Prosvjetni radnici za sigurnu školu Prosvjedni skup učitelja u Zagrebu

Facebook inicijative Nastavnici organizirano i Školska zbornica, te sindikat Preporod organizirali su jučer u Zagrebu prosvjedni skup pod nazivom Za sigurnu školu. Povod skupu bio je nedavni slučaj obračuna profesora Franje Dragičevića s nasilnim učenicima, što je bila samo kap koja je prelila čašu i natjerala naše prosvjetne radnike na okupljanje i izražavanje nezadovoljstva sve težim radnim uvjetima.

U subotu, 15. prosinca, u organizaciji radničkih facebook mreža Nastavnici organizirano i Školska zbornica te sindikata Preporod u Zagrebu je organiziran prosvjedni skup Za sigurnu školu. Glavni povod za skup bio je događaj u Tehničkoj školi u Čakovcu koji je snažno odjeknuo u javnosti. Radi se o nasrtaju profesora Franje Dragičevića na učenike koji su ga gađali kredom. Početak okupljanja bio je u 11:00 sati ispred Hrvatskog narodnog kazališta (HNK), a do početka povorke, koja je u 11:30 sati krenula prema središnjem zagrebačkom trgu, okupilo se nekoliko tisuća učitelja, profesora, učenika, kao i onih koji ih podržavaju u ovom prosvjedu. Ovako brojna povorka tako je na nekoliko minuta “narušila” šoping-adventsku rutinu koja vlada u središtu Zagreba i privukla pažnju prolaznika, a od nekih je dobila i pljesak.

Nešto iza 12:00 sati počela su obraćanja organizatora prosvjeda. Nažalost, u isto vrijeme su se na glavnom zagrebačkom trgu počele glasno puštati i božićne dječje pjesmice, što je dobrom dijelu okupljenih otežalo praćenje obraćanja govornika.

Upravo je profesor Franjo Dragičević, koji već 38 godina radi kao profesor, bio prvi govornik na skupu. Na početku je istaknuo da učenici i nastavno osoblje imaju pravo na sigurne škole, a činjenica je da to nije slučaj. Većina škola nije sigurna, a mnoge od njih su bojišnice, na kojima su nastavnici i učenici koji žele učiti prve mete. Pozvao je i medije da provjere što su ravnatelji škola poduzeli u slučajevima prijetnji i fizičkog nasilja prema učenicima i nastavnicima, jer većinu takvih slučajeva ravnatelji ni ne prijavljuju nadležnom ministarstvu. Rekao je da smatra da će ovaj skup uroditi pozitivnim rezultatom i da će radnici u školama biti zakonski zaštićeni na isti način na koji se štite zdravstveni radnici. Izrazio je nadu da će vlasti RH dokazati da ovaj problem mogu riješiti sustavno, a ne brzopoteznim postupcima. “Mi nismo zlostavljači, mi smo zlostavljani sustavno”, rekao je pred kraj obraćanja. U nekoliko navrata okupljeni su mu skandirali “Franjo, Franjo!” i tako dali do znanja što misle o njegovom činu. Tako se nakon nepune tri decenije opet u samom centru Zagreba skandiralo jednom Franji, ali ovaj put s dobrim razlogom, za razliku od njegovog imenjaka, koji je jedan od najzaslužnijih za urušavanje društva, pa tako i školskog sustava.

Iduća govornica bila je Alma Smojver, roditelj školaraca, a kao dodatni razlog obraćanja navela je i slučajeve dosta prijatelja i poznanika koji rade u školama. Rekla je da želi sigurne škole za svu djecu, a naglasila i odgovornost roditelja za ponašanje školske djece, jer znatan izvor problema s kojima se školski radnici susreću dolazi s roditeljske strane. Ukazala je pritom na čestu popustljivost roditelja te da su u tom smislu i roditelji krivi za to što se dogodilo profesoru Dragičeviću, te se ispričala nastavnicima u ime roditelja. Govor je završila riječima: “Meni je kao roditelju dosta da osjećam strah svaki dan kad mi djeca idu do škole. Želim da mi dijete u školi bude kao u drugom domu!”.

Nakon nje govorio je Ivan Plantić, profesor iz Vele Luke. On je istaknuo da su škole u Hrvatskoj umjesto hrama znanja postale hram nasilja, da je toga dosta i da ne želi od vladajućih čuti više o preventivnim programima, radionicama i kursevima, već da treba mijenjati Pravilnik o pedagoškim mjerama i tražiti status službenih osoba za sve odgojno-obrazovne radnike. Postavio je i pitanje da li je ovo što danas imamo škola za život ili škola opasna po život te rekao da ne želi da ijedan radnik u školstvu bude dotjeran do ruba kao što je bio doveden profesor Dragičević.

Zadnja govornica bila je učiteljica Gordana Kovač Buha. Ona je podsjetila na slučaj kad je otac učenice koja je dobila negativnu ocjenu na popravnom ispitu poručio učiteljici “takvima kao što si ti mjesto je na groblju”, te mu je za to presuđeno sedam mjeseci uvjetno. To je sve moguće zato što su zakoni loši i neučinkoviti, istaknula je, te zatražila da se radnici u školama izjednače s onima u zdravstvu, kao i trogodišnju zatvorsku kaznu za odraslu osobu koja je spriječila prosvjetnog radnika u obavljanju njegovog posla, a kaznu od pet godina za nanošenje tjelesne ozljede i za ugrožavanje života radnika u školama. U pauzama između govornika navedeni su primjeri problema s kojima su suočeni školski radnici kao što su prijetnje poput “nećeš živa izaći iz škole”, gađanje nastavnice zapaljenim papirima, pitanje “smijemo li vas gurnuti niz stepenice”, udarac šakom nakon zahtjeva da se prekine igranje nogometa, stavljanje noža ispod vrata, udarci po glavi…

Skup je okupio velik broj prosvjednika i ukazao na bitan problem događanja i toleriranja nasilja u školama, no šteta je što nije iskorišten da se više istaknu materijalni uvjeti u kojima žive i rade školski radnici, njihova potplaćenost i stanje u kom se nalazi školstvo u cjelini. Tome treba dodati i niski životni standard u kojem odrastaju mnoga školska djeca, čiji roditelji su ili nezaposleni ili rade u sve težim prekarno-izrabljivačkim uvjetima, što sigurno utječe i na porast nasilja, između ostalog i u školama. U uvjetima opće egzistencijalne neizvjesnosti i pritiska od strane poslodavaca i banaka kroz koje prolaze njihovi roditelji, mnoga djeca ostaju zanemarena. Kad smo kod nasilja treba imati u vidu nasilje i toleriranje istog općenito u društvu, pa se to nužno mora osjetiti u školama, naravno uz sve specifičnosti vezane uz škole, obrazovni kadar i učenike. Jedna od govornica na skupu, Alma Smojver, povukla je paralele vezane uz osamdesete kad je počela ići u školu i sadašnje vrijeme, u kom smo prešli put od toga da se učenici boje profesora do toga da se sada profesori boje učenika i roditelja. U te tri decenije, osim što se dogodilo osiromašenje znatnog dijela stanovništva, kao i znatno povećanje socijalnih razlika, u sklopu čega se desio i pad standarda prosvjetnih radnika, dogodilo se i to da je školstvo prešlo put u kom se sve više prilagođava “tržišnim potrebama”, znanje je sve manje bitno, a izdvajanja za školstvo su premalena.

Osim što su i sami potplaćeni, naši nastavnici u osnovnim i srednjim školama svakodnevno gledaju posljedice urušavanja radničkog standarda u čitavom društvu. Problemi u školstvu, u koje spada i nasilje, teško se mogu riješiti bez korjenitih društvenih promjena – u smjeru rasta životnog standarda i potreba svih onih koji žive od svog rada (radnika i seljaka), što će reći kontra profitnih interesa onih koji žive od tuđeg rada (poduzetnika i njihovih političara). To uključuje i borbu protiv antinarodne vlasti koja, u dramatičnim vremenima dok nam školstvo i zdravstvo sve više propadaju, troši ogroman novac na vojne avione.

Za kraj, vrijedi pohvaliti same prosvjetne radnike što su iskoristili društvene mreže kao kanal mobilizacije i okupljanja – neka ovaj prosvjed posluži i kao daljnje konsolidiranje i udruživanje s ciljem zasluženog rasta osnovice plaća od 18,9 posto. Jedini koji ih je podržao jest sindikat Preporod, dok je konkretna podrška žutih kapitulantskih sindikata (tzv. Vertikala sindikata obrazovanja) izostala.