Problemi radnika hitne pomoći Razgovor sa sindikalistom Tomislavom Šnidarićem

Početkom tjedna, radnici hitne medicinske pomoći i sanitetskog prijevoza organizirali su na Markovom trgu u Zagrebu prosvjed kako bi javnost i mjerodavne institucije upoznali sa svojim problemima i zahtjevima. Tim povodom razgovarali smo s Tomislavom Šnidarićem, predsjednikom Sindikata Zavoda za hitnu medicinu grada Zagreba.

Ovaj ponedjeljak na Markovom trgu ste organizirali prosvjed. Recite nam nešto više o vašim zahtjevima i općenito o položaju radnika hitne medicinske pomoći?

Organizirali smo prosvjed 30. travnja s Danijelom Šotom, predsjednikom Hrvatske udruge djelatnika hitne medicinske pomoći. Mi kao Sindikat Zavoda za hitnu medicinu grada Zagreba izašli smo na taj prosvjed da bi nas javnost čula, da bi čula o našim problemima, koji su u biti problemi cijele Hrvatske. Mi tražimo profesionalnu mirovinu, koja je ključno i jedino rješenje za održanje vitalnosti hitne pomoći i sanitetskog prijevoza, jer mi sa 67 godina nećemo moći taj posao raditi. Pričamo o tome kako bismo mogli dati uvid Vladi i javnosti da u tom poslu moraju biti mlađi djelatnici koji bi mogli obavljati taj posao, stručno i profesionalno kako ga mi radimo svih ovih godina. Tražimo i status službene osobe da bismo zaštitili sebe kao djelatnike hitne medicinske pomoći i sanitetskog prijevoza. Samo u zadnja dva tjedna bili smo dva puta napadnuti. Jednom smo napadnuti fizički i verbalno, a prije par dana imali smo prijetnju nožem. Mi u principu ulazimo u kuće ljudi, a zakonski ne bismo smjeli jer nismo službene osobe. Morali bi izlaziti na teren u pratnji policije, a to je praktički nemoguće. Ne možemo kolege policajce tražiti da nam dolaze na svaku intervenciju. Samo u Zagrebu imamo više od dvjestotinjak intervencija u 24 sata. Gdje bi to vodilo da stalno policija dolazi na preglede po kućama? Tražimo i povećanje koeficijenta na osnovicu plaće kako bismo zadržali kvalitetne ljude u službama jer oni odlaze. Ljudi odlaze nakon 20 godina staža u hitnoj, odlaze izvan zemlje, odlaze na neka druga radna mjesta jer je posao jako zahtjevan. Mi radimo turnuse 12 – 24 – 12 – 48, i to 365 dana u godini. Noćni rad je težak, a i sam dnevni rad je težak jer smo 12 sati u vozilu. Normalno, ljudi cijene sebe i svoju stručnost zbog čega tražimo i to povećanje koeficijenta. Prije pet godina sanitetskom prijevozu je čak smanjen koeficijent, oni sada rade za novac koji nije dostojan njihova posla.

Tko je sve pružao podršku vašim zahtjevima?

Mi smo kao sindikat sastavili apel u kojem smo napisali sve što tražimo i poslali ga na 58 adresa, gdje su predsjednica Kolinda Grabar Kitarević, premijer Plenković, ministar zdravlja, ministar rada, svi župani, svi predsjednici parlamentarnih stranaka i kompletna javnost preko radio postaja i televizija. Do trenutka prosvjeda, podršku su nam pružili Radio Dalmacija i dr. Goran Dodig, predsjednik demokršćanske stranke. Podršku kolega sindikalista i struke dali su Krešimir Sever iz NHS, Nastavni zavod za hitnu medicinu grada Zagreba, povjerenici Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara, Danijel Šota iz Hrvatske udruge djelatnika hitne medicinske pomoći i predstavnici Hrvatskog liječničkog sindikata. Dobro smo povezani i s podružnicama sindikata u drugim gradovima, koji su nam došli pružiti podršku na prosvjedu. Došli su kolege iz Zavoda za hitnu medicinu Istre iz Pule, kolege iz Vukovara, Karlovca, Velike Gorice, Jastrebarskog, Zaprešića. Bilo nas je puno s obzirom na to da nas ima svega dvije tisuće, a mnogi su morali raditi. Da nas je došlo više, ne bi imao tko raditi.

Odluka o ukidanju iz 1998. nije temeljena na nikakvoj studiji, to je isto kao što su prije pet godina, bez ikakve studije, ukinuli koeficijente za sanitetske prijevoze. Donesena je odluka kojom su se razdvojili sanitetski prijevozi od hitne pomoći i ljudima je skinuta plaća.

Kakvi su uvjeti rada- smjene, prekovremeni sati? Jesu li plaćeni? Imate li adekvatnu opremu?

Mi u Zagrebu imamo opremu, ali neki drugi gradovi, koliko čujem, i nemaju. Svaki Zavod drukčije funkcionira i raspolaže sredstvima, nije u domeni sindikata da odlučuje o poslodavcu i njegovim financijama. Opremljenost medicinskom opremom je dobra. Što se tiče težine samog posla, mi smatramo da je to jedan od najtežih poslova, ako ne i najteži. Od samoga rada s ljudima i intervencija koje obavljamo, sve to spremamo u sebe, a svi doma imamo i svoje obitelji i svoje probleme. Ima i lijepih trenutaka, i tužnih, ali takav je to posao. Sad se u našim godinama još nekako s time i nosimo, ali u godinama o kojima pričamo to neće biti izvedivo. Mi moramo ići na 3.- 4. kat sa svom opremom, pomoć unesrećenoj osobi i spustiti se s tom osobom. Ne znam kako oni misle da ćemo to raditi sa 60 ili 67 godina. Radimo dnevnu službu 12 sati pa smo slobodni sljedeći dan do 20 sati, onda radimo noćnu do 8 ujutro pa smo slobodni dva dana. Međutim, nije ni to svaki puta tako, zna se desiti da iz noćne opet idemo u noćnu ili čak dnevnu, ovisno o bolovanjima i o godišnjim odmorima kolega. Prekovremeni se plaćaju zadnje dvije godine u Zagrebu, prije je bila preraspodjela vremena, ali smo se kao sindikat izborili da se prekovremeni plaćaju.

Do 1998. godine imali ste beneficirani radni staž, kada ga ukida tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang. Kako je došlo do ukidanja, znate li da li je ministar temeljio svoju odluku na provedenoj studiji kakvu Vlada sad traži od vas?

Elaborat po kojem smo imali pravo na beneficirani radni staž do 1998. g. napravljen je još sedamdesetih. U tom su elaboratu navedeni brojevi sanitetskih prijevoza, vizita, intervencija itd. Međutim, te se brojke ne mogu uspoređivati, jer mi danas odradimo u godinu dana ono što su tada radili pet godina. Odluka o ukidanju iz 1998. nije temeljena na nikakvoj studiji, to je isto kao što su prije pet godina, bez ikakve studije, ukinuli koeficijente za sanitetske prijevoze. Donesena je odluka kojom su se razdvojili sanitetski prijevozi od hitne pomoći i ljudima je skinuta plaća. Naši ljudi iz sanitetskog prijevoza grada Zagreba godišnje prevezu grad veličine Rijeke. I nije da se oni samo voze, oni pacijente iznesu, prenesu, stave, polegnu, to je posao koji zahtjeva i psihičku i fizičku snagu.
Nakon prosvjeda bili smo na sastanku sa šefom Kabineta premijera Plenkovića i sa zamjenicom ministra rada i mirovinskog sustava, predali smo im naše zahtjeve i apel, i sad se od nas traži studija. Trošak izrade studije iznosi od 80 do 100 tisuća kuna. Postavili smo pitanje: tko je takve studije radio policiji, vatrogascima i ostalim interventnim službama? Koliko su oni te studije platili? Mi smatramo da je to napravila država. Sad se od nas, kao interventne službe koja izlazi i na pozive policije, vatrogasaca, gorske službe spašavanja i vojske, traži studija. Hoće li oni pristati da Vlada, odnosno država napravi tu studiju ili ćemo se mi morati organizirati, skupiti novac, napraviti i predati studiju, to ja u ovom trenutku ne mogu reći. Ako to oni neće htjeti riješiti, morat ćemo mi. Ta studija nije garancija da će se naši zahtjevi ispuniti. Postoje različite ideje kako se taj novac može skupiti, od organizacije koncerta do prikupljanja novaca od parlamentarnih stranaka. Da nam svaka od 20 parlamentarnih stranaka donira 5 tisuća kuna, mi bi taj novac skupili.

Koji su vaši daljnji koraci?

Prvenstveno želimo preko medija upoznati javnost s našim problemima. Zatim želimo razgovarati sa saborskim klubovima, s ministrom zdravstva, s ministrom rada i mirovinskog sustava kako bi tu priču riješili ove godine. Imali smo mirni prosvjed kojim smo prije svega htjeli upoznati javnost s našim problemima. Apeliramo i tražimo pomoć od čitave javnosti. Ako to ne upali, bit će upitno funkcioniranje hitnih službi, mi ćemo morati raditi, ali dok god mi radimo, mladi neće moći doći na naša mjesta. Zamislite da vas od 30 godina dolaze spasiti liječnik i medicinski tehničar sa 67 godina, ne znam kako je to izvedivo. Ministar Kujundžić je nakon našeg prosvjeda istaknuo da mi u kolektivnom ugovoru imamo dodatak na plaću i dane godišnjeg odmora. To su naše beneficije, a da li to znači da ćemo ja i vi sa 67 godina biti puno drugačiji? Hoću li ja zbog tog dodatka i godišnjeg biti mlađi? Mi ne radimo u uredu, mi smo vani i kada se svim građanima savjetuje da zbog vremenskih prilika ostanu u kući, mi smo vani, bilo na plus 40, bilo po najvećem snijegu.

Jelena Host

Povezani članci:

Intervju

Gagandeep: “Za rad u Hrvatskoj agenti traže ogroman novac” Mladi radnik iz Indije pokušava pronaći posao u Hrvatskoj

Intervju

Radničko jedinstvo bit je sindikalizma i osnova radničke snage Županijski sud u Zagrebu zabranio štrajk u HOPS-u

Intervju

Borba indonezijskih radnica O gušenju slobode organiziranja i maltretiranju radnica tvornice obuće PT PDK