasnik terena očišćenih od nekadašnje Elektrolize. TLM je nekoć u vlasništvu imao 900.000 kvadratnih metara, danas je 600.000 u vlasništvu Čovića. DORH i Uskok su zaprimali tužbe, ali nemaju volje to rješavati”, kaže Kasap.

Sindikati SMH-a iz prešaonice su još na ljeto 2014. upozoravali upravu na čelu s Draganom Vlahovom i Branimirom Lepurom na opasnost postupnog gašenja pogona budući da se razvoj situacije nije kretao u smjeru osiguranja gospodarske djelatnosti, boljitka i prosperiteta tvornice. Naprotiv, iz tadašnjih dopisa je vidljivo kako je uprava krenula sa tzv. sistematizacijom u smjeru smanjenja plaća i davanja otkaza, te kako nije ulagala u tehnologiju i razvoj iako je to obećavala prilikom potpisivanja ranijih kolektivnih ugovora. Posljedice tog nemara osjete se upravo danas.

“Impol vjerojatno neće pokrenuti proizvodnju u prešaonici jer su preše stare i ne isplati im se ulagati u njih”, rekao nam je Ivan Svraka, sindikalni povjerenik u prešaonici.

Iz svega nije teško zaključiti kako su uprave godinama radile na likvidaciji poduzeća.

“U Europi postoje 333 prešaonice i sve uredno rade osim šibenske. Znamo da tržište postoji, ali nekome je radi zemljišta u cilju da se jednostavno ugasi. Osim toga, uprave su godinama na razne načine isisvale novac iz tvornice. Imali smo velike rashode, ali plaće su činile tek 7 do 10 posto rashoda. Godinama smo upozoravali na to. I danas u stečaju želimo preustroj, a ne likvidaciju”, kaže Svraka.

Radnička potraživanja u stečaju iznose oko 22 milijuna kuna, a to uključuje isplatu 12 plaća, povrat poreza, te otpremine (3 500 kn po godini radnog staža).

U ponedjeljak će se u Sloveniji sastati uprave prešaonice i Impola kako bi pokušali dogovoriti nastavak suradnje. Neslužbeno, Impol bi mogao zaposliti 15 radnika prešaonice u valjaonici, ali nastavak proizvodnje u prešaonici malo je vjerojatan. Također, radnici najavljuju spontani skup ispred prešaonice početkom sljedećeg tjedna.

Čini se da je TLM-ova sudbina primjer privatizacije s ciljem namjernog uništavanja proizvodnje radi prisvajanja velikog zemljišta koje se kasnije postupkom prenamjene iz industrijskog lagano pretvori u građevinsko, što je u Hrvatskoj čest slučaj (pr. Kamensko). Osim što se radi o beskrupuloznom grabežu poslovnih i političkih elita, tim postupcima zajednici je učinjena dvostruka šteta: radnici su ostali bez posla čime mnoge obitelji postaju socijalno ugrožene, a zajednica gubi i industriju.

Opravdano, u Hrvatskoj se često govori o pogubnoj privatizacijskoj pljački 90-ih, ali se pri tome zaboravlja da se pogubna privatizacija nastavila i u ovom stoljeću, odnosno da je privatizacija konstanta od restauracije kapitalizma početkom 90-ih. Iako je u sudbini TLM-a važno da je barem dio radnika vraćen na posao, za kraj vrijedi naglasiti da ne postoji dobra privatizacija budući da je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju oblik proizvodnje u kojem se radnici nalaze u eksploatatorskom odnosu.

Iako su radnici TLM-a ovih godina imali niz akcija (vezanje lancima ulazne ograde i automobila članova uprave, štrajkovi, prosvjedi, peticije), država se nije htjela založiti za njih čime je po tko zna koji put pokazala svoj kapitalistički i antiradnički karakter. Neka ova bitka bude pouka budućim sindikatima i radnicima diljem zemlje da se klasna borba mora radikalizirati i zaoštriti jer je kapital i dalje u punom naletu, a država mu je saveznik.