Problemi sa socijalnim dijalogom Izvještaj s okruglog stola "Socijalni dijalog – brojka ili sadržaj"

Okrugli stol na temu “Socijalni dijalog – brojka ili sadržaj” održan je u četvrtak, 6. prosinca 2018. godine. U raspravi su izneseni brojni problemi oko tzv. socijalnog dijaloga i komunikaciji posebno oko kolektivnih pregovora, što su sudionici potvrdili iskustvima s terena.

U četvrtak, 6. prosinca 2018. godine u Europskom domu Zagreb održan je okrugli stol na temu Socijalni dijalog – brojka ili sadržaj. Okrugli stol dio je projekta Novog sindikata Socijalni dijalog i suvremeni industrijski odnosi – jučer, danas, sutra – mogućnosti i perspektive – MIP 2030.

Koordinatorica projekta Gordana Gaće iz Novog sindikata ukratko je predstavila projekt. Projekt traje 16 mjeseci, a financiran je iz Europskog socijalnog fonda u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020. Projekt se odnosi na područje Grada Zagreba, Ličko-senjske i Primorsko-goranske županije. Partneri u projektu su Grad Zagreb, Zagrebački inovacijski centar, Hrvatska udruga radničkih sindikata (HURS), Hrvatska udruga za mirenje (HUM) i Sindikat kabinskog osoblja zrakoplova (SKOZ), koji svi imaju iskustva u provođenju socijalnog dijaloga.

Voditelj projekta Tomislav Kiš rekao je kako je namjera projekta propitati imamo li mi socijalni dijalog ili je to samo ukrasna fraza koju država koristi, stoga je projekt podijeljen u nekoliko dijelova – četiri okrugla stola namijenjena propitkivanju, stručna analiza zakonodavstva u pet zemalja odabranih po kriterijima bliskosti Hrvatskoj i terenski dio koji će pokazati funkcionira li socijalni dijalog i na koji način na drugim terenima i koji će poslužiti za usporedbu sa situacijom kod nas. Rezultat bi trebao biti jedan oblik edukacije potencijalnih socijalnih partnera, a Novi sindikat najviše je zainteresiran za bipartitni socijalni dijalog koji se odvija svakodnevno, tj. za direktnu komunikaciju radnika i poslodavaca oko uređivanja kolektivnih ugovora. Projekt će propitati i radno zakonodavstvo.

Uvodničar okruglog stola bio je Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata (MHS). Ribić je školski objasnio socijalni dijalog, kao dijalog između poslodavaca i sindikata u užem smislu, a u širem smislu svaki dijalog na društvenoj sceni o gospodarskim i socijalnim pitanjima. Glavni sudionici su vlast, poslodavci i sindikati i sindikalne središnjice, a tri svrhe socijalnog dijaloga – uzajamno informiranje, rad na propisima ako je vlast sklona, ostvarivanje socijalnog pakta. Smatra da je kod nas socijalnog pakta bilo samo kratko za vrijeme vlade Ivice Račana. Naveo je primjer ministarstva financija koje ne razgovara s nikim – provodi poreznu reformu, a ne zove sindikate, jer je “jasno da bi sindikati protiv takve nakazne reforme bili protiv”. Ribić smatra da je socijalni dijalog potreban i da je uvijek važno sjesti za stol jer “stvari izgledaju drugačije kad izlazite sa sastanka nego kad ste ušli”.

Jakov Babić, pravni savjetnik HURS-a, komentirao je mirovinsku reformu koja bi trebala stupiti na snagu 1. siječnja 2019. godine, a mi zapravo ne znamo kako će izgledati. Postojala je procedura donošenja tog zakona i tokom procedure iznijeti su prijedlozi koji bi reformu poboljšali, no ti prijedlozi nisu mogli proći, nego se rade druge izmjene kad je procedura završena. Slično je bilo i s Pravilnikom o porezu na dohodak kad je “cijela država gatala što će se dogoditi, a par stručnjaka objašnjavalo kako će to izgledati na temelju povlaštenih informacija koje mi obični smrtnici nismo imali”, prema tome Babić smatra da je socijalni dijalog podvala. Komentirao je i zakon o reprezentativnosti, donesen 2009. uz priču “moramo urediti to područje, to Europa traži”, a zapravo s ciljem da se dokine produžena primjena pravila o kolektivnom ugovoru. “Onda dolazi Mirando Mrsić koji govori o tome kako unaprijediti socijalni dijalog i još dodatno izbirokratizira zakon do te mjere da je u nekim dijelovima zbilja neprimjenjiv. Kod utvrđivanja reprezentativnosti sindikalnih središnjica naprosto se utvrdi ta reprezentativnost, a nakon što se nešto promijeni na terenu vi nemate ovlast doći i reći – ja sam skupio dovoljno članova, ja sam reprezentativan, možete me upisati. Ali imate ovlast reći – taj i taj nije reprezentativan. To je prokazivački zakon i takav zakon nam ne treba”, kaže Babić.

Mario Iveković iz Novog sindikata govorio je o problemima u odnosima na terenu – između poslodavaca i radnika. Smatra da poslodavci vrlo često nude daleko ispod onoga što mogu dati, “jer se to jednostavno može” te navodi primjer štrajka u Belišću gdje je poslodavac deset dana štrajka tvrdio da ne može dati ni lipu, da će morati preseliti tvornicu na Tajland. “Nakon deset dana, prije potpisivanja kolektivnog ugovora izravno nam je rekao – da, mi smo vas htjeli uništit, bez vas bi nam bilo lakše, imali smo sindikat s kojim smo odlično surađivali – naravno, na način da su ovi potpisivali sve što je poslodavac gurnuo.” Sad kad su u firmi uvažit će ih kao partnera, poštivati ono što su potpisali, a uz sve to, obavijestili su ih da namjeravaju zatvoriti proizvodnu tvornicu u Njemačkoj i dodatno povećati proizvodnju u Hrvatskoj. “U slučaju Leistritza procijenili smo da postoje mogućnosti za poboljšanje i vidimo da smo dobro procijenili, već druga plaća ide s bitnim povećanjem zbog čega je naš povjerenik odustao od odlaska u Njemačku, a uz njega vjerojatno i mnogi drugi članovi ostaju u uvjetima međusobnog uvažavanja i stvarnog socijalnog dijaloga, a ne one razine da razgovaraju sindikalac i poslodavac, a da radnici uopće ne znaju o čemu se razgovara. Sad znaju kako tvornica posluje, dobivaju rezultate poslovanja, sad ih se pita za sve, sudjeluju u prijedlozima i zadovoljni su, kažu nam – dva mjeseca dolazimo na posao bez grča u želucu”, govori Iveković.

U slučaju Leistritza procijenili smo da postoje mogućnosti za poboljšanje i vidimo da smo dobro procijenili, već druga plaća ide s bitnim povećanjem zbog čega je naš povjerenik odustao od odlaska u Njemačku, a uz njega vjerojatno i mnogi drugi članovi ostaju u uvjetima međusobnog uvažavanja.

Objasnio je da se Novi sindikat za sudjelovanje u ovom projektu odlučio jer tu vidi šansu da se povežu njihovo iskustvo s terena i struka koja bi na temelju tog iskustva mogla raditi bolje zakone.

Smatra da sindikalni pokret kasni za promjenama: “Imamo stare strukture, a dešavaju se nove stvari, puno sindikata ne učlanjuje ljude zaposlene prekarno, a prekarnog rada imamo napretek, ne razmišlja se o inovativnim industrijama, kako tu ljude organizirati.” Primjerom je pokazao kakav je bio socijalni dijalog za vrijeme Račanove vlade. Račanov diskurs bio je – mi želimo promijeniti Hrvatsku, učiniti je boljom, ali treba nam vaša pomoć. Ivekoviću su se tada javili radnici jedne tvrke, zaposleni u kafiću HNB-a na crno, a neki su ilegalno radili čak i u Ministarstvu rada. Na sastanku je pitao tadašnjeg pomoćnika ministra rada zna li da je žena koja tu radi neprijavljena, a odgovor je bio da je to u nadležnosti ministarstva prometa! Državni inspektorat je u toj firmi otkrio 627 ilegalno zaposlenih radnika na području Hrvatske i BiH, a 100 radnika je podnijelo prijave. Očekivali su da će se problem riješiti, no dogodilo se suprotno – svi koji su podnijeli prijave ostali su bez posla, a pročulo se da je ministar rada bio na kavi s direktoricom te firme. Nijedna vlada poslije toga kojoj je Iveković slao molbe da se problem riješi nije reagirala. Firma je prije dvije vlade otišla u stečaj pa više te molbe ne piše.

Iveković je komentirao i socijalni dijalog aktualnog predsjednika Vlade Plenkovića koji je također na sav glas govorio kako želi socijalni dijalog, a kad su radnici Studentskog centra u štrajku došli pred vladu i htjeli sastanak s ministrom, u Vladi su predstavnicima radnika dali ceduljicu s brojem na koji se trebaju najaviti.

Dodatni problemi su nepoštivanje Zakona o radu, sve više ugovora na određeno iako bi po zakonu trebali biti iznimka, privremena zapošljavanja, prenošenje ugovora o radu na novog poslodavca, Zakon o reprezentativnosti. Slučaj organiziranja u firmi poslodavca Pripuza govori zašto je taj zakon loš – nakon što je Novi sindikat organizirao radnike u toj firmi i utvrdio reprezentativnost, poslodavac je uoči početka pregovora jednostavno prenio ugovore o radu na drugu svoju firmu, što je značilo da sindikat više nema reprezentativnost. To pokazuje da je odredbe Zakona vrlo lako izbjeći. Osim toga, problem je što novi talijanski brendovi poput Calzedonije ne dozvoljavaju sindikate u svojim firmama, a političari potiču njihov dolazak jer su otvorili 1000 radnih mjesta i to bi trebalo biti pozitivno. Nadalje, zaštita sindikalnih povjerenika ne funkcionira u praksi. Povjerenik Novog sindikata iz Bauhausa dobio je otkaz pod optužbom da je ukrao iz firme. U sudskom procesu na nižem stupnju je utvrđeno da nije ukrao i uskraćena je suglasnost otkaza, a na višem sudu je presuda promijenjena te je rečeno da radnik nije ukrao, ali otkaz nije dobio zbog sindikalnog rada. Iveković smatra da treba napraviti jasnu uputu pravosuđu kako da radi, jer je pravosuđe vrlo često na strani poslodavaca i kapitala.

Komentirajući Zakon o reprezentativnosti Iveković se osvrnuo na kriterij brojnosti koji je trenutno najvažniji, a takav kriterij su podržavale i središnjice. Naveo je primjer sindikata branitelja u Zagrebačkom holdingu koji imaju članarinu nula ili jednu kunu. Iveković smatra da su takvi sindikati opstrukcija sindikalizma, jer zauzimaju prostor koji ne mogu pokriti, s jednom kunom članarine se ne može zaštititi radnike. Može ih se odvesti na izlet, ali to nije smisao sindikalizma. Po Zakonu o reprezentativnosti takvi sindikati mogu biti reprezentativni: “Ovaj zakon štiti velike, stare sindikate, štiti postojeće stanje. Mi, kad ulazimo u novu firmu, ljudima moramo reći da im nećemo moći pomoći ako preko noći ne dođu do nekog većeg broja članova. Zakon kaže da vrijedi samo kolektivni ugovor (KU) koji potpiše sindikat koji ima natpolovičnu većinu članstva u nekoj firmi, kako ćemo onda pregovarati? Ja ne mogu potpisati KU, a drugi sindikat zastupa interese poslodavca. Ako ima manju članarinu zakon ga podupire jer će imati više članova”, rekao je Iveković.

Danica Lisičar iz Hrvatske udruge za mirenje rekla je da je sve vidljivije da se problemi u socijalnom dijalogu odvijaju na najnižim razinama – sve je više tužbi za mobbing i konflikata na radnom mjestu. Po njezinu mišljenju, prevladavajući faktor u socijalnom dijalogu često puta je moć koja izvire iz politike, a socijalni dijalog se mora odvijati na ravnopravnoj razini.

Tomislav Kiš smatra da je jedino dobro u Zakonu o reprezentativnosti njegov naslov. “Do ovakvog zakona je došlo jer je država htjela imati europski zakon koji će reći tko je reprezentativan, i time su na neki način svoje ispunili. Poslodavci su htjeli brojne, jalove, neborbene i svinjski-polovično orijentirane sindikate, gasi ove koji hoće neku akciju. Sindikati su htjeli očuvati postojeće stanje – imam 50, 60, 70 tisuća članova, ne treba mi konkurencija”, govori Kiš. Komentirao je i sudove, te rekao da je vrhovni sud postao prokapitalistički orijentiran sud, s obzirom na presude koje je donio i koje su sulude, a neke čak i opasne, jer sudac proglašava sindikalnu borbu nemoralnom.

Ivana Lojo iz Sindikata kabinskog osoblja zrakoplova (SKOZ) rekla je da je i SKOZ imao problema sa zakonom o reprezentativnosti: “Da se nismo organizirali u Organizaciju radnika Croatia Airlinesa (ORCA) o našoj budućnosti i našem KU, o KU pilota, mehaničara i stjuardesa, odlučivali bi zaposlenici koji rade administrativne poslove. Mislimo da bi ovaj projekt mogao ponuditi pravni dokaz koliko je taj zakon loš.”

Ovaj okrugli stol donio je otvorenu raspravu o tzv. socijalnom dijalogu, odnosno ideji da socijalni partneri – vlada, poslodavci i sindikati – mogu, ako imaju iskrenu želju, probleme rješavati dijalogom izgrađenim na međusobnom povjerenju. U raspravi smo na primjerima s terena vidjeli gdje dolazi do problema – nerijetko poslodavci i vlada odbijaju komunikaciju sa sindikatima, odbijaju dati potrebne informacije, pokazuju nezainteresiranost za radničke probleme i u konačnici rade protiv interesa radnika. Glavni problem socijalnog dijaloga jest to što su u suštini interesi radnika i poslodavaca suprotni te se radnici teško mogu pouzdati u moralnu kategoriju iskrenosti, pogotovo kad uzmemo u obzir da su ih poslodavci i vlada nebrojeno puta prevarili. Radnici žele bolje uvjete rada, poslodavci žele uštedu, a vlada ih u tome štiti. Omjer snaga uvijek ide u korist vladajuće klase, čak i ako su sindikati borbeni, a jedini slučajevi kad su snage prevagnule u korist radništva su oni u kojima su se radnici organizirali i pokazali svoju snagu. Zakoni se također pišu u korist vladajuće klase, kao što su i sudovi uglavnom orijentirani prokapitalistički, što smo mogli čuti i na okruglom stolu. Stoga se može zaključiti da se društvo i zakone može mijenjati organiziranjem masovnog radničkog otpora.