Radnice DTR-a zahtijevaju otpremnine Agonija i nakon uništavanja tvornice

Nakon što je koncem veljače Domaća tvornica rublja doživjela konačnu propast, dio radnica još uvijek čeka isplatu otpremnina i proživljava egzistencijalnu krizu. Rok za isplatu otpremnina prošao je prije više od dva mjeseca, a novog zaposlenja nema na vidiku.

Dok se javnost i mediji fokusiraju na novonastalu krizu Vlade, od halabuke nastale oko prepucavanja u Saboru i borbe za fotelje nitko se ne stiže ni zapitati o sudbini radnica DTR-a. Vijest da je krajem veljače 2017. zatvorena Domaća tvornica rublja, tekstilna tvornica stara 103 godine, nekadašnji div koji je u svojim najboljim danima zapošljavao više od tisuću ljudi, promakla je baš svim medijima.

Nešto više od dva mjeseca nakon zatvaranja tvornice devetnaest radnica nalazi se u teškoj egzistencijalnoj situaciji. Plaće, koje su većinu njihova radnog staža bile minimalne, isplaćene su, no otpremnine, dakle novac koji se isplaćuje kao novčana pomoć radniku tijekom razdoblja nezaposlenosti, još uvijek nisu. S obzirom na njihove godine staža koje sežu od dvadesetak pa do četrdeset godina, iznos otpremnine od 25 tisuća kuna sramotno je mizeran, no radnicama neophodan za preživljavanje. Radnice su svoje otpremnine zaslužile godinama koje su dale tvornici, a sada se moraju boriti za njih. Rok za isplatu otpremnina istekao je 28. veljače, a neizvjesno je kada će biti isplaćene.

“Ovo im ne možemo nikad zaboraviti, tražimo svoje novce, oni su nam neophodni za daljnji život. Udovica sam, živim od tisuću kuna, u međuvremenu mi je umro tata, za to mi nisu ništa dali, moram platiti grob, moram platiti minus u banci. Treba mi otpremnina, ne za brod, ne za vile, nego za život. Mi smo radnici koje su iskorištavali, opljačkali. Neki ljudi dobiju puste milijune, a nama jadnim tekstilcima ne daju minimum. Sramota”, rekla nam je jedna radnica.

Ovo im ne možemo nikad zaboraviti, tražimo svoje novce, oni su nam neophodni za daljnji život. Udovica sam, živim od tisuću kuna, u međuvremenu mi je umro tata, za to mi nisu ništa dali, moram platiti grob, moram platiti minus u banci.

Zbog krvavog rada u tekstilu, rada na normama, mnoge radnice odu u prijevremenu mirovinu, no preostale radnice DTR-a nisu dočekale tu mogućnost. Većina njih trenutno traži posao, a teško je jer je dobar dio njih u godinama i načeta zdravlja, uz to što su ponuđeni radni uvjeti loši. Potrebno je prilagoditi se novoj sredini i ponovno se dokazivati. U današnje vrijeme uglavnom se traži brzina, a one nisu više brze kao prije. Također, novčana naknada za vrijeme nezaposlenosti je mizerna i nije od neke pomoći: “Dobivamo 1.900 kuna s burze što je slabo, poslije će pasti na 1.300, to je još manje. Gledam oglase, sve je ili na određeno, ili ne vraćaju prijevoz. Danas sam gledala, do jednog posla imam dva sata u jednom smjeru, ne znam koliko mi se to isplati… Sve te neke radione su van Zagreba, a u biti se slabo traži, zamrlo je sve. To su sve privatne radionice, više niti nema prave tvornice”, rekla nam je jedna od mlađih radnica koja je bila 24 godine u firmi.

A dok se radnice bore s egzistencijalnim teškoćama, u upravi se brinu za tobožnje narušavanje ugleda tvornice. Smatraju da im ugled ruše radnice svojim inzistiranjem na isplati zasluženog! Radnice su nam rekle da su od odgovornih osoba mogle čuti izjave poput toga da vlasniku Milanu Cariću nije stalo da se zbog 500 tisuća kuna kompromitira u javnosti, licemjerne izjave da one jedu svoju supstancu ili bahate u smislu kako se usuđuju tražiti otpremnine dok je vlasnik bolestan. Autorica posljednje izjave je Dijana Čuljak, bivša novinarka HRT-a (inače optužena u aferi Core Media) koja je u firmi donedavno bila na poziciji prokurista. Saznali smo i da je bolesnog vlasnika na mjestu glavnog direktora zamijenio sin Marko Carić koji je to demantirao i rekao da će nas spojiti s odgovornima, ali to nije učinio.

S obzirom na to da se čini kako vlasniku treba poticaj za isplatu otpremnina, prisjetit ćemo se jednog poteza uprave koji se sada pokazuje kao prevara. Naime, potpisivanjem DTR-ovog kolektivnog ugovora radnici su pristali na minimalne plaće, ali je poslodavac pristao na isplatu neoporezivih dodataka u punim iznosima (božićnice, uskrsnice, regres, jubilarne nagrade). Nekoliko godina stvari su funkcionirale, no u zadnjih dvije-tri godine dodatke nisu isplaćivali. Nakon što su podignute tužbe i radnice dobile presude, poslodavac je izašao s opcijom da se žene odreknu 50 posto potraživanja, kako bi pomogle firmi i kako bi ona nastavila raditi, a zauzvrat će oni odmah isplatiti ostalih 50 posto. Taj dio doista jesu isplatili, no firma nije nastavila s poslovanjem, što znači da su se radnice uzalud odrekle 50 posto svojega novca.

Poslovanje DTR-a obilježilo je sustavno pljačkanje koje je trajalo od kad je tvornica dana u ruke privatnicima i spekulantima koji su tvrtku vodili s interesom izvlačenja novca, preprodaje dionica i spekulacija sa zemljištem, a sve ju je to i dokrajčilo. Radnice u uništavanju nemaju apsolutno nikakva udjela i da su stvari drugačije funkcionirale, tvornica bi još bila u pogonu. Riječima jedne od naših sugovornica: “apetiti su bili preveliki”.

Stoga, one zahtijevaju da im se isplati zasluženi novac i upravi poručuju da zbog svega gore navedenog od otpremnina neće odustati, nego će im neprestano dolaziti na vrata.