Nakon što su prošle godine ultimatumom natjerali radnike na benzinskim pumpama da prihvate prelazak u novoosnovanu tvrku-kćer čime su im smanjene plaće, vodeći sindikati u INA-i (INAŠ, EKN, SING) nisu im uspjeli osigurati kolektivni ugovor. Tako su radnici ostavljeni na milost i nemilost vlasnika koji će sami moći određivati pravila i omjer radničkog izrabljivanja.

Nedavno smo od bivšeg INA-inog radnika dobili dojavu da su sadašnji radnici s 1. travnjem počeli raditi bez zaštite Kolektivnog ugovora INA-e zato što je produžena primjena kolektivnog ugovora istekla 31. ožujka 2016., a čelni sindikati nisu do tad sklopili kolektivni ugovor s vlasnicima. Pohvalili su se i sami sindikati na svojim službenim stranicama kako su doveli radnike do stanja da rade bez Kolektivnog ugovora. S obzirom na to da smo već ranije razotkrivali antiradničke politike poslovanja unutar INA-ine maloprodajne djelatnosti, postupka izdvajanja maloprodaje u tvrtku-kćer INA Maloprodajni servisi te sustavnog pokušaja gašenja proizvodnje u Rafineriji Sisak (iako posluje pozitivno!), osvrnut ćemo se i na ove besramne, neutemeljene samohvale žutih sindikata u obliku junačenja za radnike pred sadašnjim INA-inim vlasnicima, dok se istovremeno radnike namjerno gura u sve nesigurnije radne odnose.

Prvo što se može vrlo lako uočiti iz priložene poveznice jest činjenica da tekst do kojeg poveznica vodi predstavlja članak prvog broja iz 2016. godine zajedničkog službenog glasila triju vodećih sindikata u INA-i (INAŠ, SING, EKN) koji je objavljen tek pred kraj trećeg mjeseca (24. ožujka). Redovito obavještavanje radnika i šire javnosti o radu glavnih sindikata u INA-i moglo bi se prema tome usporediti sa situacijom u kojoj bi javne vlasti manipulirale javnim mnijenjem tako što bi informirale čitav radni narod u državi emitiranjem jednog izdanja vijesti na javnoj televiziji tek nakon tri mjeseca političkih i društvenih događanja.

Kad se u tu usporedbu ubroji i činjenica da su novost o prekidu pregovora sindikata za sklapanje Kolektivnog ugovora INA-e sa sadašnjim, kapitalističkim vlasnicima i navodni prikaz tijeka pregovaranja od 10. prosinca 2015. do 23. ožujka 2016. zapisani na dvije riječima oskudne stranice, onda prethodna usporedba nedovoljno dobro dočarava stupanj uskraćenosti prosječnog radnika informacijama koje su mu prijeko potrebne da se na vrijeme izbori za zaštitu svojih prava. Jasno, metoda suzbijanja za kapital opasnog radničkog otpora uskraćivanjem informacija radniku prikladnija je ondje gdje je mogućnost za ostvarivanjem dodatnog profita veća, a pogotovo pogoduje prokapitalističkoj kompradorskoj političkoj garnituri koja je na položajima kako bi izvršila funkciju gašenja svih INA-inih proizvodnih pogona. Nema biznisa do naftnog biznisa i zato su tu sindikati najžući.

Metoda suzbijanja za kapital opasnog radničkog otpora uskraćivanjem informacija radniku prikladnija je ondje gdje je mogućnost za ostvarivanjem dodatnog profita veća, a pogotovo pogoduje prokapitalističkoj kompradorskoj političkoj garnituri koja je na položajima kako bi izvršila funkciju gašenja svih INA-inih proizvodnih pogona.

Obvezan držati se redoslijeda teksta, čitatelj nailazi ne samo na fotografiju sjedišta Uprave, uvrštenu valjda u službi ostavljanja dojma ozbiljnosti napisa i popunjavanja praznine, nego i na tri spomena o lošem stanju na tržištu, od kojih su prva dva veoma neobična za nekog čija je uloga u društvu boriti se za radnička prava: prvi spomen je neobičan zato što se, kako kažu, “uvažava postojeća situacija na tržištu”, čime se daje do znanja da vodeći sindikati nisu na strani radnika, nego na strani tobože objektivnih zakona tržišta; drugi put se javlja spomen tržišta kad se kaže da je poslodavac “održao kratku prezentaciju o stanju na tržištu i projekcijama kako će situacija utjecati na financijske prihode kompanije”, nakon čega u tekstu slijedi nagli preokret u dinamici pregovaranja u korist tzv. Pregovaračkog tima poslodavca. Da je nekim slučajem prezentacija poslodavca bila duga, možda opis pregovora ne bi uopće trebao drugu stranicu biltena sindikalnog trojedinstva, jer bi u tom slučaju Pregovarački tim poslodavca u potpunosti požutio sindikate svjetlošću kapitalističkog uma.

Prešavši, na sreću, s prve na drugu stranicu žutosindikalne epopeje, čitatelj je padobranski bačen u događaje mjeseca ožujka, unatoč tome što je rečenicu ranije radnja bila smještena u prosinac 2015. ili možda u siječanj – vrijeme radnje je neodređeno, a to je još jedna u nizu pozitivnih značajki teksta napisanog za radnike i ostale zainteresirane aktere u društvu. Taj manevar također nije bez funkcije. Sindikati EKN, SING i naročito INAŠ su najkasnije od jeseni 2015. pripremali teren trenutnim vlasnicima INA-e za predproljetno brutalno srozavanje radničkih prava u INA-inoj maloprodaji pomoću postupka izdvajanja maloprodaje, uz neizostavne prijetnje radnicima, o čemu smo već ranije detaljnije pisali. Radi toga je u veljači 800 ljudi u prvom valu napada na životni standard prosječnog INA-inog radnika pristalo na otkaz uz otpremninu, a namjera je da i preostali radnici na benzinskim pumpama izgube volju za radom plaćenim 2 800 kn neto kako bi ih zamijenila izrabljivanju mnogo podesnija radna snaga- studenti.

Kad se pred kraj tog čuvenog biltena pročita samodopadna izjava spomenutih sindikata da smanjenje plaća radnika ne mogu prihvatiti, jer su navodno “svjesni odgovornosti koju imaju prema svojim članovima”, bjelodano je da su takvim činom pljunuli u lice tisućama radnika iz maloprodajne djelatnosti koji su bili stavljeni pred ultimatum: potpisati novi ugovor o zasnivanju radnog odnosa za 30 posto nižu plaću i umanjene izdatke za putne troškove ili pristati na otkaz uz otpremninu čiji će se iznos tek naknadno utvrditi.

Na koncu, INA-ini žuti sindikati pobjedonosno i slavohlepno obznanjuju da su “23. ožujka 2016. pisanim putem obavijestili poslodavca da prekidaju pregovore i da namjeravaju provesti postupak mirenja” koji podrazumijeva “proces u kojem strane u pregovorima uz pomoć neovisnog miritelja pokušavaju na miran način riješiti nastali spor. Ukoliko se ne pronađe rješenje, mirenje se završava i sindikati mogu provoditi zakonom propisane industrijske akcije, uključivo i štrajk.” Bez preciziranja kad će sindikati taj postupak mirenja otpočeti, najbrojniji sindikati u INA-i nakon 31. ožujka stavljaju radnike u period bez zaštite Kolektivnog ugovora, dakle period u kojem vlasnici poduzeća određuju pravila i omjer izrabljivanja radnika.
U posljednjem pasusu teksta, usmjerenom prema radnicima i zainteresiranoj javnosti, sindikati EKN, SING i INAŠ izjavljuju da se nadaju da će “u postupku mirenja pronaći obostrano prihvatljiva rješenja, okončati novonastali spor, zadržati postojeću razinu plaće i očuati socijalni mir u INA-Grupi.” Doista, uz ovakve sindikate i organiziranje radnika za borbu za svoja prava, radnicima stvarno preostaje jedino nada.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.